Blues, težak i mračan, oštro sječivo električne gitare i kontrabas; melodija i ritam dvadesetih godina prošloga stoljeća, muzika nijemih filmova; jazz, dixieland, crooneri s radio stanica za koje smo se prekasno rodili da bismo ih slušali; zvuk američkog juga prije Drugoga svjetskog rata i američkih alternativaca i avangardista s gitarom, dvadeset i pet godina kasnije; kabare i kazališna glazba iz nekoga ludog teatra, kakvi su posljednji put u nas postojali krajem osamdesetih, možda najviše to, kazališna glazba, muzika žestokih političkih predstava i melankoličnih ljubavnih jednočinki, bez teksta, u kojima samo, negdje iz ugla pozornice trio s kontrabasom svira i pjeva o tihom očaju onog što se zbiva na pozornici; eto, to je, ali samo otprilike, muzička osnovica Kralja Čačka.
Iako se u sljedećem trenutku, u savršeno artificijelni, dovršen i domišljen muzički okvir može uklopiti neka sasvim druga matrica i osnovica, budući da za stvaranje vlastite glazbe Kralj Čačka koristi svu muziku svijeta, tuđe napisane ili naslućene melodije, i one svoje koje zvuče kao da su tuđe. On vas može zateći temom iz nekoga starog crtanog filma, možda crno-bijelog Disneyja, za koju ćete, raznježeni i potreseni, u sljedećem ponavljanju otkriti da to uopće nije ta melodija, da ste ju čuli negdje drugdje ili da je, što je najvjerojatnije, nikad ranije niste čuli, pa sad ne znate čime ste toliko potreseni…
Muzika koju svira Kralj Čačka nije muzika naših gradova, noćnih ulica i podruma. Ona se čuje iz neke Amerike, koja je, vjerojatno, imaginarna i izmišljena Amerika, te iz nekih isto tako izmaštanih i izmišljenih berlina, amsterdama i londona. Ona je, u mnogo čemu, muzika svijeta kakvim ga zamišljamo u nastojanjima, vjerojatno uzaludnim, ovome našem svijetu, ovim gradovima i nabrzinu uređenim podrumima, izmisliti muziku. Ona je soundtrack nikad postavljenih i odigiranih predstava, u kojima igraju naši veliki glumci i jednako veliki epizodisti, redom pokojni. Kralj Čačka svira prošlost, svira tradiciju, koju bismo željeli za sebe.
Tekstovi su, nasuprot tome, sasvim ovdašnji, ovovremeni i naši. Ali opet savršeno stilizirani, pisani s velikim i po mnogo čemu neusporedivim pjesničkim, književnim, tekstopisačkim darom. Kao što se poigrava muzikom starog radija, bluesom, džezom i svim drugim muzikama koje kreira i imaginira izvodeći iz iz vlastite slušateljske memorije, iz sjećanja svoga muzičkog svijeta, Kralj Čačka se isto tako poigrava jezikom. Ponekad, njegove pjesme su uglazbljene, upjevane su riječi na papiru prethodno napisane, a ponekad riječi izvru iz melodije, iz pjevušenja i iz onoga što pjesma sama od sebe donosi.
Kralj Čačka nije klasični storyteller, kakvih je mnogo, pogotovo u boljim ograncima naše kantautorske, baladerske, kabaretske, rock i punk tradicije. On sasvim rijetko u pjesmi ispripovijeda priču. Češće odigra predstavu, s dijalogom, konfrontiranim likovima, sa zapletom i raspletom, uglavnom bez uvoda, kojeg slušatelj sam mora imaginirati. Kralj Čačka koristi parole, poigrava se govornim frazama, poetikom žamora…
Njegov tekstopisački i pjesnički izraz neočekivano je bogat i raznovrstan, po čemu je bez presedana u ukupnoj pjevanoj povijesti ovdašnjih naroda i narodnosti, on je pjesnik na način Bertolta Brechta, svjetotvorac, pamfletist, politički pisac i lirik. Po tom svjetotvorstvu, ali ne samo po njemu, Kralj Čačka najbliži je Darku Rundeku. Obojica pišu muziku i tekst velikoga imaginarnog teatra, s podrumskom, glavnom i alternativnom scenom, teatra koji je jamačno važniji od svih naših kazališta i pozorišta zajedno.
Kralj Čačka je Nenad Marić. Rođen 1979. u… što mislite gdje? Naseljen u Beogradu, gdje je završio studij slikarstva. Crtač je i slikar, a jako dugo se bavi pjesništvom i muzikom. Bez gotovo ikakvih socijalnih ambicija i potrebe za uspoređivanjem s drugima, uspjehom na sceni, probitkom i materijalnom potvrdom vlastitoga rada. Samo je pisao pjesme i muziku, te bi svirao i pjevao najprije po beogradskim blues klubovima, a uskoro širom zemalja koje naseljava čeljad bliska po jeziku. Krajem 2016. izdao je album “Zemlja snova”, iste godine beogradski izdavač LOM objavljuje mu knjigu s CD-om, prvu pjesničku zbirku, a dvije godine kasnije izlazi mu i album “Spusti svetlost na put”.
U knjizi i ova tri audio albuma nalazi se samo dio onoga što Kralj Čačka svira po svojim koncertima, malim i velikim, ali uglavnom klupskim nastupima. To što ima mnogo više pjesama za otpjevati nego što ih je snimio nema veze s hiperproduktivnošću. Kralj Čačka naprosto piše pjesme i svira, to mu je prvenstveni posao i umjetnička navada. Snimanje je sekundarna stvar, kao i to hoće li pjesme itko čuti.
Na internetu je lako pronaći njegovog “Avatara”, jednu od ranih, briljantnih pjesama i svojevrsni autopoetički i generacijski manifest, a onda i njegov prepjev pjesme Partisan, znamenite po Leonardu Cohenu, koju su u raznim vremenima prepjevavali u nas razni, uglavnom veliki i uvaženi. Ovom je slušatelju i čitatelju najdraži prepjev Kralja Čačka. Vjerojatno i zato što pjeva o vremenu sadašnjem.
Uspoređuju ga s Tomom Waitsom, što nije bez razloga, ali djeluje olako. Previše je Kralj Čačka vezan za ovaj komadić svijeta, e da bi ga se bespotrebno otuđivalo usporedbama s Waitsom. Pogotovo što se od njega razlikuje po duhu i temperamentu. U nekom intervjuu Kralj Čačka poziva se na dvojicu autora koje u tom trenutku sluša. Prvi je, vjerojatno očekivano, Arsen Dedić, a drugi, na prvi pogled neočekivano, Toma Bebić. Nije loše i ta dva imena imati na umu dok se slušaju pjesme ovog čudaka i čudotvorca, koji će jednom, pretpostavljam vrlo skoro, postati jedna od amblematskih figura epohe i one žive kulture koju zavađeni i zamrženi narodi između Triglava i Timoka, Karavanki i Bitolja dijele kao jedinu svoju baštinu.
Album “Spusti svetlost na put” svakako je među nekoliko najboljih i najupečatljivijih u posljednjih trideset godina, ili od vremena kada su se, otprilike u isto vrijeme, raspali Jugoslavija i rock’n’roll. Ama baš svaka od dvanaest pjesama po jedno je glazbeno-teatarsko remek-djelce, i po jedna himna generacije, po jedan izvještaj o stanju stvari. “Mama kupi mi propeler” pjeva o odlasku u neku od naših irski, njemački ili amerika. “Nizbrdo pravo” brehtovski je izvještaj o vožnji taksijem po Beogradu i o stanju uma tranzicijskog građanina srednjih godina. “Stoj kolega!” možda je moj favorit, umjetnički i pjesnički, ali i životni, načelno-politički, i govori o zbivanjima u jednoj tranzicijskoj firmi, te o ljudskim naravima i karakterima.
Kao što je Branko Bauer, birvaktile, godine 1963, snimio film “Licem u lice”, u kojem je rekonstruirao društvenu zajednicu rastvorivši na sjednici radničkog savjeta jedno fiktivno poduzeće, tako je Kralj Čačka snimivši pedeset i šest godina kasnije pjesmu “Stoj kolega!” kroz jednu direktorsko-menadžersku kancelariju rekonstruirao društvene zajednice u kojima danas živimo. Što samo po sebi možda i ne bi bilo tako zanimljivo ni važno da to nije učinio na artistički virtuozan način. Po tome je Kralj Čačka srodan Arsenu, Rundeku, nevoljnom i velikom Tomi Bebiću, ali i svom beogradsko-banjalučkom suvremeniku Kolji Pejakoviću: da nije takvih trubadura i truvera, vucibatina i probisvijeta, muzičko-pripovjedačkih strojeva, malo bismo znali o svijetu u kojem živimo. I loše bi nam se pjesme u uho uvukle jutrom kada se probudimo.
Književnost nije komentar zbilje. Ali zna biti njezino objašnjenje. Naročito u trenucima kada se ne bavi objašnjavanjem, a ni zbiljom. Kralj Čačka je književnost. Kao što je Kralj Čačka i teatar. Dragocjen za ljude, kakvih još uvijek ima, koji ne žive od zbilje, nego žive od onoga što je u knjigama, kazališnim predstavama, pjesmama i filmovima. Takvi se pate živeći u maloj, siromašnoj i kulturno inferiornoj zemlji, kakve su ove što su nastale raspadom rock’n’rolla i Jugoslavije. Dok se, kao u teškom alergijskom rinitisu, guše i dave u ništavilu zbilje, ljekovit im je svaki dobar pisac, svaka prava pjesma, svaki kontrabas koji na okupu drži jutarnji blues.