Niz stambenih zgrada na kraju grada. Ispred je travnato dječje igralište, parkiralište s automobilima raznih marki i godišta, od sovjetske ere do danas. Odmah iznad parkirališta gradska je obilaznica s po tri kolovozne trake u oba pravca. Ispod nje vrlo niski pješački pothodnik, na čijim betonskim stranama nema grafita. S one su strane, uokvirena kao u sinemaskopu, stabla četinara.
Prije osamdeset godina grad je bio malo dalje. U međuvremenu se širio i rastao, blok po blok, sve dok se nije sasvim primakao šumi. I sada tako suočeni jedno s drugim, grad sa šumom i šuma s gradom, čekaju da se nešto dogodi. A nešto će se, to je sasvim sigurno, dogoditi. Jer grad ne može zaobići šumu, ignorirati je ili preskočiti. Ni šumu, a ni veliku pustu i savršeno ravnu ledinu, s puteljkom koji preko nje vodi. I ta je ledina, skoro ista takva, bila tu prije osamdeset godina.
Na izlasku iz pothodnika ledina je s desne, šuma s lijeve strane. Travanjsko je jutro, za pravoslavne je Veliki petak, dan bistar i sunčan, sjeverac s Baltika donosi svježinu. Stabla su vrlo visoka. Gola i ravna, s krošnjama daleko gore, koje se zaljuljaju na vjetru, pa šuma zaškripi.
Između njih, tih visokih, gotski uspravnih stabala u nepravilnom rasporedu, iznevjeravajući svaku simetriju, jednostavni drveni križevi. Različitih su veličina, ima ih koji su svježe postavljeni, a ima i onih koji su tu već dugo, pa pomalo i trunu. Na njima nema ukrasa ni imena, po obliku se ne raspoznaje čiji su, pravoslavni ili katolički. Jednostavno, kršćanski križevi u šumi. Nakon prvotnog iznenađenja učini se da nema ništa prirodnije od toga.
Nekoliko stotina koraka dalje križevi poprimaju identitet. Među onim tipskim, bezimenim, pojave se novi, u crveno-bijelim bojama poljske zastave. Zatim križevi s imenima. Pa križevi s fotografijom, u pravilu crno-bijelom ili naknadno koloriranom, otisnutom na običnom papiru, a zatim jednostavno plastificiranom, da ga ne uništi kiša.
Nakon što smo skrenuli s bijelog puta, Siarhiej Chareuski upozorava nas na zemlju pod našim nogama. Nekoliko koraka po ravnom, pa slijedi udubina, dva, tri ili pet metara široka i zaobljena kao leća, kao ispružen dlan koji očekuje paru, kao nevidljiv tanjur u zemlji, pa onda opet korak-dva ravnice, pa prirodno stvoren procjep niz koji se slijevaju vode. Bjelorusija je vlažna zemlja. Pa opet udubina, skoro savršeno pravilna i okrugla. Neupućen bi šumski hodač uživao, jer nikada nije hodao kroz takvu šumu.
Gladna i pjeskovita zemlja
Ovdje je zemlja gladna i pjeskovita. Šumama to ne smeta, ali ljudi su osuđeni da u njoj uglavnom sade krumpir. Chareuski kaže da je šumska zemlja prepoznatljiva po tipičnom nizu plitkih slojeva humusa i pijeska. Ako su slojevi na nekom mjestu izmiješani, lako je znati da je tu kopano. Ali i bez toga, te fino zaobljene udubine otkrivaju što se ovdje događalo. Doba je godine kad svuda naokolo po ovoj šumi rastu maleni bijeli cvjetovi, nalik visibabama kojima nije klonula glava. Postoji teorija da je šuma Kurapati po njima dobila ime, i vjerovanje da ovi cvjetići rastu po grobovima. Ovdje je to zbilja tako.
Siarhiej Chareuski, kojeg bismo mi po naški mogli zvati i Sergej Harevski, neobičan je čovjek. Vedar pripovjedač, hiperaktivan na riječima, ali nikako brbljivac, prelazi s jedne na drugu temu, pun anegdota i doživljaja i nekog nezadrživog unutarnjeg smijeha, kojim se bori protiv Bog zna kakvih demona. U sebi ima nešto od klauna i mudraca. Povjesničar je umjetnosti, profesor Europskog humanističkog sveučilišta u Vilniusu i veteran bjeloruskog kulturno-emancipatorskog nacionalnog pokreta s početka devedesetih.
Sergej Harevski
Godina 1988. i 1989. on je u ovoj šumi kao arheološki tehničar radio na iskopavanju prvih masovnih grobnica. O tome je, naime, riječ. Ove lijepe, gotovo savršeno pravilne udubine, leća, prosjakov dlan, tanjur u zemlji, nastajale su tako što se nad neutvrđenim brojem mrtvih godinama slijegala zemlja. Sergej se trudi da stalno bude vedar, da anegdotama i polušaljivim pričama sačuva ovo mjesto, da ne povrijedi duhove plačljivim sentimentima s komemorativnih zabava.
Rastvorena sjećanja
Prolazimo pokraj križeva s prikucanim fotografijama bjeloruskih pjesnika i pisaca, koji su u istoj noći, je li to bila 1937?, odvedeni i strijeljani. Pa pokraj križa Antona Karloviča Nareika, o kojemu ne znam ništa osim da se rodio 1897. i da je ovdje strijeljan 1937, i da se u fotoateljeu slikao sjedeći u bijeloj košulji i smeđem kaputiću, a iznad njega je stajala žena njegovih godina; fotograf im je rekao da ne gledaju baš u istu tačku, tako da fotografija bude prirodnija. Zatim slijedi maleni granitni spomenik s istim natpisom uklesanim na bjeloruskom i na jidišu: “Našim vjernicima, Židovima, kršćanima i muslimanima - od bjeloruskih Židova.” I po spomeniku, po običaju, mnoštvo kamenčića, od onih koji dolaze.
Zatim, na vrhu prirodnog uzvišenja nedavno sagrađen brončani spomenik u obliku tradicionalonog zvonika s napuklim zvonom. Bit će lijep nakon što malo godine prođu. Zelenilom će se stopiti sa šumom.
Nemoguće je znati koliko je ovdje ljudi poubijano. Ni Sergej Harevski se ne igra brojevima. Ali svi su, kako se čini, ubijeni na isti način: revolverskim metkom u zatiljak ili puščanim u sljepoočnicu, tako da radi uštede isti metak prođe kroz dvije glave. Sve se to događalo prije 22. lipnja 1941. i njemačkog napada na Sovjetski Savez, te početka onoga što se i danas naziva Veliki domovinski rat. Taj će rat, sa svim strahotama koje će zadesiti Bjelorusiju i zauvijek izmijeniti njezin društveni, nacionalni, kulturni, pa i jezični identitet, na neizvjesno duga vremena odložiti suočenje s onim što se događalo u ovoj šumi. Istina, ljudi iz Minska su ponešto i pamtili, sami u sebi i iza dvaput zaključanih vrata, ali ni ta u osnovi nejasna sjećanja ni na koji način nisu mogla ni smjela biti izrečena.
Tek su se u razdoblju Mihaila Gorbačova i kampanje glasnosti mogla rastvoriti sjećanja, a sa sjećanjima se rastvorila i zemlja. U svibnju i lipnju 1988. provedena su prva iskopavanja. Najprije se naišlo na jednu u međuvremenu ispražnjenu grobnicu, koju su, sumnja se, nasljednici NKVD-a ispraznili nakon rata, vjerojatno pedesetih, ali već druga grobnica bila je puna skeleta. Odmah su organizirane prve demonstracije, u Kurapate se počelo dolaziti kao na mjesto kolektivnog sjećanja, jedan od protesta, organiziranih u Operi, sponzorirale su i gradske vlasti Minska. Bilo je to vrijeme kada su još uvijek mogli bili živi, pa i vrlo bodri, ubojice i nalogodavci ubijanja u šumi Kurapati. A bilo je i vrijeme općenarodnog poleta, kada su se ljudi zanosili idejama slobode i iluzijom da će se uskoro i u Sovjetskom Savezu i u Bjelorusiji živjeti i slobodno govoriti kao što se, vjerovalo se, slobodno govori i živi na Zapadu.
Formiran je Komitet 58, stvoren je Bjeloruski martirologij, pa Bjeloruski narodni front… Cilj je bio dvojak: osloboditi sjećanja i politički preobraziti Bjelorusiju. Pokušali su se obračunati sa živim naslijeđem staljinizma, s tajnom masovnih smrti i s tom golemom grobnom Bjelorusijom, čija je smrt po mnogo čemu bila stvarnija od života koji se odvijao iznad nje, a istovremeno su pokušali iskoristiti priliku da s vlasti sruše aktualnu političku garnituru sumnjivih reformista, odanih Moskvi. Tako se i dogodilo da vođa tog velikog nacionalnog pokreta bude Zianon Pazniak, povjesničar kazališta i arheolog, čovjek koji je otkrio masovne grobnice u šumi Kurapati i obavio prva iskopavanja. On će na kraju biti i najtragičnija ličnost bjeloruskog oporbenog i emancipatorskog pokreta, figura bjeloruskog razočarenja u budućnost.
Revizionistička logika
U siječnju 1989. Vijeće ministara Bjeloruske sovjetske socijalističke republike odlučuje da se izgradi spomen-obilježje “žrtvama masovne represije 1937-1941”. Početkom devedesetih, pred sam raspad SSSR-a, i koju godinu zatim, prije nego što zapušu novi vjetrovi, u šumi Kurapati zvanične državne delegacije odaju počast i polažu cvijeće. Mimo toga ili usporedo s tim narodne mase i opozicija podižu prvi veliki drveni križ, održavaju se ceremonijali sjećanja, traje insistiranje da se obećani spomenik već jednom podigne, ali i da se iskopavanja nastave.
Godina je 1993. kada Kurapati ulaze u Državni registar kulturnih i povijesnih spomenika, a svakoga studenog na Dziady, staroslavenski blagdan mrtvih, koji se održava posljednje subote prije dana svetog Dimitrija, slave se u Kurapatima duše mrtvih. Ovi skupovi nisu vjerski, etnički ni politički jednoobrazni, kao što ni moderna bjeloruskost - čini mi se nije vjerski i etnički jednoobrazna.
Godinu kasnije u posjet Bjelorusiji došao je Bill Clinton - da zahvali Bjelorusima zato što su se, kao i Ukrajinci, odrekli vlastitoga nuklearnog arsenala, naslijeđenog od SSSR-a, i da im u ime Sjedinjenih Država i Zapada obeća da će im zauzvrat u svakom trenutku jamčiti neovisnost i državnu cjelovitost. (Obećanje koje će biti prekršeno tačno dvadeset godina kasnije, kada Amerika i Zapad mirno isprate rusku aneksiju Krima i neformalnu okupaciju Donbasa). Tada je posjetio i šumu Kurapati, u kojoj je iza njega ostao još jedan maleni spomenik. Clintonov spomenik devet puta je razbijan i isto toliko puta podizan. Počinitelji nikad nisu pronađeni. Spomenik je opet razbijen, tako da se čini da se od njegove obnove odustalo.
Kada je u srpnju 1994. za predsjednika izabran Aleksandar Lukašenko, prilike se djelomično mijenjaju. Vlasti više ne polažu cvijeće, govor o šumi Kurapati postaje izrazito oporben, a na trenutke po govornike i opasan, premda memorijal nije ukinut, niti su službeno osporeni povijesni narativ i legenda koji oko njega postoje.
Lipnja 1991. skupina građana, predvođena herojima Sovjetskog Saveza, nekolicinom bivših partizana, stvorila je svoje povjerenstvo i započela stvarali paralelni narativ o masovnim grobnicama u šumi Kurapati. Šest godina kasnije učinilo im se da je došlo njihovo vrijeme, pa su od predsjednika Lukašenka zatražili da otvori novu istragu i da se započnu nova iskopavanja, koja će, tobože, dovesti do prave istine, one koju su oni već i najavili: nisu u toj šumi ubijali Sovjeti, nego su ubijali nacisti. (Pripovijest neobično podsjeća na negacionističku kampanju oko ustaškog logora Jasenovac, samo što su ovaj put uloge prividno zamijenjene. Ali između metodologije prepravljanja prošlosti i kreiranja nove istine kojom su se poslužili heroji Sovjetskog Saveza i metodologije kojom se služe pojedini biskupi u Hrvata, doista nema razlike. A vrlo je sličan, premda opet preokrenut, i politički kontekst.)
I doista, herojima je udovoljeno: istragu je proveo vojni tužitelj, obavljena su tokom listopada 1997. i svibnja 1998. nova iskopavanja, nakon čega je sve munjevito zaustavljeno. Razlozi su jasni: 94 posto metaka ispaljenih u glave žrtava i pronađenih u grobnicama potječu iz revolvera tipa Nagan, kojim su se služile sovjetske sigurnosne službe i koji je još od carskih vremena dio ruske policijske i vojne tradicije. Među preostalih 6 posto ispaljene municije istražitelji su pronašli i metke iz revolvera Browning i Walther, što ih nije navelo na logičnu sumnju da je NKVD mogao pucati i iz njemačkih oružja, nego ih je dovelo do uvjerenja koje je u tom trenutku bilo politički oportuno, da su u šumi Kurapati ubijali - Nijemci. Tako je, po onoj negacionističkoj i revizionističkoj logici o kojoj bismo već morali sve znati, 6 postotaka postalo većim i pretežnijim od 94. No, na dojmovima, uvjerenjima i izjavama se konačno i stalo, jer službenih zaključaka nije bilo.
Ne zna se koliko je u ovoj šumi mrtvih. Najmanji broj izrekao je bjeloruski državni tužitelj iz vremena druge istrage: 7000 ubijenih. Georgij Tarnavski, bjeloruski tužitelj iz vremena Sovjetskog Saveza, kaže da je pod šumom Kurapati 30.000 mrtvih. Zianon Pazniak, bivši oporbeni vođa, nekad mitska pojava bjeloruske težnje za istinom i samopotvrđivanjem, govori da je mrtvih između 100.000 i 250.000… Kao u nekoj đavolskoj igri statistikom smrti, najmanji i najveći broj mogli bismo prekrižiti i istinu tražiti između sljedeća dva. Ne zaboravljajući pritom da je to strašno, da je to užasno mnogo mrtvih. Dok hodamo šumom, vraćajući se nazad, i dok gazim po onim fino zaobljenim udubinama u kojima rastu bijeli cvjetovi, mislim što sve stane, koliko životopisa i koliko straha na putu prema ovoj šumi, i u onih 7000 ubijenih, što ih je savjest državnoga tužitelja mogla podnijeti.
Ovdje su ubijani civili, bez sudskih presuda, iznenada, tako što bi nenajavljeno jednoga ranog jutra došli po njih, ili nakon kraćih ili dužih ispitivanja na nepoznatom mjestu. Među njima su građani Minska, cvijet bjeloruske inteligencije, obični ljudi, obrtnici i trgovci, predstavnici klasnog neprijatelja, seljaci i kulaci iz različitih dijelova zemlje, ljudi iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza, uglavnom muškarci, ali i stranci, najprije Poljaci. To što su strijeljani i stranci mogući je razlog tajanstvenih poslijeratnih iskopavanja i pražnjenja pojedinih grobnica… Likvidacije su obavljane pojedinačno, po strogo individualnom principu, tako što bi bili ubijani ljudi s imenom i prezimenom, metkom u glavu ili jednim metkom za dvojicu, sve radi uštede. Tako su i odvođeni, jedan po jedan, ciljano, prema strogo određenoj individualnoj krivnji. To je načelna razlika između nacističkih i staljinističkih pogroma. Prvi su, u pravilu, bili kolektivni i depersonalizirani. Drugi su, čak i kada bi se išlo za likvidacijom cijele zajednice, bili osobni. Takav je, čini mi se, bio i strah: u prvom slučaju zajednički, u drugom osamljenički. Kurapati su mjesto užasavajuće samoće.
Ne kopa se, ne govori se
Nakon kratkog, nesigurnog i polovičnog razdoblja destaljinizacije, započetog za vladavine Mihaila Gorbačova i prekinutog još dok je na čelu Rusije bio Boris Jeljcin, kada je postojao interes i za sadržajem masovnih grobnica, nastupila je nova restaljinizacija, kada se grobnice nanovo zatrpavaju, zajednička tajna se zapečaćuje, a legenda o Velikom domovinskom ratu postaje mjerom dopuštenog sjećanja, kojom se onda štite i sve tekovine staljinske epohe, uključujući i zločinačku narav Staljinova mirnodopskog režima. To je mogući razlog što se u šumi Kurapati više ne kopa, što se o njoj kriptično i malo govori, i što ovo mjesto uglavnom služi za posjete stranih delegacija, dok predsjednik Lukašenko, kao ni gradonačelnici Minska iz posljednja dva i pol desetljeća, ovdje nikada nisu bili. Oni ne bi da iritiraju Moskvu, pogotovu nakon što se vidjelo kako je prošla Ukrajina. Drugi je razlog malo kompleksniji, i tiče se osobne, obiteljske, društvene i političke baštine i identiteta. Što će od nas ostati i tko ćemo mi biti ako prihvatimo da je istina ono što se dogodilo u ovoj šumi? Osjećam da je to pitanje za vladajuće u Bjelorusiji, a vjerojatno i za veliki dio njihovih podržavatelja, vrlo slično pitanju što će ostati od Hrvata katolika i tko će oni biti prihvati li se da je istina ono što se dogodilo u Jasenovcu. U oba slučaja stvar je krajnje artificijelna i podrazumijeva odgovor na pitanje je li za nas istina ono što se zbilja dogodilo ili je istina ono u što moramo vjerovati da bismo opstajali ovakvi kakvi jesmo.
U dnu one ledine uz šumu, na putu kojim su morali proći svi koji će ovdje biti ubijeni, prošlog je proljeća otvoren restoran s dječjim igralištem i spa centrom. Bio je to ozbiljan skandal, znak za uzbunu aktivistima i zaštitnicima memorijala. Tih ljudi nije mnogo, ali uporni su i hrabri. Zapriječili bi prilaz restoranu, demonstrirali, alarmirali domaću i stranu javnost govoreći da je stvarni cilj ovoga što je započelo da se memorijal obezvrijedi i na kraju uništi. Uostalom, ova šuma i ledina pokraj nje rastom i razvojem Minska postaju vrlo atraktivan građevinski i poduzetnički plac…
Kampanja traje već godinu dana, prosvjednici ne odustaju, a onda se, u obranu poduzetnika, javlja predsjednik Lukašenko: “Restoran nastavlja raditi!”, govori on, “Nema razloga za zatvaranje, ljudi moraju negdje jesti!” I još je rekao da se ne može baš za sve kriviti staljinizam. “Ljudi su tamo stradali u Staljinovo vrijeme. Ali jeste li sigurni da nacisti nisu ubijali ljude u Kurapatima?” Ne znam što ću, ali meni i ove Lukašenkove riječi zvuče tako poznato.
Stratište s razglednice
Sami smo prošetali šumom. Bili smo tu barem sat i pol. Nas četvero, i više nitko. Nitko nas nije vidio, tu nema čuvara, nema ograde, ni vidljive granice između šume i grada, osim obilaznice po kojoj tutnje kamioni i auti. Minsk i Bjelorusija bili su u Sovjetskom Savezu poznati po proizvodnji kamiona i traktora. I danas te tvornice rade. To je ono što, možda, čini razliku između ovoga mjesta i stratišta na Balkanu. Kod nas su takva mjesta, ipak, malo sklonjena i skrajnuta. Ovdje su integrirana u prizor i u razglednicu grada i zemlje. Ovo je, kao što Timothy Snyder piše, Bloodland. Krvava zemlja na kojoj danas žive drugi ljudi, zemlja koja je u tragičnom nesuglasju s vlastitim identitetima. Tri četvrtine bjeloruske duše pod zemljom je, a samo jedna je iznad nje. Prije ubijanja u šumi Kurapati Minsk je, razmjerno gledano, bio najveći židovski grad na istoku. Jidiš je tu bio prvi jezik, njegovih je govornika bilo više nego Bjelorusa. Živjeli su tu Rusi, Nijemci, Poljaci, Tatari… I u nekoliko koraka, u jednom je krvavom desetljeću svega nestalo. Preživjelim i doseljenim ostala je baština nestaloga svijeta, da se nekako s njome nose. Treba hrabrosti da se ovdje misli o sebi.
Zianon Pazniak te hrabrosti nije imao. On 1996. bježi iz Bjelorusije, u strahu, inače sasvim razložnom, da će ga Lukašenko uhititi i zatvoriti. Godinu kasnije, državno tužiteljstvo diže optužbu protiv njega za “poticanje etničke mržnje protiv ruskoga naroda”. Tada je Pazniak već u Sjedinjenim Državama, gdje je dobio politički azil. Ono što je, osim svoje zlosretne glave, ponio u emigraciju bilo je od golemog simboličkog značaja i nadrastalo je njega i njegovu osobnu sudbinu. On je od onih ljudi koji nisu izdržali ono što su sami sebi zadali. Mučenik koji se uplašio vlastitog mučeništva. Kada je otišao, bile su mu pedeset i dvije. Danas mu je sedamdeset i pet. Pokušao je 2006. izaći na predsjedničke izbore, ali nije mogao sakupiti dovoljno potpisa za kandidaturu.
Na kraju se onim pothodnikom vraćamo na parkiralište, gdje ćemo sljedećih desetak minuta čekati taksi. Na ovakvom mjestu još nikada nisam bio. Osjećam se kao da mi je cijela Bjelorusija legla na pleća, pa ako slučajno poskočim, propašću pola metra u asfalt. Sergej Harevski je, međutim, i dalje vedar. U toj je vedrini način da se s Kurapatima živi. I da se uporno, usprkos okolnostima, koje su naravno loše, za budućnost sačuva istina o ovom mjestu. Ta budućnost stići će sutra, za godinu, za deset godina, a možda neće stići nikad, ali ni to nije razlog da se od istine odustane ili da se zaboravi.