1. Domagoj, duboko se klanjam tvojem pothvatu u kojem si otplivao prvu etapu projekta RokOtok u spomen na svog sina Roka. Kada se zbio taj trenutak kada si tugu zbog gubitka sina odlučio nadomjestiti akcijom?
- Puno hvala, nije bilo lako... Godinu dana nakon tragedije razmišljao sam što i kako dalje, povući se u birtiju i kukati ili pokušati napraviti nešto dobro za sebe i druge. Sanjao sam tih dana čudan san: sebe u obliku Veljka Rogošića, Roka koji pliva uz mene, s rive se čula limena glazba i cijeli je otok bio na dočeku, svi sretni, veseli, ponosni... Probudio sam se, otišao, kao uvijek, na bazen, i nakon pola sata plivanja shvatio da imam suludu ideju. Okupilo se desetak ljudi i nakon dosta svađanja osnovali smo udrugu RokOtok. Sve ostalo je povijest, koliko god to sad smiješno zvučalo...
2. Vaša veza s morem, kako pišeš, bila je posebna od uživanja na kiši na moru do dogovora da ćete obići sve otoke. Otkud ta vaša ljubav prema moru i otocima?
- Pokojni dida i baba su se zaljubili u El Shatu, gdje su se našli i shvatili da su s dva kraja Vele Luke. Godine 1975. napravili su kućicu u uvali Gradina, gdje sam provodio ljeta te tamo jednog dana doveo i Roka. Rok bi vjerojatno više volio da smo ljetovali u Gardalandu, ali i u Gradini nam je bilo lijepo. Otocima sam opsjednut i u njih sam zaljubljen, želio sam ih posjetiti baš sve i tu sam ljubav nekako prenio i na Juniora, pa smo ih polako skupljali, kao nekad sličice Životinjskog carstva.
3. S kojim si porukama prvotno osmislio cijeli pothvat?
- Ja sam trebao samo plivati, a udrugari loviti sponzore, potpisivati ugovore, nabaviti brod i sve ostalo. Naravno da nije bilo tako i da projekt nikako ne bi izgledao ovako da ljudi iz udruge nisu sjeli i mudro raširili ideje, dodavali, oduzimali... Na kraju se 90 posto toga događalo u hodu. Smisao cijelog projekta bio je plivanjem privući pozornost medija i onda djeci podijeliti knjige i darove uz priču o ljubavi prema našem planetu, moru, otocima, sportu i jednih prema drugima.
4. Tko ti je sve pružio potporu na početku?
- To je klasična hrvatska priča - doživjeli smo desetke odbijenica, mnogo podsmjehivanja, totalno ignoriranje (javite se u rujnu, gdje bismo došli kada bismo svakome davali novac), tako da sam udruzi pozajmio svoju životnu ušteđevinu s nadom da će se pojaviti neki sponzor. I onda je dvadesetak dana prije projekta sve krenulo, Sport Vision Hrvatska je podmirio troškove iznajmljivanja broda, a onda su došli i HTZ, RBA, Rio Mare i Crodux s većim iznosima, Adriatic osiguranje s osiguranjem i stotine drugih tvrtki i običnih ljudi s manjim iznosima u skladu sa svojim mogućnostima. Na kraju je Boris Šuljić Boškinac uletio sa svojom predivnom pričom i mogli smo apsolutno mirno dovršiti prvi dio putovanja. Puno hvala svima na svakoj lipi.
5. U drugom dijelu etape imao si i male krize. Uz čiju si ih pomoć savladao?
- Velike krize. Ali tu su bili ljudi na brodu, moja djevojka Kasandra (uz poneko ‘klanje’), spasioci, kapetani, mali i male od palube i posebno tris liječnica, koje su imale Ribin ‘dnevnik unosa’. Nemam pojma što su mi sve davale, ali manje je boljelo, a velika hvala i snimatelju Igoru Bogdanoviću na masažama, nadam se da to neće iskoristiti za svoj dokumentarac RokOtok, koji je u nastajanju. Ogromna hvala svim plivačima, njih više od trideset, koji su mi davali potporu i vukli me do cilja, Ivanu Juriću na pet, Marinu Buriću na dva, i svima ostalima s jednom preplivanom dionicom, među njima i velikanima plivanja - Dinom Levačić, Tonijem Pavičićem Donkićem, Antonijom Buličić...
6. Pratio sam tvoj put i osobito si istaknuo iskustvo na početku. Što se dogodilo na Šipanu?
- Nakon što smo doplivali do otoka, prije spavanja šetao sam prekrasnim parkom usred šipanske luke. Tad su me opazili klinci. I onako, ničim izazvani, s onim preslatkim gosparskim naglaskom povikali: ‘Oime, eno Ribe’, zaletjeli se do mene i izgrlili me kao da se poznajemo sto godina. Uslijedile su stotine pitanja i, evo, i sada plačem dok pišem jer smo upravo takvi bili i Rok i ja i prijatelji. Divna djeca... Na Lopudu smo vidjeli kako jedan klinac objašnjava tati: ‘Nemoj bacati smeće u more, Riba je rekao...’ I tako, ma čudo...
7. Mediji navode da su ti prilazili ljudi koji su proživjeli to strašno iskustvo gubitka djeteta? Kako su oni doživjeli tvoj pothvat?
- To su bili teški trenuci. Stotinjak klinaca skače oko tebe s pitanjima, kreću tražiti skriveno blago, ja sam sretan i nasmijan jer su veseli i skakuću po prirodi... A onda netko iz gomile dođe, stisne mi ruku i kaže: ‘I mi smo imali tragediju’. I onda se vratim na tvorničke postavke, zaštekam i padnem u rupu. Ali se i izvučem kad me klinci opet odvuku... Užasno je to, jezivo je doživjeti i preživjeti takve stvari, ali ponavljam, bolje pokušati nekoga razveseliti nego odustati i rastuživati sebe i druge.
8. Kako je tebi bilo kada si došao do Rokove omiljene plaže na Proizdu?
- Bolje je ne govoriti o tome. Samo puno divnih slika, sreće, skakanja u valove, pecanja, tople paštete... I onda beskrajna tuga. Tamo je Rokov pepeo, u tom najljepšem moru svijeta, i sada je u svakoj kapi mora. Mislim da me to guralo na najtežim dionicama... Dapače, siguran sam da 17.000 metara ne bi išlo bez toga...
9. Što su te pitala djeca na mjestima gdje si zabadao zastavicu?
- ‘Jesi li ti normalan?’ ‘Je l’ te bole ruke?’ ‘Otkuda si došao?’ ‘Gdje su nam pokloni?’ ‘Mogu uzeti zastavicu doma?’ Djeca kao djeca, uvijek te iznenade i nasmiju.
10. Što bi želio poručiti stotinama malih prijatelja koje si upoznao u ovoj pustolovini? Što će biti cilj druge etape?
- Najveće bogatstvo su upravo ti divni ljudi i klinci i hvala im što postoje. Nadam se da će ovo zaživjeti i da krećemo dalje u lipnju 2020. s Drvenika Malog do Krapnja i onda kroz cijeli srednji Jadran na novih stotinjak kilometara i 17 otoka. Cilj je spojiti ljude, otoke, roditelje, djecu, ljubav, ekologiju, avanturu i istraživanje u jednu lijepu priču. Hvala posadi, udrugarima i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u projektu RokOtok. Plivamo dalje!