Teško je, naravno, ustvrditi da je Hollywood ovaj put u pravu. Ali zaboravimo li na trenutak crveni tepih, šampanjac, kavijar i pretencioznu razmetljivost svake, pa i ove zadnje dodjele Oscara, na paralelnom kolosijeku filmska industrija nam, čini se, već nekoliko godina zaredom sugerira ulazak u novo globalno, društveno osviješteno, postfinancijsko razdoblje. I dosad su dobri redatelji, kao i dobri pisci nekad, znali prepoznati duh vremena. Sada se to poklopilo s naznakama političkih promjena i pokušaja redefiniranja zapadnog sustava. Vodstvo “socijalista” Bernieja Sandersa u prvom krugu američkih predizbora, kao i prošloljetno skrušeno obećanje američkih najvećih industrijalaca da će se “popraviti i ubuduće raditi u korist zajednice”, dio su vala koji, gdjegod da završi, svijet neće ostaviti nepromijenjenim.
Pohlepa je dobra
Vratimo se filmu, tideset i par godina unatrag. Vlasnik citata koji je u velikoj mjeri obilježio kraj milenija je Gordon Gekko, beskrupulozni financijski mešetar iz filma “Wall Street” koji je u kina stigao krajem 1987. godine: “Pohlepa je dobra, ispravna, funkcionira, u njoj je sažet duh evolucije. U svim svojim oblicima, kao pohlepa za životom, novcem ili za ljubavlju i znanjem, obilježila je uspon ljudske vrste. Pohlepa neće spasiti samo vašu posrnulu tvrtku, nego i daleko veću disfunkcionalnu korporaciju koja se zove USA”. Pohvala besramnoj gramzljivosti nije se, naravno, odnosila samo na Ameriku.
“Pohlepa i strah pokreću svijet”, ponavlja Michael Douglas kao Gekko u proročanskom filmu Olivera Stonea. Mase su se slijevale u kinodvorane kako bi dva sata odsjedile uz težak financijski triler u kojemu većina gledatelja do samog kraja nije razumjela što se zapravo događa. Mnogi ni kasnije. Tek kada je eksplodirala velika kriza 2009. svima je postalo jasno o čemu je to Gekko govorio, i zašto je zapravo jedini pozitivac u kultnom Stoneovom filmu sindikalac iz male zrakoplovne kompanije Carl Fox (Martin Sheen) čiju iskrenu jednostavnu životnu filozofiju treba zaštititi (“Novac je nešto što ti treba, za slučaj da sutra ne umreš” ili “Prestani trčati za lakim novcem i prihvati se nečega u životu. Stvaraj, umjesto da živiš kupujući i prodajući tuđe”), a ne njegov sin Bud (još odlični Charlie Sheen), brokerski poletarac zaluđen Gekkom i prilikom koju misli da je dobio, nikako sam Gekko koji je, suprotno Stoneovoj nakani, ostavio najveći utjecaj na barem dvije generacije mladih financijaša.
Mračna prognoza
Ne treba zaboraviti, Stone je vijetnamski veteran, odrastao kao američki protestant, koji se negdje na putu od “Salvadora” i “Voda”, preko “Wall Streeta”, “JFK-a” i “Nixona”, do nedavnog “Snowdena”, pretvorio u budista i kontroverznog, teorijama zavjere sklonog, holivudskog ljevičara.
Gekko je donio Oscara Michaelu Douglasu, ali Stoneov “Wall Street” globalnoj je publici servirao mračnu, ali točnu prognozu svijeta sljedećih nekoliko desetljeća. Sniman 1987., u posljednjoj trećini vladavine tandema Ronald Reagan/Margaret Thatcher, predsjedničko-premijerskog dvojca koji je promijenio ekonomsku i političku geografiju na obje strane Atlantika, u godini kada je Alan Greenspan sjeo u fotelju predsjednika američkih Federalnih rezervi, da bi ostao sve do 2006., “Wall Street” je bio sve – od prvog pravog portreta beskrupuloznog svijeta financija koji je postao izvorom vodeće globalne ideologije na prijelazu tisućljeća, do precizno postavljene dijagnoze slabljenja moći radničkih sindikata, zaleđenih u vremenu, prilagođenih zaštiti radničkih prava u tradicionalnoj, proizvodnoj ekonomiji. Dotad su financijaši u filmovima bili zanimljivi uglavnom kao sporedni likovi, najčešće bogati sponzori prekrasnih ambicioznih, ne nužno talentiranih žena. Sada je odjednom sve bilo drukčije.
Douglas se potrudio da kao Gekko izgledom podsjeća na mladog Georga Sorosa čiji je Quantum fond tada bio u usponu, nekoliko godina kasnije istjerao je britansku funtu iz europskog monetarnog sustava, kao aktivist bio je često u medijima, ali Gekku je nedostajala Soroseva sklonost društvenom i političkom aktivizmu, filantropiju da ne spominjemo. Stone je Gekka opisao kao “spoj više pojedinaca”, u kojemu je najjači sastojak bio tadašnji američki kralj junk obveznica Michael Milken, sam doduše, za razliku od Gekka, sklon filantropiji, pogotovo nakon što je proveo 22 mjeseca u zatvoru zbog financijske prevare, trgovanja povlaštenim informacijama, manipuliranja medijima, reketarenja, utaje poreza… Jedan od Stoneovih savjetnika bio je i njujorški broker Jeffrey Beck, poznat i kao “Ludi pas” zbog divljeg zavijanja kada bi uspio sklopiti transakciju, dobio je i kameo ulogu u filmu, da bi i on tri godine kasnije završio u zatvoru zbog niza prevara. Obojici je nakon kazne ostalo bogatstvo. Milken je i danas, prema Forbesu, težak 3,7 milijardi dolara, Pas je mrtav, pokosio ga je infarkt kada je navršio 48. Čini se da je upravo Beck bio taj koji je Stonea prvi povezao s kontaktima u ruskoj politici, što se pokazalo važnim u njegovoj kasnijoj karijeri.
U nastavku Wall Streeta snimljenom u kriznoj 2010., po izlasku iz zatvora i Gekko pokazuje natruhe kajanja, a u filmu se u kameo ulogama pojavljuje i plejada financijaša, uglavnom pozitivaca. Tu je Warren Buffet kao najveći filantrop među najbogatijima, depresivni prorok krize Nouriel Roubini, ali i financijaš-politički aktivist Anthony Scaramucci, kratkotrajni šef Trumpova “tranzicijskog tima” iz kojeg je izletio zbog “nemogućnosti usklađivanja karaktera”. Je li to okupljeno društvo bilo naznaka promjene koja dolazi?
Trideset i tri godine nakon što je Gordon Gekko opjevao pohlepu, vozač kombija Ricky Turner u prošlogodišnjem filmu britanskog redatelja Kena Loacha “Oprostite, mimoišli smo se” svjedok je i sudionik raspada sustava koji predstavlja “Wall Street”. Problem je što svijet nije međuvremenu iznjedrio novi. “Oprostite, mimoišli smo se” bio je prošle godine ozbiljan kandidat za kansku Zlatnu palmu, ali nagradu mu je oteo korejski Parazit, ovogodišnji apsolutni pobjednik dodjele Oscara.
Ni gram sigurnosti
Loachu je tema prekarni model rada, promatran kroz Turnerov posao koji njemu i njegovoj obitelji ne pruža ni grama sigurnosti. Odnosi između poslodavca i radnika sada su redefinirani. Turner nije zaposlen u kompaniji za koju vozi, on je, barem nominalno, sam sebi poslodavac. Kompanija za koju se vezao ugovorom ne isplaćuje mu plaću, on radi za naknadu, po vožnji. Načelno ništa neobično, nije li san svakog poduzetnika biti sam sebi gazda. Problem nastaje kada se pokaže da on to nije, da ga kompanija i dalje tretira kao “svojega”, jedino što samo on snosi rizik investicije u posao jer mora otplatiti kredit za kombi, čija je cijena daleko iznad njegovih financijskih mogućnosti. Odjednom se pokazuje da nema pravo na slobodan vikend, zapravo ni na jedan slobodni trenutak jer mu korporacijski dojavljivač pišti već nakon dvije minute mirovanja kombija, a njemu se ne ostavlja mogućnost odbijanja zadatka. Ne pronađe li zamjenu, platit će kaznu. “Vi ne radite za nas, vi radite s nama”, objašnjava mu filozofiju novih poslovnih odnosa njegov šef, ali kompaniju svejedno smeta ako on u svojem kombiju na zadatak poveze i kći (“Tako mi ne radimo. Naši klijenti to ne vole.”). Koja je razlika između proletarijata i prekarijata, postavlja pitanje Loach. Proleteri u posao ulažu svoje vrijeme i rad, oni sami osim toga nemaju ništa. “Prekarni radnik” Turner morao je, da bi uopće radio, sam prvo kupiti kombi.
Loach donosi portret o Britaniji prije Brexita, ipak, sve što se događa daje nam objašnjenje gdje se nalaze korijeni rastanka razočarane Britanije s Europskom unijom. Nijednom u filmu to se izrijekom ne spominje, ne spominje se politika uopće, čak ni na najnižoj lokalnoj razini, no dobili smo oštar portret Ujedinjenog Kraljevstva izvan Londona i tisuću puta odgledanog sjaja financijske industrije, a taj portret ne daje ni naslutiti da je riječ o zemlji koja se donedavno smatrala imperijem.
Loachevo Kraljevstvo je zemlja izgubljenih radnika, ugašenih radnih mjesta i izgubljene mlade generacije koja ne vidi perspektivu jer ne želi doživjeti sudbinu svojih roditelja, a nema načina da se od tog modela života odmakne. Turner ima obitelj, jedina želja im je da “stvari ponovo budu onakve kakve su bile nekada”.
Loach ne okrivljuje nikoga, osim pohlepnih vlasnika kompanije s kojom je Turner vezan ugovorom, ali njegova optužba je izravnija i manje naivna od Stoneove, čiji su protagonisti imali priliku izabrati, a zločinci su, kako Hollywoodu priliči, na kraju kažnjeni.
“Oprostite, mimoišli smo se” težak je film i to mu je ujedno najveća, možda i jedina mana. Radeći ozbiljnu društvenu temu Loach ne ostavlja mjesto humoru. Nitko se ne može osjećati dobro nakon što prosjedi dva sata s Turnerom i obitelji, čak ni ako pomisli da su se Turner i njegovi kolege mogli prema lošem poslodavcu postaviti tvrđe, s manje za potlačenu klasu karakteristične poniznosti. To je rješenje koje ne vidimo, ali se provlači kao sugestija u nekoj skoroj budućnosti.
Dobitnik prošlogodišnje kanske Palme i četiri prošlotjedna Oscara, Bong Joon-hoov “Parazit” tonom je potpuno drukčiji. I tu je riječ o obitelji čija polazna točka teško da se može zamisliti niže, čak i do ničim skrivene zahodske školjke moraju se popeti, zapravo jedino tamo im funkcionira ukradeni Wi-Fi bez kojega više ni najsiromašniji ne mogu preživjeti. Tako ih kontaktira i poslodavac, ali oni su ti koji pokušavaju prevariti njega, isporukom nemarno napravljenog, pa zato neupotrebljivog jednostavnog proizvoda. Njihovo polagano osvajanje kuće, pa i života bogate obitelji u ekskluzivnom kvartu Seoula u početku je zabavno, jer i kod novih poslodavaca nije teško prepoznati korijene u mutnoj, čini se i zakonski ne posve ispravnoj prošlosti. Više se ne zna tko je kome parazit, čak ni kada se otkrije pravi koji u kući parazitira godinama. Tarantinovski krvav završetak zato je i pravedna kazna i najava kako bi mogla izgledati budućnost kada se oni s društvenog dna pobune protiv prevare.
Prošle je godine četiri Oskara i Zlatnog lava u Veneciji meksičkom redatelju Alfonsu Cuarónu donijela “Roma”, topla južnjačka priča o vječnom klasnom sukobu, ali i o suživotu klasa i naroda u jednoj od dobrih četvrti Mexico Cityja. S naoko sličnom temom kao i Parazit (odnos posluge i “gospodara”) Cuarón nas gura korak prema humanosti. Unatoč naoko nepremostivom jazu među klasama, čovjek se nakon što odgleda “Romu” osjeća daleko bolje nego nakon muke po Loachu (nemojte pogrešno shvatiti, “Oprostite, mimoišli smo se” odličan je film), a za razliku od “Rome”, gdje Cuarón daje naslutiti tople točke ljudske prirode, “Parazit” je portret nove hladne, i dalje kastinski raslojene, ali svejedno neokapitalističke Azije. Sasvim drukčije od meksičkog poimanja razlika, klasnih i rasnih, ovdje nitko ne razmišlja o savjesti kao kategoriji, osim samog Bong Joon-hoa koji vam, suptilno iako krvavo, sugerira da bi se smjenom generacija društvena klima ipak mogla promijeniti.
Negdje između “Wall Streeta” i slijeda u koji se uklapaju i “Oprostite, mimoišli smo se” i “Parazit” ugurao se “O za osvetu” (“V for Vendetta”) australskog redatelja Jamesa McTeiguea sa sestrama Wachowski kao piscima scenarija (pamtimo ih po trilogiji “Matrix”), distopijska stripovska akcijska drama iz 2006. čiji je glavni lik Guy Fawkes, zapravo njegova maska od koje se ne razdvaja, postao zaštitni znak prvo Anonymousa, hakerske aktivističke grupe koja je radom započela tri godine prije filma (ikonografiju je, kao i film, preuzela od stripa koji je izlazio tijekom osamdesetih), a onda i pobunjeničke protukapitalističke grupe “Occupy” koja je svoj put započela u njujorškom parku Zuccotti u rujnu 2011.
Oscara je ove godine odnio i dokumentarni prvijenac producentske kuće Higher Grounds iza koje stoje Barack i Michelle Obama, prvi u seriji dokumentaraca koje je bivši predsjednički par dogovorio s Netflixom. “Američka tvornica” (American Factory) kronika je gradnje prve “prave” kineske tvornice u SAD-u, pogona u kojemu kineski ulagač, korporacija Fuyao, najveći svjetski proizvođač automobilskog stakla, pokušava Amerikance naučiti kineskoj radnoj etici, prije svega potpunoj posvećenosti proizvodu, a ne plaći za odrađeno vrijeme. Kineski i američki radnici zajedno razvijaju proizvodnu liniju, a nesuglasice kroz koje prolaze ukazuju na potpunu nekompatibilnost dva proizvodna, ali i vrijednosna sustava. Kada se u taj koktel doda robotizacija, što dio zaposlenih čini suvišnim, perspektiva budućnosti rada i u radno intenzivnoj Americi odjednom se čini neizvjesnom.
Ostaje samo svemir
Iako nije izazvao kontroverze, kao “Izlazeće sunce” (Rising Sun) Philipa Kaufmana, koji je 1993. najavio polagano azijsko preuzimanje američke ekonomije (tada se mislilo da će u tom procesu ključan biti Japan), ali i sukob japanskih obiteljskih poslovnih konglomerata, povezanih s yakuzama s američkom poslovnom kulturom i multinacionalnom, multirasnom zajednicom, “Američka tvornica” uvodi nas u budućnost transpolitičkih zajednica, kada postaje nebitno koji i kakav sustav stoji iza ekonomije spremne za ekspanziju. Čini se zastrašujuće, neugodno, možda i nehumano, ali riječ je razdoblju čiji početak proživljavamo.
Nakon toga doista nam preostaje samo svemir. Nobelovac Paul Krugman ekonomsku je poruku pronašao u 23. stoljeću, u vremenu krcatom pohlepom i nasiljem koje potiču zle korporacije (pozdrav Gordonu Gekku), ali i vremenu u kojem su izbrisane rodne, pa i religijske granice. U kanadskoj televizijskoj seriji kojoj je danas vlasnik Amazon Prime najbogatijeg stanovnika Zemlje Jeffa Bezosa (krenula je kao projekt mreže Syfy), planet Zemlja kojim upravljaju Ujedinjeni narodi (O.K., to jest utopija), suočena je s visokom nezaposlenošću. Otprilike polovica stanovništva je bez posla, živi od temeljnog dohotka, a središnja vlast pruža uslugu stanovanja i prehrane (Krugman povlači analogiju s Trumpovom idejom da se američki bonovi za prehranu zamijene “pretincima s hranom”). Roboti u takvom svijetu koji se proširio prvo na Mjesec, a onda na Mars i dalje ljudski rad čine uglavnom nepotrebnim. Rudarski pojas asteroida čije se radničko stanovništvo smatra drugorazrednim, kolonijalnim, jedino je mjesto gdje se još rade teški fizički poslovi. U takvom svijetu, piše Krugman, tehnologija više ne predstavlja problem. Kada se dosegnu limiti rasta, problem postaje dugotrajna stagnacija. Nešto s čime se Japan suočava još od 1990.
Što je rješenje? Vlasti na Zemlji i Marsu u 23. stoljeću to rješavaju osvajanjem novih prostora, teraformiranjem za život neprijateljskih planetoida, širenjem izvan granica današnjeg životnog prostora. Svedemo li to na jezik današnje makroekonomije, sve su to veliki javni projekti, zaključuje Krugman, točno ona vrsta ekonomije za koju se on zalaže već desetljećima. Jedini problem: sve što je u Expanseovoj civilizaciji 23. stoljeća krenulo ukrivo također je skrivila politika. Korumpirana, gladna moći, nabijena pohlepom i navikla da građanima upravlja strahom.