Gledajući televiziju u jednom umirovljeničkom domu u zadarskom zaleđu, starac se zaustavio s pecivom u drhtavoj ruci iznad šalice bijele kave. Na trenutak se ponadao da je neka greška. Vijest je, napokon, zvučala nevjerojatno, upravo sumanuto. “Jadranka, molim te, dodaj mi daljinski upravljač”, viknuo je njegovateljici. “Australski kardinal 77-godišnji George Pell proglašen je krivim za seksualno zlostavljanje dvojice dječaka prije više od dva desetljeća”, začulo se zatim jasno i glasno, a starac se tako uznemirio da se njegovateljica spustila na stolicu uz njegov naslonjač i uzela ga za ruku.
“Jadranka, kardinale hapse”, šapnuo je on prestravljeno.
“Don Nedjeljko, ne bojte se”, rekla je Jadranka umirujućim tonom, milujući umirovljenog svećenika po pjegavoj nadlanici. “Neće vas nitko.”
Sličan se prizor istovremeno dogodio i kojih stotinjak kilometara južnije, u Šibeniku. “Kardinal Pell, kojeg često zovu rizničarom Vatikana zbog njegove funkcije pročelnika Tajništva za ekonomiju, proglašen je krivim za pet seksualnih prijestupa počinjenih nad 13-godišnjim dječacima koji su pjevali u zboru katedrale svetog Patrika prije 22 godine”, govorio je monotonim glasom urednik jutarnjih vijesti iz televizora u dnevnoj sobi, a fra Gracijan se u kupaonici tako iznervirao da se porezao brijući se.
“U smokve!” opsovao je zaustavljajući krvarenje komadom toaletnog papira. “Zar Josip Bozanić nije mogao spasiti od progona toga osvjedočenog prijatelja Hrvatske? Zašto ga nije ostavio ovdje, kad nas je prije nekoliko godina posjetio?” jadikovao je franjevac sam za sebe. “Zašto ga John Vice Batarelo nije upozorio: ‘Vaša uzoritosti, ne vraćajte se! Dont gou daun der, zatvoriće vas u pržun!’”
Diljem naše zemlje svećenici posljednjih dana vjerojatno žale jadnoga kardinala Pella i njegovu ušljivu sreću. I Nedjeljko Ivanov, nekadašnji seksualni grabežljivac iz Bibinja, i fra Gracijan Gašperov, koji je desetljećima napastovao maloljetnike u splitskom samostanu svetog Frane, i deseci drugih nekažnjenih pedofila među hrvatskim katoličkim svećenicima, koji još uvijek slatkišima i igračkama vabe dječake u sakristije, čisto je zgranuto okrutnim pravosudnim običajima u Australiji.
Ovdje su pohotnicima život i rad neusporedivo ugodniji. Ako kojega i otkriju, štiti ih i crkveni sustav i tupi, bezobzirni seljaci, koji su nepokolebljivog vjerovanja da je njihovom obožavanom župniku aferu namjestila jugoslavenska tajna policija. Da im i snimke pokažeš, oni bi ga branili. Pa šta ako je dirao djecu, rekli bi prkosno. Nije tuđe, nego je naše dirao.
Naposljetku, ako nekoga i osude, kao što su osudili Ivana Čučeka iz Šestina, to je šaljiva uvjetna kazna kojoj se od srca i uglas nasmiju i osuđeni, i sudac i zamjenica državnog odvjetnika. Ne prođe dugo i vuka ponovno puste među blago, da s oltara najmlađima propovijeda o predbračnoj čistoći i zlu pornografije.
Nemojte, djeco, kaže, gledati pornografiju. Sve što vas zanima velečasni će vam uživo pokazati.
Da je uzoriti kardinal Pell Hrvat, dlaka mu s glave ne bi pala. Do smrti bi ga dvorili i častili. Pognuti bi ga slijedili u procesijama, molili s njime dok bi blagoslovljenom vodom škropio trgovačke centre, pljeskali mu kad bi ga voditelj emisije “Lijepom našom” pozdravio s pozornice.
Žrtve svećeničkih silovanja razočaralo je da im papa Frane, nakon nedavnog vatikanskog savjetovanja s najvišim prelatima, ništa osim riječi utjehe nije dao. Ništa određeno o kazni i iskupljenju, o konkretnim mjerama za suzbijanje gnjusnog razvrata crkveni vrh nije predložio, premda su rješenja bila tu. Neka od njih pred nosom su im, takoreći, stajala. Jedno je rješenje svakako da se pohotnike šalje u neprosvijećene zabiti, moralno i intelektualno zapuštene dijelove planeta. Među mnogim takvim deponijama za pedofile, sigurnim mjestima u programu za zaštitu seksualnih grabežljivaca, mogla biti naša zemlja.
Umjesto da se u Australiji nemirno prevrće na tvrdom zatvorskom ležaju, George Pell bi u Hrvatskoj negdje u hladu bijelo pio vino i bezbrižno kartao belu s Nedjeljkom Ivanovom, Ivanom Čučekom i Gracijanom Gašperovom, a razgovor bi im, po prilici, ovako išao:
“Ima li zvanja?” upitao bi velečasni Čuček.
“Imam ja četiri dečka”, rekao bi Pell.
“Eh, vragolane jedan”, našalio bi se fra Gracijan, “nikad ti dosta dečki.”
Zatim, tu je još jedna mjera koja bi svakako pomogla. Posljednjih se godina već primjenjuje u borbi protiv pedofilije u nekoliko zemalja, Argentini, Australiji, Estoniji, Izraelu, Moldaviji, Novom Zelandu, Rusiji, pa i u katoličkoj Poljskoj, samo je dosad nisu propisivali svećenicima. Nešto je kontroverzna, organizacije za zaštitu ljudskih prava je odobravaju, ali je, po tvrdnjama liječnika, bezopasna, neškodljiva za zdravlje: kemijska kastracija.
Kemijsku kastraciju, valja napomenuti, ne treba miješati s fizičkom. U ovome slučaju nema nikakvog sakaćenja, nikakvog oskvrnjivanja svetosti tijela, nego se radi o hormonalnoj terapiji, injekciji jednog lijeka koji potiskuje seksualnu želju. Kako katolički svećenici zbog celibata, zavjeta čednosti, i inače moraju potiskivati seksualnu želju, pa i kad je po građanskim zakonima potpuno prihvatljiva, kemijska kastracija bi im svakako mnogo pomogla u njihovoj svetoj službi. Razmislite li bolje, nema ni jednog jedinog razloga da itko od njih odbije injekciju. Kemijska kastracija doslovce bi spasila Katoličku crkvu.
Nikakve žudnje ne bi obuzimale svećenike, nikakve im neobuzdane fantazije ne bi dolazile kad bi im se žene ispovijedale o čudnim zahtjevima njihovih muževa. Svećenik bi gledao kako mu lijepa mlada časna sestra pere noge u lavoru i kroz glavu mu ne bi prošla divlja želja da je baci četveronoške, zadigne joj haljinu i pokaže svoga boga. Potpuno miran, spokojan, blaženo opušten dolje među nogama, mogao bi se cijelim svojim bićem dati u molitvu, proučavanje Svetog pisma i razmišljanje od teološkim dvojbama. Nitko ne bi stradao. I vuk bi bio sit i ministranti na broju.