Novozelandska premijerka Jacinda Ardern zna da svijet gleda. I zasad briljira.
Pažnju, doduše, plijeni već neko vrijeme, no nakon što je pomahnitali Australac Brenton Tarrant 15. ožujka upao u dvije džamije u Christchurchu, ubio 50 osoba te još toliko ranio, hvalospjevi na njezin račun - njezine liderske sposobnosti i držanje u teškom, izazovnom trenutku za njezinu zemlju - slijevaju se u slapovima. U biti, riječ je o bujici. Potpuno opravdano.
Tarrant je u ubilački pohod krenuo u vojničkoj uniformi, naoružan do zuba, nabrijan. Kad je ulazio u bogomolju koju je odabrao kao metu, jedan od muškaraca, stariji Afganistanac, pozdravio ga je riječima “Dobro došao, brate”. No, za Tarranta je, kako je i sam uzviknuo prije nego što je počeo pucati, “zabava tek počinjala”. Pokolj je prenosio uživo, na Facebooku. Žrtve su bile iz cijelog svijeta: Indije, Pakistana, Egipta, Jordana, Somalije.
Promjena zakona
Nakon što je njegovo oružje utihnulo, vrijeme na Novom Zelandu je stalo. Stalo je za gotovo sve, osim za Ardern. Ubacila se u petu brzinu držeći sve na okupu, postavljajući dosad neviđene rekorde i presedane po pitanju brzine reakcije i vođenja politike: bila je suosjećajna, pravodobna, snažna i ispravna u gestama, odlučna u potezima. Svaki put korak ispred svih. U današnjem svijetu nepromišljenosti, desničarenja, sebičnih interesa i kukavičluka, svijetu prepunom “Trumpova”, novozelandska je liderica zasjala blještavo i impozantno.
Tempo poput njezina doista se rijetko viđa.
Javnosti se obratila promptno, jasnim, eksplicitnim rječnikom, dajući sve potrebne, najvažnije informacije. Napadača je hrabro i odrješito okarakterizirala upravo onim što on i jest - terorist - te maknula podjele na “mi i oni”, poručivši Novom Zelandu i njegovoj napadnutoj muslimanskoj zajednici da su “jedno”.
“Oni su mi”, ustvrdila je.
Obratila se parlamentu, počevši svoj nevjerojatan govor pozdravom “Selam alejkum”, tješila pogođene zagrljajima, obzirno, u znak poštovanja, noseći jednostavnu crnu maramu preko glave. Žrtvama i njihovim obiteljima obećala je financijsku pomoć. Napadač je, objasnila je, išao za slavom. No, ona mu, poručila je i Novom Zelandu i svijetu, neće pružiti tu zadovoljštinu.
“On je terorist, on je kriminalac, on je ekstremist, ali on će, dok ja govorim, biti bezimen i molim vas - izgovarajte imena onih koje smo izgubili, umjesto imena muškarca koji ih je uzeo. On je možda tražio zloglasnu slavu, ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa, čak ni njegovo ime”, rekla je.
No, Jacinda Ardern se nije samo razbacivala upečatljivim porukama i lijepim gestama. Njezine je poruke pratila promjena zakona.
“Naša povijest se zauvijek promijenila. Sada će se i naši zakoni”, najavila je.
Novi zakon o posjedovanju oružja stupit će na snagu 11. travnja. Njime će biti zabranjeno, osim u slučaju specifičnih izuzetaka, sve poluautomatsko oružje vojnog tipa. Za sve vlasnike bit će određeno razdoblje amnestije tijekom kojega će moći predati svoje oružje vlastima, u sklopu sheme otkupa. Novi Zeland će to platiti 138 milijuna dolara. Ardern nije niti trepnula.
“To je cijena koju moramo platiti kako bismo zajamčili sigurnost naše zajednice”, rekla je.
Osim zakonodavne, Ardern je ponudila i kulturološku promjenu - obećala je iskorijeniti rasizam na otoku, ali i globalno.
“O ovome ne možemo razmišljati u kontekstu granica”, dodala je i vrlo brzo pokazala da je i oko toga ozbiljna. Kad ju je američki predsjednik Donald Trump upitao može li SAD kako pomoći, odgovorila mu je “suosjećanjem i ljubavlju za sve muslimanske zajednice”. “Sramota”, bio je njezin komentar na izjavu australskog senatora da je za napad kriva imigracija.
Međunarodna zajednica je pomahnitala.
“Jacinda Ardern: liderica koja pokazuje ljubav”, “vrištao” je BBC, dok je Guardian tvrdio da “Ardern pokazuje svijetu što je pravo liderstvo: suosjećanje, ljubav i integritet”.
Pakistanski ministar
“Terorizam vidi razliku i želi je uništiti. Ardern vidi razliku i želi je poštovati, prigrliti i povezati se s njom. Ovdje imamo agnosticu koja pokazuje da ljubav razoružava mržnju. To je liderstvo, to svjetlo koje ona isijava, vodi nas kroz svijet gdje vidimo ono najbolje, ali i najgore od nas”, pisalo je u nastavku članka pod spomenutim naslovom. Washington Post je ustvrdio da je “Ardern postala lice tuge i odlučnosti svoje nacije”. Marie Claire Australia bio je još rezolutniji - “Tako izgleda lider”, napisali su kratko.
Za Ardern su poludjele i druge instance. Pakistanski ministar vanjskih poslova Mohammad Faisal poručio je “da je Ardern osvojila srca Pakistanaca”. Doma, na Novom Zelandu, čak je i opozicija priznala da je bila “izvanredna”. Pokazala se većom, tvrde neki, i od pripadnika “svoje lige”, kanadskog premijera Justina Trudeaua i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona s kojima su je često znali uspoređivati zbog njezine progresivnosti, mladosti i ambicioznosti.
Da, trenutačno se mnogi posipaju pepelom.
U prvom valu tzv. jacindamanije, tijekom njezina ozbiljnog izlaska na političku scenu 2017. godine, kada je i postala premijerka Novog Zelanda, mnogi su joj priznavali da je doista “in”, da ima “ono nešto”, da zna kako govoriti i istupiti, no istodobno su i sumnjali. Dobro “pakiranje”, no što je unutra, što je ispod, propitkivalo se. Ima li ona potrebnu “težinu”, ima li snagu, odlučnost - glasile su sumnje, nažalost uvijek rezervirane za žene, nikad za njihove muške kolege. Sada im je pokazala da ima sve što treba.
Jacinda Kate Laurell Ardern rodila se 26. srpnja 1980. godine u mjestu Waikato nedaleko od Aucklanda. Diplomirala je komunikacije i odnose s javnošću te političke znanosti, a od ulaska u politiku pa do danas već je srušila niz rekorda. Upisala se u povijest kao treća premijerka Novog Zelanda te sa 37 godina, koliko joj je bilo kad je 2017. preuzela funkciju, najmlađa liderica te zemlje od 1850-ih. Ranije, u dobi od 28 godina, ostala je zabilježena kao najmlađa zastupnica u novozelandskom parlamentu. Kad je rodila kćer, postala je prva premijerka na svijetu koja je otišla na porodiljni.
Politiku, i to onu na lijevom spektru, živjela je od najranije dobi. Navodno ju je na ulazak u tu arenu inspiriralo djetinjstvo kada je, kako tvrdi, viđala djecu bez cipela i ičega za jelo. Na borbi protiv nejednakosti, koju je isticala i u predizbornoj kampanji, počela je raditi još kao tinejdžerica, a put ju je, među ostalim, odveo na posao i u ured posljednje novozelandske laburističke premijerke Helen Clark te bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira.
Unatoč prisutnosti u novozelandskoj politici, u trenutku kad je postajala premijerka za mnoge se “pojavila kao niotkuda”.
Posao i djeca
“Mnogi su u njoj vidjeli samo površnu, mladu ženu. No, ja sam vidio inteligentnu osobu koja duboko promišlja o stvarima”, ustvrdio je svojedobno politički komentator Colin James te dodao kako je ona “uvijek imala sadržaj i potencijal da ide ravno do vrha”.
Vodstvo nad Laburističkom strankom preuzela je 31. srpnja, nakon što je dotadašnji šef stranke odstupio. Bilo je jasno da s njezinim prethodnikom stranka nema šanse. Rejting joj je bio nikakav. No, Ardern ga je digla, osvojila mlade. Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 2017. godine, postala je predsjednica aktualne koalicijske vlade.
“Nije bilo puno vremena za pripremu. No, na neki način to je značilo da sam morala voditi kampanju sama, biti ono što jesam, uvelike se voditi instinktom”, prisjetila se poslije.
Instinkt joj je pomogao, pokazalo se, i u jednom od njezinih prvih istupa kao šefice stranke. Suočili su je s pitanjem o djeci i karijeri, o tome da se žene na Novom Zelandu osjećaju kao da moraju birati između djece i karijere, odnosno nastavka karijere. “Je li to odluka za koju osjećate da morate donijeti ili osjećate da ste je već donijeli?” glasilo je pitanje. Nadasve neprimjeren upit, ali i njezina reakcija obišli su svijet. Ardern se prometnula u feminističku ikonu. Isprva je rekla kako nema problem s time da odgovori na to pitanje. No, idući dan, tijekom drugog intervjua, kad se ponovila slična tema, a voditelj implicirao da poslodavci imaju pravo znati planiraju li njihove zaposlenice otići s posla kako bi imale dijete, bila je mnogo oštrija.
“Ja sam odlučila govoriti o tome, to je bio moj izbor. No, za druge je žene potpuno neprihvatljivo u 2017. godini reći da bi žene trebale odgovarati na to pitanje na radnome mjestu. Žena donosi odluku kada će imati dijete. To ne bi trebalo predodrediti hoće li dobiti posao ili poslovne prilike”, odgovorila je Ardern.
Svoje prvo dijete, kćer Neve Te Aroha, rodila je u lipnju 2018. godine. Uzela je šest tjedana porodiljnog i podijelila s javnosti da će njezin partner, televizijski voditelj Clarke Gayford, biti “domaćica”. Cilj joj je otvoriti, rekla je, put drugim ženama. No, pritom ne želi da je krivo shvaćaju.
“Ne želim odati dojam da sam svojevrsna Wonder Woman. Ili da bi se od žena trebalo očekivati da rade sve jer ja sve radim. Ja ne radim sve”, javno je rekla Ardern koja je s bebom i partnerom putovala u New York na Opću skupštinu Ujedinjenih naroda. Kod kuće je najavila tjedne stipendije za novopečene roditelje i povećanje plaćenog porodiljnog s 18 na 22 tjedna.
Ardern je, zapravo, po mnogočemu posebna. Odgajana je kao mormonka, no napustila je tu vjeru jer nije mogla prihvatiti činjenicu da se ona protivi homoseksualnosti i istospolnim brakovima. To što je odustala od mormonstva učinilo ju je, rekla je poslije, čvršćom. Isto tako, ne pije kavu, imala je mačku Paddles (a ona svoj račun na Twitteru dok je nije pogazio automobil), pohodi Prideove (opet kao prva novozelandska šefica, odnosno šef vlade koji je to napravilo) i u slobodno je vrijeme DJ. Sebe opisuje kao “prihvatljivu štrebericu”, a svoj pristup životu kao “neumorno pozitivan”. No, isto tako otvoreno govori o svojoj borbi s anksioznošću.
Rock-zvijezda
“Stalno sam anksiozna oko toga da ću napraviti pogrešku. Sve u politici se čini tako krhko: samo tako (pucnula je prstima) možete posrnuti, i to će biti nešto po čemu će vas zauvijek znati”, rekla je svojedobno. I njezin svojedobni odgovor o poziciji šefice stranke išao je u istom smjeru. To bi samo značilo, ustvrdila je, da ima više ljudi koje može razočarati.
Za sve to vrijeme, dok ju je javnost i privatno upoznavala, pozivala je na besplatni fakultet, smanjenje imigracije, dekriminalizaciju pobačaja i programe koji će smanjiti siromaštvo među djecom.
Prozvali su je “političarkom rock zvijezdom”, pritom joj zamjerajući “neiskustvo i neprokušanost”. Kad se slegne ta “zvjezdana prašina”, prijetili su politički protivnici, sve će izaći na vidjelo.
I tada im je britko odgovorila.
“Zvjezdana prašina se nikad neće slegnuti jer se nitko od nas ne bi trebao uljuškati”, rekla je. Sada, nakon Christchurcha i onoga čije ime ne spominje, to im je i dokazala.