Dok su mediji prošli tjedan bili fokusirani na proces opoziva Donalda Trumpa i demokratske predizbore u Iowi, Zastupnički dom američkog Kongresa donio je jedan od najvažnijih zakona o pravima američkih radnika u posljednjih 80 godina.
S 224 glasa za i 194 glasa protiv izglasan je Zakon o zaštiti prava radnika da se organiziraju (PRO Act). Radi se o legislativi koja bi, između ostalog, olakšala radnicima osnivanje sindikata, proširila definiciju “zaposlenika” na one radnike koji se trenutno svrstavaju pod neovisne kontraktore (posebno važno za one koji rade za, primjerice, Uber ili Lyft), Nacionalnom odboru za radne odnose bi se omogućilo da novčano kazni kompanije koje krše zakone o radu u iznosu do 50 tisuća dolara, olakšalo bi se pokretanje štrajkova i bojkota, a ako se poslodavac odluči osvetiti radniku jer štrajka, jer se priključio sindikatu ili iz nekog drugog razloga, radnik bi imao pravu na naknadu zbog učinjene štete. Osim toga, smanjio bi se utjecaj tzv. zakona o “pravu na rad”, a poslodavcima bi bilo zabranjeno obeshrabrivati radnike na štrajk i priključivanje sindikatima na način da ih “zatvore” i dovedu osobu koja će im držati govore protiv sindikata.
Konkretno, za radnike bi to značilo da će se naći u ravnopravnijem položaju prema poslodavcima, da će imati više mogućnosti u ostvarivanju boljih radnih uvjeta i traženju veće plaće. Demokratski zastupnik Robert Scott, koji je predložio zakon, rekao je za The Guardian da članovi sindikata u pravilu imaju veće plaće, sigurnije radno okruženje, više beneficija te su podjednako plaćeni za isti posao bez obzira na spol.
Članovi sindikata zarađuju više
Od 226 demokrata, koliko je za vrijeme glasanja sjedilo u Zastupničkom domu, sedam ih je glasalo protiv donošenja ovog zakona (plus jedan nezavisni zastupnik), a od 191 republikanca, petero ih je glasalo za zakon. No, da bi bio usvojen, zakon treba proći i glasanje u Senatu u kojem većinu drže republikanci. Republikanski senator Lamar Alexander, koji predsjeda senatskim Odborom za zdravstvo, obrazovanje, rad i mirovine, rekao je za Washington Post da Odbor neće razmatrati ovaj zakon u trenutnom sastavu Senata. Pogledamo li podatke američkog Zavoda za statistiku rada, vidimo da je 2019. godine oko 14,6 milijuna Amerikanaca učlanjeno u radnički sindikat, više je muškaraca nego žena članova sindikata i više je Afroamerikanaca (11 posto) od bijelaca (10 posto) i Hispanoamerikanaca (9 posto). Sindikalno je udruženo u privatnom sektoru njih oko 6,5 posto. Podaci pokazuju i da članovi sindikata zarađuju gotovo 26 posto više od radnika koji nisu obuhvaćeni kolektivnim ugovorom. Radnici koje zastupa sindikat imaju 28 posto veću vjerojatnost da će biti zdravstveno osigurani po osnovi rada i gotovo je pet puta veća vjerojatnost da će imati definirana mirovinska primanja. Latinoamerikanci koji su članovi sindikata zarađuju 42,6 posto više u odnosu na Latinoamerikance koji nisu obuhvaćeni kolektivnim ugovorom. Članice sindikata zarađuju 30 posto više od žena koje nisu obuhvaćene kolektivnim ugovorom, a razlika u plaćama između muškaraca i žena znatno je manja na radnim mjestima koja pokriva kolektivni ugovor jer se on osigurava istu plaću radnicima za određeni posao bez obzira na spol.
No, zašto onda zakon koji bi trebao olakšati radnicima ulazak u sindikate najvjerojatnije neće biti usvojen u Senatu, ako uopće i dođe do Senata? Za odgovor na to treba se vratiti na početak - u 30-e godine 19. stoljeća, kad se pojavljuju prvi organizirani radnički sindikati u SAD-u kao odgovor na industrijalizaciju i ugrožena prava radnika. Bili su smatrani ilegalnim organizacijama sve do kraja 19. stoljeća, odnosno do 1935. godine, kad je donesen Wagnerov zakon (Nacionalni zakon o radnim odnosima) koji je radnicima dozvoljavao sindikalno organiziranje. Tek nakon Građanskog rata i osnivanjem Nacionalnog radničkog sindikata, sindikati počinju prihvaćati sve radnike za svoje članove bez obzira na to kojim se poslom bave, koji stupanj obrazovanja imaju i kojoj nacionalnosti pripadaju. Ubrzo se osnivaju i drugi sindikati, poput Američke federacije rada, Vitezova rada i Industrijskih radnika svijeta. Rastom broja sindikata raste i nasilje vladajućih prema njima. U razbijanje štrajkova slala se policija, a organizatori bi redovno bili uhićivani i završili bi u zatvoru.
Treba spomenuti da su, za razliku od europskih radničkih sindikata koji su težili socijalističkim i marksističkim načelima, u Americi sindikati većinom bili reformistički. Glavni ciljevi tadašnjih sindikata bili su poboljšanje radnih uvjeta, uvođenje osmosatnog radnog vremena, zabrana dječjeg rada i bolja zdravstvena skrb. Socijalistička stranka nije imala veliku popularnost u Americi u to vrijeme, ali anarhističke i marksističke ideje počinju jačati dolaskom sve većeg broja imigranata iz zapadne Europe. Imigranti, kao i radnice i Afroamerikanci, imali su važnu ulogu u stvaranju nacionalnog radničkog pokreta.Spomenuti Wagnerov zakon zaposlenicima je dozvoljavao organiziranje štrajkova i prosvjeda u cilju ostvarivanja prava, kao i kolektivno pregovaranje s poslodavcima, a poslodavcima je bilo zabranjeno diskriminirati radnike ili ih obeshrabrivati da se pridruže sindikatu.
Franklin Roosevelt 1938. godine donosi zakon kojim zabranjuje dječji rad, određuje 40-satni radni tjedan i minimalnu plaću od 25 centi na sat.
Sklopljeni ugovori
Sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, točnije 1947. godine, donesen je Taft-Hartley zakon kojim je ograničen utjecaj radničkih sindikata. Između ostalog, od njih se tražilo da izbjegavaju nove štrajkove i bojkote nakon što su ugovori sklopljeni.
Kad je Kongres usvojio Taft-Hartley zakon (iako je predsjednik Truman uložio veto), otvorio se prostor za stvaranje zakona o pravu na rad, prema kojem je sindikatima bilo zabranjeno da od radnika koji nisu članovi sindikata traže plaćanje članarine. Naime, sindikati imaju zakonsku obavezu zastupati sve radnike, ne samo svoje članove, pa je vrijedilo pravilo da i oni koji nisu članovi plaćaju sindikatima članarinu, odnosno obično su plaćali dvije trećine članarine. Zakon o pravu na rad usvojilo je 27 država, a jedan od argumenata zašto nisu bili naklonjeni sindikatima bio je taj da u pravilu sindikati podupiru Demokratsku stranku, pa se time radnike prisiljavalo da i oni podržavaju tu stranku. U razvijanju ove ideje veliku su ulogu imale bogate američke obitelji, poput braće Koch koja podržava republikance i koja je uložila stotine milijune dolara u borbu protiv sindikata.
Jedan od glavnih razloga opadanja povjerenja u sindikate su ilegalne aktivnosti. Nakon što je Ministarstvo pravosuđa počelo otkrivati da su sindikati još od 1930-ih povezani s raznim ilegalnim aktivnostima, reketarenjem, krađom, prevarama i iznudama, povjerenje u sindikate je počelo opadati. Jedan od najpoznatijih slučajeva povezanosti mafije i sindikata je ubojstvo Jimmyja Hoffe, šefa sindikata Teamsters, o kojem je nedavno snimljen igrani film “Irac” Martina Scorseseja.
Članstvo u sindikatu bilo je najveće 1945. godine, kad je 33,4 posto Amerikanaca bilo učlanjeno u sindikate. Nakon te godine, ono je u neprestanom padu. Prošle godine je 10,3 posto Amerikanaca bilo u sindikatu, godinu ranije ih je bilo 10,5 posto. Usporedbe radi, sindikati su 1980-ih predstavljali otprilike jednog od pet radnika, a danas predstavljaju jednog od deset.
Prioritet za radnički pokret
“Neka ne bude zabune, ovo je najznačajniji korak američkog Kongresa u jačanju radničkih prava u SAD-u u posljednjih 85 godina. Ovo je pobjeda za sve radnike”, stoji u priopćenju predsjednika najveće američke sindikalne organizacije AFL-CIO, Richarda Trumke. “Ovo je prioritet broj jedan za radnički pokret ove godine. Pozivamo Senat da ga podrži i pozivamo Donalda Trumpa da ga usvoji. A oni koji će biti protiv ovog zakona - ne dolazite više do radničkog pokreta po dolare kucajući na vrata. Mi vam ih nećemo otvoriti.”
Zakon je podržala većina demokratskih predsjedničkih kandidata - Bernie Sanders, Pete Buttigieg, Elizabeth Warren, Amy Klobuchar i Joe Biden. Većina republikanaca, s druge strane, ne podražava ovaj zakon tvrdeći da se radi o legislativi koja će ugroziti, a ne ojačati radnička prava. Jedan od njihovih argumenata je da u trenutno 27 država SAD-a postoji zakon o pravu na rad po kojem radnici ne moraju, ako ne žele, plaćati članarinu sindikatu. Tvrde kako bi, ako se novi zakon usvoji, u svih 50 država bilo obavezno da zaposlenici plaćaju članarinu sindikatu ili bi u suprotnom bili otpušteni. Također, republikanci tvrde da će ovim novim zakonom poslodavci morati dati sindikatu na uvid osjetljive podatke o svojim zaposlenicima, uključujući radna mjesta, informacije o smjeni, brojeve mobitela i adrese, te da će količina poslova za neovisne kontraktore biti ograničena.
Bijela kuća je objavila izjavu u kojoj stoji kako će ovaj zakon “odvesti zemlju u suprotnom smjeru od uspješne deregulacije koju provodi predsjednik Trump, a koja je fizičkim radnicima donijela povećanje plaće i rekordnu nezaposlenost”.
Iako vjerojatno najznačajniji zakon za radničke sindikate od 1935., odnosno od 1947. godine neće biti usvojen u Senatu, on pokazuje da Amerikanci ponovno počinju vjerovati sindikatima.
Rezultati koje je provela agencija za istraživanje javnog mnijenja Gallup pokazuju da je u kolovozu prošle godine 64 posto Amerikanaca podržavalo sindikate. U izvješću koje su objavili na svojim web stranicama stoji da je javna podrška za sindikate, od 1967. godine do sada, rijetko prelazila 60 posto. Sadašnja razina podrške od 64 posto jedna je od najviših koje je Gallup zabilježio u posljednjih pedeset godina. Od 1970. do danas veća razina podrške bila je jedino 1999. (66 posto) i 2003. (65 posto). Navode kako je jedan od razloga veće podrške sindikata niska razina nezaposlenosti. Naime, povjerenje u sindikate je bilo najniže od 2009. do 2012. godine, kad je nakon recesije došlo do visoke nezaposlenosti, kao i tijekom 70-ih i 80-ih u težim ekonomskim vremenima, a najviše kad je ekonomija stabilna, a razina nezaposlenosti niska.
S druge strane, postoji i dio onih koji povećanje povjerenja u sindikate vide u sve većoj popularnosti Bernieja Sandersa, kao i u sve većem broju štrajkova nastavnika posljednjih nekoliko godina, koji su javnosti ukazali na činjenicu da ne mogu preživjeti u SAD-u od nastavničke plaće, nego često moraju raditi još najmanje jedan ili dva dodatna posla.