Niti jedan dosadašnji hrvatski whistleblowers ili “zviždač” prokazujući laži, kriminal ili zastranjenja političara ili visokih funkcionara, izigravanja temeljnog ljudskog prava na ravnopravnost - nije dobro prošao. Umjesto da oni koje su prokazali snose odgovornost, nadrapali su sami zviždači: šikaniralo ih se, marginaliziralo, društveno i financijski devastiralo.
Prva hrvatska zviždačica, bankarska službenica Ankica Lepej 1998. godine razotkrila je imovinsko stanje predsjednika Franje Tuđmana; nije prijavio 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara. Vesna Balenović obznanila je marifetluke u Ini. Obje su izgubile posao. Hrvatska policija je otjerala policajca koji je zagrebačkog gradonačelnika uhvatila da pijan vozi; on je vraćen na posao.
Strah od prijave
Nadrapao je i policajac koji je javnosti omogućio uvid u skrivene skupe lovačke trofeje Nadana Vidoševića, tadašnjeg predsjednika Hrvatske gospodarske komore. Svježi primjer je policajac Dragan Števanja koji je pod suspenzijom zbog sumnje da je medijima dostavio snimku prebrze vožnje bivšeg zamjenika ravnatelja Josipa Ćelića koji je bio prisiljen podnijeti ostavku. Tretman zviždača desetljećima šalje poruku svim ostalim građanima s osjećajem za pravdu: držite jezik za zubima jer ćete doživjeti odmazdu.
Od 1. srpnja ove godine institucija pučkog pravobranitelja postala je nadležno tijelo za vanjsko prijavljivanje nepravilnosti. Poslodavci koji zapošljavaju najmanje pedeset osoba dužni su uspostaviti sustav unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti i imenovati povjerljivu osobu i njezinog zamjenika, osigurati zaštitu prijavitelja od štetnih posljedica, čuvati podatke i poduzeti mjere radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović zagovarala je temeljitu rekonstrukciju prvotnog nacrta i upozoravala na niz rupa koje promašuju bit zakona: da zviždači budu zaštićeni od progona. S njom smo analizirali dobre i loše strane postojećeg zakona.
Zakon izričito zabranjuje poslodavcu da stavi zviždača u nepovoljan položaj radi prijavljivanja nepravilnosti, naglašava Lora Vidović, i tumači kako bi to u praksi trebalo izgledati. Zviždač sumnje na zloupotrebe može prijaviti poslodavcu, pučkom pravobranitelju ili javnim razotkrivanjem.
“Kada postoji bojazan da će zbog prijave biti stavljen u nepovoljan položaj, zviždač se može obratiti nama i bez prethodnog obraćanja poslodavcu, a nepravilnosti može i odmah razotkriti javno. Trenutno, s obzirom na to da još nije istekao rok poslodavcima za uspostavljanje unutarnjeg kanala, zviždači su ovlašteni odmah koristiti ostale načine pa i javno razotkrivanje”, pojašnjava Vidović.
Aktualni slučaj policajca Dragana Števanje, napominje Lora Vidović, pokazao je i na još jednu moguću manjkavost: ne govori se ništa o slučajevima u kojima je osoba stavljena u nepovoljan položaj zbog pogrešne predodžbe da je prijavitelj nepravilnosti. Pučka pravobraniteljica sve tražene odgovore od MUP-a još nije dobila pa o slučaju može govoriti samo načelno: “Policijski službenik je sam javno izjavio da on nije zviždač, pa ni nema potrebe za daljnjim postupanjem.
Međutim, sama okolnost iniciranja disciplinskog postupka i provedbe kriminalističkog istraživanja nad službenikom za kojeg se smatra da je dostavio snimke medijima - a i on javno izjavio kako misli da se preko njega sustav želi razračunati sa svim budućim zviždačima - otvara pitanje načina postupanja MUP-a u ovakvim situacijama i nas, kao instituciju, obvezuje na utvrđivanje relevantnih okolnosti slučaja.”
Suprotstavljeni argumenti
Nije li odavanje službene tajne, “cinkanja poslodavca”, za što se obično terete zviždači, usporedivo s onim što često doživljavaju novinari pokušavajući dokazati da interes javnosti preteže nad privatnošću osobe, pitamo Loru Vidović.
Ona uzvraća: “Zakon je izričito zabranio sprječavanje prijavljivanja nepravilnosti, a prijavitelj je dužan savjesno i pošteno prijavljivati nepravilnosti za koje zna i smatra istinitim. Hoće li u nekim situacijama biti riječ o suprotstavljenim argumentima prava zaštite zviždača i zabrane neovlaštenog razotkrivanja povjerljivih podataka, ovisi o svakom konkretnom slučaju. Sigurno je da će neki radi zaštite javnog interesa razotkriti podatke koje poslodavac smatra povjerljivima. Važno je da je izričito propisano kako se prijava nepravilnosti ne smatra povredom čuvanja poslovne tajne.”
“Budući da je Vlada tvrdila da Zakon donosi radi jačanja svijesti građana o nužnosti sprječavanja nepravilnosti sigurnim prijavljivanjem i zaštitom zviždača, efikasnu primjenu trebaju osigurati upravo državna tijela, umjesto da se šalje poruka koja snažno zastrašuje potencijalne prijavitelje. Na taj način ostaje dojam da je donesen forme radi, a ne zbog želje za stvaranjem uvjeta u kojima će nepravilnosti biti razotkrivane, a zviždači zaštićeni”, kaže Vidović.