Cijela atmosfera izgledala je kao uredska zakuska povodom odlaska u penziju: lijepe riječi, puno laske, kurtoazije i tapšanja po ramenu. Ali, kao na ponekim zakuskama povodom odlaska u penziju, i ovdje je dojam bio da su mnogi presretni što će se “penzionera” konačno riješiti. Tako je izgledao Berlinale u posljednjoj godini pod paskom Dietera Kosslicka.
Berlinski festival 2019. bio je posljednji u mandatu hamburškog filmskog administratora Kosslicka, čovjeka koji je osamnaest godina vodio najveći njemački filmski festival. Sa svojim prepoznatljivim stilom, šešir širokog oboda, obavezni crveni šal, za Nijemca neobično brbljav i žovijalan, Dieter Kosslick je tijekom tih osamnaest godina bio više od selektora festivala. Bio je u pravom smislu riječi frontmen benda, prepoznatljivo lice koje bi sa šeširom i šalom dočekivalo goste na vrhu crvenog tepiha.
Kosslick je po mnogo čemu Berlinale pretvorio u, kako se sam voli dičiti, “najveći javni filmski festival na svijetu”. Mnogo mu brojki ide u prilog: za njegova mandata EFM se pretvorio u najveći filmski sajam poslije Cannesa, a sa 370.000 prodanih ulaznica Berlin je daleko najposjećeniji filmski festival uopće. Ujedno, to je festival koji je tijekom Kosslickovog mandata pustio pipce po čitavom gradu, decentralizirajući program diljem Berlina, od starih secesijskih kina na zapadu pa do fascinantno lijepog modernističkog DDR-ovskog kina International u srcu bivšeg istočnog Berlina.
Unatoč svemu tome, za Kosslickovim se mandatom vukao jedan problem: a to je programiranje. Šarmantan čovjek sa širokim klobukom u tih se 18 godina trajno mučio kako napraviti jaki natjecateljski program i obično u tome ne bi uspijevao. Za njegova mandata dva su zimska konkurenta, Sundance i Rotterdam, pretekli Berlin po programskoj živosti i relevantnosti, a berlinski “wettbewerb” (konkurencija) bio je stalni objekt gunđanja u (ne samo) njemačkoj filmskoj javnosti.
Bolji popratni program
Svi ti problemi očitovali su se i na 69. Berlinaleu, posljednjem kojeg će u životu potpisati Kosslick. Istina, u Berlinu se moglo vidjeti vrlo dobrih filmova, od kolumbijskog “Monosa” Alejandra Landesa, preko distopijskog “Divino amor” Brazilca Gabriela Mascara, do “Suvenira” Britanke Joanne Hogg ili skejterskog filma o odrastanju u 90-ima “Mid90s” holivudskog komičara Jonaha Hilla. Međutim, gotovo svi ti filmovi prikazani su u Berlinu u popratnom programu i gotovo svi su u Berlin stigli nakon što su već premijerno prikazani na Sundanceu ili u Torontu. S druge strane, službeni premijerni program nije ponudio ništa što bi bilo ni približno tako atraktivno i jako.
Nakon kineskog povlačenja filma “Jedna sekunda” Zhang Yimoua, berlinski je natjecateljski program spao na 16 naslova. U subotu navečer doznat ćemo koje je filmove odlučio nagraditi međunarodni žiri kojim predsjeda francuska glumica Juliette Binoche.
I njemačkoj i stranoj kritici u programu su se najviše svidjela tri filma koji se zasad čine kao mogući favoriti. Jedan od njih je film u kojem i Hrvatska ima koprodukcijski udio, makedonski “Bog postoji, ime joj je Petrunija” redateljice Teone Strugar Mitevske. Taj film, o kojem smo već pisali, pokazao se u Berlinu kao pravi festivalski “crowdpleaser” - gdje god je igrao, publika ga je primila dobro. Drugi film koji stoji dobro na kritičarskim listama je “Ondog”, film u mongolskoj produkciji kojeg potpisuje kineski režiser Wang Quan’an. Ta uvrnuta ljubavna priča između pastirice i policajca koji usred mongolske stepe čuva prizorište zločina igrao je na samom početku festivala i zavrijedio umjerene pohvale.
Treći film koji iskače u kritičarskim anketama je također film kineskog režisera, a igrao je zadnjeg dana programa. To je “Zbogom, sine moj” režisera Wang Xiaoshuaija. Ta obiteljska kronika proteže se kroz trideset godina povijesti novije Kine, od kulturne revolucije do buma kineskog “partijskog kapitalizma”. U fokusu filma su tri obitelji čiji su pripadnici radili zajedno u metalskoj tvornici u središnjoj Kini. Ključni incident zbiva se u prvoj sceni. Skupina dječaka odlazi se ludirati na plitko akumulacijsko jezero pored grada. Jedan od njih ne zna plivati, ali na nagovor prijatelja ipak uđe u vodu i utopi se.
Roditelji utopljenog dječaka nikad se sasvim ne oporave od gubitka, a taj im događaj usmjeri život. Roditelji dječaka koji je skrivio prijateljevu smrt u narednim se desetljećima obogate i postaju uspješni nekretninski biznismeni. Sam dječak postane ugledni liječnik, no cijeli ga život muči krivnja zbog davnog incidenta. Tu temeljnu fabulu Wang Xiaoshuai nadogradio je nizom peripetija koje bi dostajale za sezonu sapunice: ima tu i preljuba, i vanbračne djece, zamjene roditeljstava, tako da se zbog takve prefabuliranosti film razvukao na nepotrebna tri sata. Ipak, vidi se da je to radio rasni režiser koji zna napraviti scenu, ima oko za detalj, a iz filma puno naučite o kineskom društvu i povijesti.
Četvrti film, koji stoji u potaji kao blagi favorit, je “Repertoire des villes disparues” (“Antologija grada duhova”) kvebečkog kanadskog režisera Denisa Cotéa. Snimljen na 16 mm i gotovo monokromno siv, Cotéov film zbiva se u kvebečkom frankofonom mjestašcu od 200 stanovnika tijekom snježne i hladne zime. Događaj koji potrese zajednicu je smrt jednog od rijetkih mladih - mladića koji je autom udario u zid, a nije jasno je li riječ o nesreći ili samoubojstvu. Dok mala zajednica liže rane, počinje se događati nešto čudnovato: po rubovima sela počnu se pojavljivati mrtvi. Tko god ovo pročita, prisjetit će se da ovaj efektni motiv nije baš originalan.
Domislio ga se francuski režiser Robin Campillo u svom filmu “Les Revenants” (“Povratnici”), a potom iskoristio drugi Francuz, Fabrice Gobert, za TV seriju pod istim naslovom koja je imala dvije sezone, prvu briljantnu i drugu puno lošiju. Gobert motiv povratnika iz mrtvih koristi zanimljivo i raznovrsno. Ima tu blizanaca koji su sad različite dobi (jer je mrtvi ostao u dobi svoje smrti), supružnika koji se nisu vidjeli 50 godina, ima povratnika ubojica i povratnika djece… Kod Cotéa taj se motiv svodi samo na faktor bildanja jezovite atmosfere, a s njim ništa ozbiljno ne napravi.
Među filmovima koji bi u subotu navečer mogli dobiti nagrade žirija nalaze se i tri nejednako dobra, ali svježa i poticajna filma mlađih redateljica s njemačkog govornog područja. Najpoznatija od njih je Angela Schanelec, najzakučastija i po gledatelje najzahtjevnija među redateljima i redateljicama tzv. Berliner Schule (berlinske škole). Ta škola poznata je po ekstremnom minimalizmu, čudnovatim elipsama i gotovo narativnim filmovima koji prate osamljene izopćenike iz suvremenog kapitalističkog društva. Isto vrijedi i za Schanelecin film “Bila sam kod kuće, ali…” prikazan na Berlinaleu. Taj eliptični, fragmentarni film kroz niz bizarnih situacija prati samohranu majku koja u Berlinu diže pustopašnog osmoškolca.
No, kudikamo su mi se više svidjela dva druga filma redateljica njemačkog jezika. “Tlo pod nogama” Austrijanke Marie Kreutzer precizna je i majstorski režirana drama o uspješnoj i kalkuliranoj menadžerici kojoj život ima samo jednu pukotinu, a to je njena starija sestra koja zbog shizofrenije provodi dane između bolnice, sanatorija i kuće. Kreutzer s jedne strane zanimljivo dočarava život suvremene nomadske menedžerske klase koja od Rostocka do Sydneya sanira poduzeća, restrukturira firme i dijeli otkaze. Osim te “Antonio Alvarez” dimenzije, “Tlo pod nogama”, međutim, ima i drugu. U nekim trenucima, film se fino poigrava jezom i počne nalikovati na bolje stvari Polanskog.
Zarazna energija
Treći film redateljica njemačkog govornog područja je “Systemsprenger” (“Razbijač sistema”) lokalne berlinske debitantice Nore Fingscheidt. Film o curici s poremećajem ponašanja koja bježi iz domova i pred odgojiteljima vitla nožem ne bi bio zanimljiv da se sveo samo na socijalnu mizerabiliju. No, mlada Njemica uspjela je snimiti o toj temi film zarazne energije i vitaliteta kojem gorivo daje briljantna 11-godišnja glumica Helena Zengel.
Popis eventualnih kandidata za nagrade zaključuju na koncu dvojica uglednih francuskih veterana, koji su oboje imali i boljih filmova u životu. Prvi od njih je François Ozon koji je u Berlin stigao s dokumentarnom dramom o kojoj smo pisali, filmom o zataškavanju pedofilije u lyonskoj nadbiskupiji “Grâce à dieu” (“Milošću božjom”).
Drugi veteran je, pak, 75-godišnji André Téchiné koji se ponovo spojio sa svojom stalnom glumicom Cathérine Deneuve i snimio film “Zbogom noći”. Deneuve u filmu glumi vlasnicu ergele u Okcitaniji koja brine o 20-godišnjem unuku. Problemi počnu kad se unuk pod utjecajem arapske djevojke preobrati na islam. Kad baba istražujući ukradene čekove shvati da joj unuk kani prebjeći u Siriju, intervenira brutalnom i jednostavnom mjerom: zaključa ga u konjušnicu. Iako je debelo u osmom desetljeću, Téchiné je režiser koji se u filmovima redovito bavi mladima, a ti mladi nekim čudom u njegovim filmovima ne izgledaju papirnato. To vrijedi i za “Zbogom noći”, film u kojem je, paradoksalno, glavna slabost ujedno i najzvučniji adut. Deneuve već dugo nije u formi, a prizor kako velika diva u kaljačama brine o konjima na selu ne može biti manje uvjerljiv no što jest.
Berlinska konkurencija je bila bez stvarno važnog i velikog filma. A među filmovima koji su u igri za nagrade jedan je u kojem i Hrvatska ima udio. Dogodi li se da “Petrunija” pobjedi, bit će to drugi put da hrvatska filmska industrija dobiva manjinskog Zlatnog medvjeda. Prvi se put to dogodilo 2006. s “Grbavicom” Jasmile Žbanić.