Što je tog ranog proljeća 1978. Pat Metheny mogao misliti kad je sa svojim kvartetom letio avionom prema Zagrebu? Njegov menadžer Ted Kurland, s kojim je tada tek počeo raditi, prenio mu je ideju centrale ECM-a iz Münchena, o gostovanju i to se vjerojatno činilo zanimljivo. Ta nova, njemačka diskografska kuća, koja se upravo počela etablirati širom svijeta, Methenyju je snimila prva dva samostalna albuma, “Bright Size Life” i “Watercolors”, 1976. i 1977. godine. Mladi je Amerikanac imao tek dvadeset i četiri godine, no bio je u strelovitom usponu. Metheny je bio nova perjanica ECM-a, gitarist sasvim originalnog kova, koji je Manfredu Eicheru, glavnom producentu i osnivaču ECM-a bio novi zlatni dečko. Kultni album Keitha Jarretta, snimljen tri godine ranije, probijao je, doduše, zlatne naklade, no Metheny je bio svježa krv, ono što svaki diskograf može samo poželjeti.
Iako vrlo mlad, Metheny je već bio i član sastava tada odavno etablirane svjetske zvijezde, vibrafonista Garyja Burtona, taj ga je čak pozvao da zajedno predaju na Berkleyju, gdje je Burton već bio šef odjela za jazz. Metheny je, dakle, imao u nogama već puno turneja, ali samostalno, sa svojim bendom, kao lider, nastupao je samo po manjim dvoranama i klubovima, za ništa od više od tristo ljudi. Nastupi pred tisućama ljudi kakve su u to doba gotovo rutinski odrađivale jazz fusion zvijezde, Weather Report, Chick Corea, Herbie Hancock ili Miles Davis, bili su tek pred Methenyjem. On će tek osamdesetih godina s lakoćom početi spajati avangardna stremljenja s onim što je čak i stadionska publika željela čuti.
No, Zagreb, s kraja sedamdesetih, bio je neka druga priča. “Mračan i sumoran”, kako ga se Metheny sjeća, “s one strane željezne zavjese”, mislio je. To je bio za njega sasvim nepoznati teren. Bend je sletio na tadašnji zagrebački aerodrom Pleso i u toku vožnje prema gradu, Metheny u kombiju saznaje što ga čeka. Kad mu je jedan od organizatora koncerta, Branko Paić, tadašnji glazbeni producent u Studentskom centru, čuvenog Muzičkog salona, rekao da sviraju u dvorani od tisuću i pedeset mjesta, Metheny se nije mogao načuditi. A Paić, koji će kasnije postati ugledni diskograf, jedan od utemeljitelja Hrvatske glazbene unije, Hrvatske diskografske udruge itd., tada je samo dodao da tu istu dvoranu namjeravaju napuniti i za dva sljedeća nastupa ECM-ovih glazbenika, koji stižu u Zagreb, Garyja Burtona i Jana Garbareka.
Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu u to je vrijeme bio jaka žila kucavica zagrebačkog javnog, kulturnog i subkulturnog života. Danas je gotovo nezamislivo da je tamo u to doba djelovalo toliko za povijest hrvatske kulture dalekosežno važnih institucija. Teatar ITD koji je proslavio legendarni dramaturg Vjeran Zuppa, Galerija SC koju je vodio kustos Mladen Lučić, avangardno Kugla glumište, Multimedijalni centar Ladislava Galete i Ivana Paića, kino, klub u kojem je stasao Novi val, sjajna knjižara u kojoj su se između ostalog, mogle kupiti i jazz ploče, nabavljene iz inozemstva, štoviše bilo je to jedino mjesto u Zagrebu gdje su se mogla kupiti uvozna, ECM izdanja. Sve su to bili prostori koji su okupljali “šarenu gomilu u dvorištu SC-a”, gdje su se sve dane u tjednu odvijali “koncerti, predstave, video projekti, instalacije, izložbe, kojekakva događanja, tribine, slušaonice, zapravo svi oblici ekspresije raznovrsnih urbanih i alternativnih aktera”, kako je to sažeto naveo Ben Perasović u odličnom zborniku “Savska 25”, urednika Feđe Vukića, iz 2014.
“Metheny još nije bio ime”
U tom istom Studentskom centru, kao direktor Muzičkog salona (tih godina i agilni selektor i duša Muzičkog biennalea) radi muzikolog Nikša Gligo. Njegov Muzički salon SC-a godinama je dovodio avangardne glazbenike iz cijelog svijeta i uspio privući i odgojiti publiku koja je bila u stanju (neki put i sa strepnjom) poslušati gotovo sve. Umjetnička scena svih tih djelatnosti u SC-u bila je isprepletena, a Gligo je pažljivo osluškivao suvremena kretanja, ali i svoje suradnike.
Tako je, kad mu je 1977. Branko Paić ispričao da je u Ljubljani, na koncertu jazz grupe Oregon upoznao ECM-ovog producenta Thomasa Stöwsanda i da postoji mogućnost da se ECM glazbenici dovedu u Zagreb, Gligo shvatio da je to sjajna prilika. “Znao sam u to vrijeme za Keitha Jarretta i probao sam ga dovesti na Biennale, ali je uvijek bio strašno skup, koštao bi kao pola ukupnog budžeta Biennalea. No, otišao sam u München i tamo se našao s tim glavnim producentom. On je kao gladni pas, shvatio da bi tu kod nas mogao prodavati, da postoji interes i počeo nuditi.”
“Taj Thomas Stöwsand bio je koncertni promotor Manfreda Eichera, zadužen da ECM, iz tog nekog malo ezoteričnog i apstraktnog svijeta, spusti u realnost sviranja pred publikom”, sjeća se Borko Auguštin. Danas IT konzultant, u ono je doba, 1978. godine, kao gimnazijalac, također radio oko organiziranja ECM koncerata, u sklopu Muzičkog salona. “Stöwsand je bio i izvršni direktor i promotor, tako da se moglo vrlo jednostavno, efikasno i za normalne novce, dogovoriti nastupe tih velikih imena.”
Čini se da je upravo Stöwsand gurao Methenyja koji je predložen da otvori seriju ECM koncerata u Studentskom centru. “Bilo je to poprilično nategnuto, pogotovo za početak. Kad danas kažete Pat Metheny, onda se svi čude”, govori Gligo. “Ali poslije mi je i Stöwsand priznao da je i njemu to bilo riskantno.” Metheny još nije bio ime, u Zagrebu za njega nitko nije bio čuo. Knjižara SC-a u kojoj se moglo kupiti ECM izdanja povremeno je nudila i Methenyjeve prve dvije ploče, ali ipak, odluka da se taj koncert organizira u dvorani za tisuću ljudi bila je hrabra.
U to vrijeme, živom zagrebačkom jazz scenom vlada Boško Petrović koji stoluje u gornjogradskom Lapidariju, tamo koncertira svakog četvrtka i petka i dovodi sjajne goste, no valja reći da je cijela scena, na kojoj su u to doba aktivni i Vanja Lisak, i Sedak Benčić i Plesni orkestar RTZ-a s Miljenkom Prohaskom i Ladislav Fidri i Damir Dičić, da je cijela ta scena u dobroj mjeri živjela na nasljeđu be bopa. ECM sound bio je nešto novo, tu više nije bilo swinga i to se mnogima nije dopadalo.
“Ja se sjećam da me, kad sam počeo raditi taj ECM ciklus, nazvao Boško, s kojim sam stalno kontaktirao i pitao me što je to ECM?”, kaže Gligo. “Rekao sam mu, ne moraš ti to znati, ali mogu ti donijeti neke njihove snimke, pa poslušaj malo. Onda je on to poslušao i popljuvao i rekao da neće sa mnom razgovarati ako budem organizirao te koncerte.” To je bio Boškov stil, no istina je bila složenija, sjeća se Borko Auguštin. “Imao je sjajne veze i bio genijalan organizator. I nikada nije potencirao kritike i napetost između tog, ajmo reći, novijeg i starijeg zvuka. Uvijek je znao pronaći srednji put i bezbroj je puta pomogao Nikši Gligi i u konzultacijama i operativno.”
Radikalno novo
Ipak, da kažemo, ECM estetika, ono što je njen tvorac, Nijemac Manfred Eicher zagovarao i osmišljavao, bilo je nešto radikalno novo u svijetu jazza. Ta “Edicija suvremene glazbe” (Edition of Contemporary Music) začeta je 1969. godine albumom “Free at Last” Mala Waldrona koji je od 1967. živio i radio u Münchenu i tamo postao toliko utjecajan, da ga je Eicher pozvao da upravo s njim napravi prvijenac. Otisnuo ga je u petsto komada. Igrom slučaja, preko japanskog promotora album se odlično prodao i štoviše, Eicher je odmah za Japan dotisnuo i unaprijed prodao, daljih tisuću komada, i to je ECM-u dalo vjetar u leđa.
Zaredali su se prvi albumi njemačkog basista Eberharda Webera, norveškog saksofonista Jana Garbareka, dva izdanja Paula Bleya i već 1971., nakon solo albuma “Piano Improvisation”s Chicka Coreae, albuma ARC (trija Corea, Holland, Altschul) i albuma “Music for two Basses”, Hollanda i Barrea Philipsa, kao i albuma “Facing you”, Keitha Jarretta - utjecajni britanski glazbeni časopis Melody Maker napisao je da “ECM vrlo brzo postaje najzanimljivija nova diskografska kuća”. Mit o ECM-u počeo je rasti, dakle, vrlo rano i vrlo brzo počet će se govoriti o novoj estetici ECM-a, magičnom producentskom uhu Manfreda Eichera i njegovih studija i inženjera zvuka koji su od jazz izvođača u studiju tražili ono što je do tada vrijedio samo za izvođače klasične, ozbiljne glazbe - laboratorijski uvjeti.
O krizi jazza se u to vrijeme naveliko govorilo, free jazz je već odavna uzeo svoj danak, a činilo se da je i taj naziv, to ECM, gotovo pa izbjegavao navesti o kakvoj se to glazbi točnije radi. Je li to jazz? - pitali su se mnogi, a ECM je sve više dotjerivao tehničke uvjete snimanja, udaljavajući svoje snimke od atmosfere zadimljenih, bučnih klubova, prema kristalnoj jasnoći koncentrirane koncertne izvedbe u velikoj dvorani. Jazz se približio onome što je do tada bilo rezervirano za komornu klasičnu glazbu. Stereo sound postao je važan, kao i čistoća zvuka instrumenata, klavira, vibrafona, električne i akustične gitare. Sve to je stare diskofile ljutilo, no nova, mlađa publika je brzo prihvatila taj novi zvuk, kao i novi odnos prema toj vrsti glazbe. Međutim, snimljena u savršenim uvjetima, ta glazba je zahtijevala i odlične uvjete na pozornici gdje se koncert trebao održati.
Dvorana kina Studentskog centra u Zagrebu i iz tog je razloga te daleke 1978. godine bila veliki izazov za organizatore. Ton majstori koncerta Pata Methenyja bili su Vladimir Smolec i Mario Mavrin. Mavrin je u to vrijeme stalni član svih sastava Boška Petrovića, kao basist, ali i agilni ton majstor. “Imali smo na raspolaganju odlične američke JBL zvučnike, njemačke mikrofone, sve je to bila analogija i kriteriji nisi bili tako visoki kao danas, kad je ozvučenje koncerta jednako kao na snimanju”, sjeća se Mavrin koji je prošli tjedan ozvučio dubrovačke Lazarete za novopokrenuti festival, Dubrovnik Jazz Outbreak.
Kako se u Zagrebu, početkom proljeća 1978. u gradu u kojem gotovo pa nitko nije čuo za Pata Methenyja napunila dvorana SC-a? “Koncert je bio dogovoren dosta unaprijed”, sjeća se Borko, “išli smo okolo kao ljudi sendviči, s reklamama, prodavali karte po gradu, na Trgu, kad je bila najveća gužva, bilo nas je dosta i radili smo s puno veselja. Cijeli grad je brujao o tom koncertu.” U vrijeme kad još nije nitko znao što je PR, organizatori su dobili materijale od Nijemaca, prevodili i plasirali članke u novine i na radio, a stigle su i promo ploče.
“Mladen Mazur je pustio Methenyjevu ploču na radiju, u svojoj emisiji, dan prije koncerta”, sjeća se Branko Paić, “Fran Potočnjak također”. Uz to, Gligo je za svoje projekte imao i stalnog fotografa, Davora Šiftara, koji je sjajno dokumentirao koncerte, ali i probe. Negative tih fotografija, za koje se mislilo da su izgubljeni, iz Šiftarove arhive izvukla je njegova udovica, Lia Paić, inače sjajna prevoditeljica Rushdieja i Umberta Eca. “Imate sreće da je Davor bio tako pedantan”, rekla mi je. “Drago mi je da će te fotografije ljudi vidjeti.”
Zapravo, organizatori su, po svemu sudeći, uspostavili sjajan odnos s glazbenicima, za što je bio zaslužan Boris Žveglić, Gligin operativac. On je bio prvenstveno zadužen za scenu, organizaciju, ali, zapravo, za sve. Teško je šepao, bio zdepast, ali vrlo komunikativan, a poznavao je sve jugo jazziste i bio strahovito koristan. “Bez njega cijeli taj posao oko ECM-a čini mi se danas nezamisliv”, sjeća se Borko koji je s njime često putovao.
Popodnevna proba pred Methenyjev koncert prošla je glatko, sjeća se Mavrin. “Nije bilo posebnih potreba, nisu onda bili takvi rajderi kao danas. Bili su odmah zadovoljni. Radili smo s čim smo imali, ali smo znali to siromaštvo upotrebljavati. U to vrijeme znali smo zato imati problema sa strujom. Bili smo sretni ako je bilo 220 volti.”
Kad je došlo vrijeme samog koncerta, navečer, euforija se osjetila već pred dvoranom. Publike je bilo i dvorana se brzo napunila - do zadnjeg mjesta. Dio organizatora sjedio je i sa strane, na pozornici, jedva skriven od pogleda publike.
Svjetla su se pogasila i zagrebačka publika je prvi put čula zvuk Pata Methenyja. Koncert je otvorio pjesmom “Phase Dancer”, koja je tada bila poznata samo iz live verzije na teško dostupnom Polydorovom albumu iz 1977. “Ja i danas ne mislim da je to neka spektakularna glazba, ali koncert je bio sjajan”, sjeća se Gligo, no Borko Auguštin bio je potpuno ponesen. “Meni je to bilo kao da je Studentski centar ostao bez krova tog trena. Kao da je iz svemira došao neki drugi zvuk, to je bilo sve sasvim drugačije od onoga svega što smo prije čuli”, kaže Borko. “I publika ih je sjajno prihvatila od prvog takta. I cijeli bend je bio kao omađijan, nije im bilo jasno kako mi to tako dobro razumijemo.”
Osjećaj ushita
“Taj Methenyjev odjek gitare čujem i dan danas, imam to u uhu, kao i tu atmosferu kina SC-a. Sjedio sam par stolica dalje, htio sam čuti bar dio koncerta, uživati u tome, to je bilo stvarno pravo bogatstvo zvuka”, pamti Branko Paić. Bez obzira na to što svatko ima drugačiju priču o tome kad je prvi put čuo zvuk ECM-a, mnogi dijele upravo osjećaj ushićenosti u trenutku otkrivanja nečeg tako radikalno novog. “Bio je to pun pogodak”, sjeća se Gligo, “dalje je sve išlo lakše”.
A dalje su slijedili, u toj istoj kinodvorani SC-a, prvo koncerti kvarteta Garyja Burtona, u svibnju, pa sastava Jana Garbareka u studenome 1978. Vrlo brzo SC je postao zaštitni znak ECM-a u Zagrebu. Tu su svirali Terje Rypdal, Palle Mikkelborg, Jan Christensen, Ralph Towner, Eberhard Weber, Joachim Kühn... Art Ensemble of Chicago i Anthony Braxton došli su na Biennale, bili su tu zaista mnogi. No, vjerojatno je tek nezaboravni Crystal Silence koncert Chicka Coreae i Garyja Burtona u velikoj dvorani Lisinski 1980., slomio i najskeptičnije protivnike ECM-a.
Nikša Gligo prvi je doveo ECM u Zagreb, no u narednim dekadama, razni su promotori, od samog Boška Petrovića i njegova BP kluba, pa preko Jazz faira, HDS-ova Jazz.hr festivala i Zagreb Jazz Festivala Dražena Kokanovića u Zagreb, ali i šire po Hrvatskoj, dovodili zvijezde ECM-a, dakako, u skladu s mogućnostima. Nismo čuli sve, ali mnoge jesmo, od Charlesa Lloyda koji je, tako, u zagrebačkom Dinatonu u Preradovićevoj našao vlastiti CD koji mu nedostaje i slikao se sa zaposlenicima, preko Carle Bley, Charlieja Hadena ili Egberta Gismontija, pa sve do zapaženih koncerata i ovih zadnjih tjedana.
Tako je na vrlo zapaženom koncertu 30. listopada nastupila super grupa “Cross Current”, koju čine Dave Holland, Zakir Hussain i Chris Potter, a duet pijanista Vijaya Iyera i trubača Wadada Lea Smitha očekujemo 22. studenoga, u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu. Skromno, ali ipak, i mi obilježavamo ovu godinu u kojoj ECM, po cijelom svijetu, slavi pedeset godina postojanja.
“U ono doba, dolazak u Zagreb, osobito meni, klincu iz Missourija, bio je nešto posebno”, sjetio se Metheny u razgovoru s Davorom Hrvojem, za HRT-ovu emisiju “Svijet jazza”, u lipnju 2017. u Lisinskom, kad su uz njega bili Linda Oh na basu i Antonio Sanchez na bubnjevima. “Znate, nedaleko od mjesta gdje sam odrastao, bila su postrojenja za lansiranje interkontinentalnih raketa, okrenuta prema Rusiji. Kad sam 1978. došao ovamo, u jeku hladnog rata, za mene je to bilo nevjerojatno egzotično, tajanstveno i čudno.
Zbilja sam imao dojam da je Zagreb drukčiji od svih mjesta koja sam posjetio. Znate, bio je tu jedan drag čovjek, Boris... Sjećate se Borisa? Nizak tip, šepao je... Sprijateljili smo se i poslije mi je često pomagao. Poslije je dolazio i u München. Godinama je bio za mene pravo lice s ovog područja. Tip dubokih osjećaja.”