Stečajni upravitelj Tomislav Đuričin je 17 puta u posljednjih pet godina pokušao prodati nekretnine nekadašnje perjanice hrvatskog zimskog turizma, Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica, ali nijednom nije uspio. Ovih će dana zakazati novu javnu dražbu imovine stečajnog dužnika: skijališnih staza s vučnicom, paviljona, parcele na kojoj je bio hotel, kao i (vrijednih?) pokretnina. Neće se gotovo sigurno javiti nitko, jer će sljedeća dražba još malo srušiti cijenu, a ona poslije nje još više. Osim toga, zub vremena dobrano je nagrizao kompleks u koji ljudska noga nije kročila godinama, ako ne računamo migrante koji ovuda zalutaju, jer ni njima Bjelolasica nije na ruti prema Zapadu.
Kompleks je podijeljen u tri cjeline. Jasenak 1 predstavlja skijalište s vučnicom, restoran na međustanici na skijalištu, restoran s hotelom koji se zapravo odnosi na zgarište ostalo od požara, sportske terene i zemljište oko njih te paviljone Klek, Kula i Lasica. U sve to uključene su i pokretnine, među kojima je i stroj za pravljenje staza ratrak, ukupne procijenjene vrijednosti oko 40 milijuna kuna. K tome treba dodati zemljište nazvano Pod branom na jezeru Sabljaci u Ogulinu, koje vrijedi oko 1,7 milijuna. Trenutna vrijednost, međutim, srozala se na 6,475.064,22 kune, kolika će cijena biti na dražbi koja će uskoro biti raspisana. Jasenak 2 čine paviljoni Vrelo, Dobra, Đula, Tounjčica i Mrežnica, u vrijednosti 8,8 milijuna kuna. Cijena ovog kompleksa bit će 1,861.002,59. Dakle, Bjelolasica se u ovom trenutku može kupiti za jednu petinu procijenjene vrijednosti.
Skijališni kompleks
Do sada su prodani atraktivni objekti daleko od skijališta, Upravna zgrada u Ogulinu za iznos od 455.760 kn mjesnom pekaru, bivši restoran na jezeru Sabljaci za 1,2 milijuna kn tvrtki Air Albatros s Krka te Hotel Jastreb u Begovom Razdolju za 7,000.100 kn nekadašnjem menadžeru Adrisa Vladi Fornazaru. Nije da do sada nije bilo upita i za skijališni kompleks, potvrđuje nam to i stečajni upravitelj Tomislav Đuričin, koji ne zna zašto se nitko od njih na kraju ipak nije odlučio na kupnju. Zainteresiranih je bilo iz Rusije, Gruzije i Engleske, no uglavnom se radilo o odvjetničkim uredima koji su ispipavali teren za bogatu inozemnu klijentelu, inače ulagače u turizam.
Puno je razloga u kojima se može tražiti propast Bjelolasice, ali samo je jedan onaj koji je označio njezin definitivan kraj - požar koji je 2011. godine progutao glavnu zgradu, u kojoj su bili smješteni restoran i recepcija. Bio je to kraj priče za 150 radnika koji su mahom dolazili na posao iz Ogulina, a označio početak agonije za oko 300 domaćih ljudi koji su preko noći ostali bez turizma, koji je, kakav-takav, njima ipak osiguravao nekoliko desetaka tisuća skijaša i isto toliko noćenja. Gledajući na razini grada, njihov se turizam ne mjeri na onaj prijeratni i poslijeratni, kao u većini ratom zahvaćenih područja, nego na onaj prije i poslije Bjelolasice.
U godinama nakon zatvaranja kompleksa pao je za 70 posto i još uvijek nije došao na prijašnju razinu, iako je Ogulin u međuvremenu razvio nekoliko sjajnih turističkih proizvoda. U to vrijeme ekonomska kriza kod nas nije bila ni blizu oporavka, pa se dogodio i krah na tržištu nekretnina. Velik broj kuća za odmor i smještajnih kapaciteta je prodan, neke započete investicije nikada nisu dovršene, na tržištu je u svakom trenutku bilo oglašeno pedesetak nekretnina, što objekata, što zemljišta na prodaju. Cijena je pala dvostruko.
Izuzetan turistički potencijal
Bez obzira na to, Bjelolasica ima izuzetan turistički potencijal, a ilustrirat ćemo ga primjerom kakav vjerojatno nije viđen u povijesti hrvatskog turizma. Tamošnji vlasnici kuća za odmor zapravo nikada nisu prestali dolaziti na Bjelolasicu, štoviše, u selu Zrnići, primjerice, izniklo je pravo vikend-naselje. Vikendaši su prije dvije godine u Jasenku osnovali Udrugu privatnih iznajmljivača, u kojoj su se našli i brojni lokalci s namjerom da nešto naprave. Što točno, ubrzo je palo na pamet osmero članova udruge. Ljudi raznih profesija, dobi, nazora i iz svih dijelova Hrvatske osnovali su poduzeće i stavili na stol uloge, skoro pa doslovno koliko je tko našao u džepu. Za direktoricu su postavili jednu od njih, Lauru Nazor, odnosno suprugu jednog od ulagača, Duje Nazora.
Laura Nazor
Splićani, ona dugogodišnja turistička djelatnica na moru, a on dugogodišnji pomorac, koji imaju svoju turističku agenciju i vlastiti brod za krstarenje, četvero djece i uhodan obiteljski biznis, postali su zamašnjak hrvatskog zimskog turizma, i to na potpuno slučajan način. Evo što su uspjeli napraviti u samo jednoj godini: prekrasan Integral hotel Bjelolasica sa šest soba, restoran kojim su nakon gotovo čitavog desetljeća vratili na Bjelolasicu ugostiteljsku ponudu, a do kraja godine, čim riješe još nekoliko “papira”, vlastite vikendice integrirat će svi suvlasnici pod kapom hotela te će tako u ponudi imati čak 50 ležajeva.
U jednakim omjerima susjedi vikendaši suvlasnici su ovog krasnog objekta. Neusporedivo s kapacitetom nekadašnjeg HOC-a, ali isto tako i nevjerojatno s obzirom na sve što se poslije tamo izdogađalo. Pogotovo zbog toga što su im sobe popunjene, a na ručkove im dolaze ljudi odasvud. Ne zaboravimo da je Bjelolasica na samo sat vožnje od Zagreba i isto toliko od Rijeke, a na svega pola sata od Novog Vinodolskog. Nazorovi su na Bjelolasicu došli posve slučajno. Prije nekih petnaestak godina svratili su na proputovanju prenoćiti.
Dolazak i otvaranje planinskog proplanka za Lauru je bio “vau” doživljaj, koji je obuzima i danas kad tamo dolazi. Nekoliko godina kasnije tamo su kupili kuću, a danas su više “gore” nego u Splitu. HOC je za nju predstavljao nešto super, odlično, prirodno, nije ju bilo briga za osamdesete godine, iz kojih ove građevine nikada nisu izašle, ni što se po cijele dane vrtio isti CD. Bilo je to mjesto mira, dobre vibre i druženja. Za Duju je i onda i sada to Hvar ili Bol na Braču po turističkom potencijalu.
- Nitko od nas vikendaša nije mislio da se nakon požara glavna zgrada HOC-a neće napraviti. Znači, imamo ogroman turistički kompleks koji u imenu ima olimpijski centar, prevelika je to priča da bismo uopće pomislili da će netko od nje tako olako dići ruke. Ne samo to, mislili smo da će to sada biti prilika da se izgradi nešto modernije. Prošlo je nekoliko godina. Počeli su odvoziti smeće svaka dva tjedna, zatvorene su benzinska i pošta. Bjelolasica je gotovo prestala postojati, nikoga nije bilo briga. Ona je umrla. A opet, na svakom koraku ostali su znakovi “HOC”, stranci su nastavili dolaziti tražeći prenoćišta i skijališta - prisjeća se Laura.
Jednog jutra se tako dišpetna Dalmatinka probudila, pokucala na vrata susjedi Gogi, profesorici hrvatskog iz Čakovca, i rekla: - Znaš što Goga, ja se s ovim ne mogu pomirit’. Ajmo se pokrenit’, makar bili kap u moru.
I tako je krenulo.
- Osnovali smo udrugu pa pozvali članove da kupimo neku zgradu i nešto napravimo. Skupilo se nas osmero suvlasnika. Krenuli smo s 5000 eura uloga svatko od nas, bez poslovnog i poduzetničkog plana, sve smo to nadomjestili silnim entuzijazmom. No, morali smo i dalje ulagati, a umjesto novca, počeli smo ulagati vlastiti rad. Tako je nastao ovaj objekt, platiti smo samo ono što nismo znali sami uraditi. Jako smo ponosni na to. Ne tražimo zaradu, nego nas zadovoljava da objekt bude održiv. On je napravljen kao budilica, da se nešto pokrene, da Bjelolasica ne ostane zaboravljena. Bez ijedne reklame i marketinga, ljudi nam dolaze sami - kaže Laura.
Svjedočili smo pozivima koje je primao voditelj objekta Nenad. Njihovi se gosti i dalje nekako nadaju da se na Bjelolasici može skijati, iako su se s ovih staza posljednji skijaši spustili prije gotovo jednog desetljeća. Laura potvrđuje da je to ono što muči i nju, jer ljudi Bjelolasicu povezuju sa skijanjem. Da se ovdje može skijati, smatra ona, masa njih ne bi išla u inozemstvo.
- Kad smo otvarali restoran, govorili su nam: ‘Ma tko će vama ovdje doći na ručak’. Sretni smo jer vidimo da nam dolaze Ogulinci, Karlovčani, ljudi iz svih dijelova Hrvatske. Mi smo godinama u morskom turizmu i gosti su tamo jako zahtjevni, ponudite im sve, oni traže još. Ovdje gost koji dođe ne traži ništa, očaran je prirodom. Imamo jelovnik s pet vrsta jela, nikome nije palo na pamet da traži nešto šesto. Postoji to nešto što ljude privlači na Bjelolasicu.
Google je ovdje doveo nekog motorista iz Švicarske na noćenje. Umjesto jednog dana ostao je pet, a treći dan je dočekivao druge goste na vratima hotela. Zajedno bismo sjedili za stolom i ručali, i navečer se družili. Pitala sam ga što ga je ovdje zadržalo, a on je rekao: ‘Atmosfera, gostoljubivost, klima, mir’ - otkriva Laura.
Sezona traje 365 dana
Dolaze im obitelji s djecom, koja uživaju u Čarobnoj šumi, dječjem izletištu koje su suvlasnici također sami izgradili. Dolaze im umirovljenici i pustolovi, svatko koga fascinira priroda. Ono što predstoji je investicija u zatvoreni bazen i wellness sadržaje. Pitanje za Lauru poput “Ima li smisla ulagati u HOC?” je bespredmetno.
- Možda bi bilo dovoljno da se netko na državnoj razini probudi i navrati ovdje da vidi kakvo neiskorišteno bogatstvo imamo. Ja ne vidim nijedan razlog zašto je netko uopće dozvolio da HOC propadne, možda postoji nešto što je ne znam, jer sve drugo nema smisla. U Dalmaciji imate sezonu koja traje od Uskrsa do kraja listopada, ovdje toga nema, tu sezona traje 365 dana. Zašto Hrvatska ne ulaže u takav resurs? Ja ne znam odgovor, ali ne mogu naći ni čovjeka koji bi mi mogao odgovoriti zašto je to tako - govori Laura.
Nema komunikacije
Za istim odgovorima traga ogulinski gradonačelnik Dalibor Domitrović, istovremeno nudeći barem neka rješenja, iako mu je zbog stečaja kompleksa manevarski prostor vrlo sužen. Uvjeren je da je problem mogao odavno biti riješen da je bilo volje, dakako, one političke. Smatra i da bi dobar angažman stečajnog upravitelja puno napravio, “jer se do sada nije angažirao oko investitora, a s gradom nema nikakvu komunikaciju”. Grad Ogulin ima kompletno pripremljen projekt vodoopskrbe Bjelolasice vrijedan oko 30 milijuna kuna.
On je nužan za svakog tko bi se na Bjelolasici bavio zimskim turizmom, jer bi mu omogućio dovoljne količine vode za pravljenje umjetnog snijega za zasnježivanje staza. Grad u njega dosad nije ulagao jer ga nije imao za koga graditi. U posljednje dvije godine ništa se bitno nije dogodilo, osim što je dvoje investitora pogledalo kompleks, ali se više nikada nisu javili. Gradonačelnik otkriva da su oboje iz Hrvatske, jedan od njih je iz turističkog biznisa.
- Investitor s kvalitetnim planom bi mogao realizirati projekt. Još nije kasno ni da se uključi država, ne znam ni sam koliko ona tu može učiniti, možda preko nekog lobiranja. Za grad bi to značilo puno, tamo je u jednom trenutku radilo 200 ljudi. Možda se to više nikada neće dogoditi i ne treba to biti tako veliki projekt, ali najgore je ovo što se sada događa, propadanje - kaže nam gradonačelnik Domitrović.
Plan za Bjelolasicu je postojao, dobio je zeleno svjetlo Vlade RH, jer je na njenoj sjednici početkom 2005. godine osnovano Povjerenstvo za Bjelolasicu, koje su činili tadašnji ministri Dragan Primorac, Ivan Šuker i Branko Vukelić. Oni su godinu kasnije najavili projekt revitalizacije Bjelolasice vrijedan oko 150 milijuna kuna.
On je predviđao gradnju dvoranskog kompleksa s bazenom, širenje smještajnih kapaciteta, dodatna ulaganja u stazu Vrelo, koja je netom prije bila uređena i za pet milijuna kuna potpuno prilagođena uvjetima za utrke FIS-a i Svjetskog skijaškog kupa. Po procjenama skijaških stručnjaka tada je to bila jedna od najljepših staza u Europi. Dugačka je 1354 metra, prosječno je široka 55, s visinskom razlikom od 442 metra. Krajem 2006. godine proširen je gornji i srednji dio staze, a obavljeni su i poslovi na kanalima za podzemnu infrastrukturu. Tada je nabavljen i moderni ratrak za uređenje, Pisten Bully 300 W. No, staza nije mogla raditi bez sustava za zasnježivanje, čija nabavka je također bila u planu.
Tomislav Paškvalin, koji je u to vrijeme bio direktor HOC-a Bjelolasice, na stolu je imao detaljno razrađene projekte, studiju isplativosti te pravomoćne građevne dozvole za gradnju zasnježivača skijaških staza s dodatno uređenim stazama te akumulacijskim jezerom, koji bi osigurao do 90 dana snijega na stazama. Govorilo se da je novac spreman i trebalo je samo raspisati natječaj za izvođače radova. A onda je sve stalo. Nitko ne zna zašto, jer političari nikada nisu rekli da su digli ruke od Bjelolasice.
Možda i zato što je iste one 2005. godine krenula Snježna kraljica, pa jednostavno nije bilo dovoljno novca za dva tako velika projekta zimskog turizma. Snježna kraljica izgubila je svoj sjaj odlaskom Janice Kostelić, dvije utrke nikada se nisu održale zbog nedostatka snijega, a preostalih 12 ukupno je koštalo više od pola milijarde kuna.