U toplom stanu na zagrebačkoj Savici vlada, za ovo vrijeme, sasvim uobičajena atmosfera. Božićno drvce odavno je okićeno, na stolu u dnevnom boravku zeleni se pšenica, a simpatični sobovi smješkaju se s vrata ormarića. Dva malena dječaka nadmeću se je li bolji Batman ili Spiderman, a dvije djevojčice plešu po parketu dok ih otac zadovoljno gleda.
I ne bi ova božićna idila ni po čemu bila neobična, da se ne nalazimo u domu obitelji Al-Sadoon, sedmeročlane obitelji iračkih izbjeglica koji su ove godine dobili pozitivno rješenje o azilu i postali naši sugrađani. Iako su vrlo tradicionalni i veliki vjernici i muslimani, ove su godine odlučili proslaviti Božić, a odgovor na pitanje zašto uvodi nas u mučniju etapu ove priče.
Miran život prekinuo rat
- Jer se, nakon četiri godine pakla, konačno ponovno osjećamo kao ljudi. Zato sam odlučio da ćemo od sada slaviti sve što god se slavi, samo da nam je dobro, da smo na toplom i da smo zajedno - govori nam glava obitelji, Etir Al-Sadoon.
Etir je otac petero djece - triju djevojčica i dvaju dječaka, a sa suprugom je na neizvjestan put krenuo još 2014. godine. Dotad su živjeli u iračkoj provinciji Al-Anbar, jednoj od prvih linija bojišnice američko-iračkog rata 2003. Etir u ratnim sukobima nije sudjelovao, a iako ima električarsko zvanje, radio je u uredu veleprodaje i živio relativno mirno. Kada se u njihovoj pokrajini pojavio ISIL, znali su da budućnosti ondje više nema.
- Zapravo, znali smo to i prije, trebali smo otići već nakon prvih ratova 2003. Ali čovjek se uvijek nada da će biti bolje. Kada je došao ISIL i počelo granatiranje, ubijanje, palež, nasilje..., znao sam da moramo dalje. Kamo? To nisam znao. Samo što dalje od tog užasa - zamišljeno govori Etir dok nam supruga Rawaa poslužuje vruću crnu kavu i ukusan čokoladni kolač - kek.
Kada su krenuli na put, za koji će se ispostaviti da nema povratka, najmlađi sin Sadoon Al-Sadoon (pet mu je godina, ali moli da napišemo da ima šest, htio bi biti malo stariji), imao je tek nekoliko mjeseci. Samo s najosnovnijim stvarima u torbama krenuli su u bijeg ne osvrćući se za slikama ratnog užasa, spaljenih sela i razorenih naselja. Dospjeli su do Jordana, gdje su se zadržali otprilike godinu dana.
- Ali, onda je Jordan donio odluku da će naplaćivati naš boravak tamo s po dva dinara po osobi dnevno. Ispalo je da smo dužni pet tisuća dinara. Živjeli smo u kampu, nismo imali nikakva primanja, nismo imali novca. Ponuđen nam je izbor. Želimo li platiti ili napustiti zemlju sa zabranom dolaska na pet godina. Nije to bio neki izbor, spakirali smo stvari i krenuli. Opet nismo znali gdje idemo, ali samo smo željeli u sigurnost - prisjeća se obitelj.
S krijumčarima u Grčku
Dospjeli su do Turske, gdje su se uspjeli ukrcati na jedan od krijumčarskih brodova prema Grčkoj. Bilo je to za sve mučno iskustvo. Nitko od sedam članova obitelji ne zna plivati, a na šest sati dugu mučnu plovidbu otisnuli su se u pretrpanom gumenjaku, s dvije malene bebe u naručju. Nakon više sati plovidbe valovima zapjenjenim morem, u smrtnom strahu, napokon su pristali na grčku obalu, a danas 16-godišnja Naba tada je, kada su stupili na čvrsto tlo, svog oca prvi i jedini put u životu vidjela da plače. Činilo se da njihovoj agoniji nema kraja. Punih dvanaest dana obitelj je pješice, autobusima i na razne druge načine utirala svoj put prema Europskoj uniji. Za Hrvatsku tada još nikada nisu ni čuli, sve dok se takozvanom balkanskom rutom nisu u njoj zatekli, nakon Grčke, Albanije i Srbije.
S još stotine nesretnika koje je sudbina otjerala iz vlastitih domova, krenuli su dalje prema sigurnosti, prehodali Hrvatsku i Slavoniju i dospjeli do Austrije, gdje je bio kraj putovanja, iako to tada još nisu znali. Austrijske vlasti smjestile su ih u pretrpan kamp gdje su, prisjećaju se, doslovce ležali na hodnicima, čovjek na čovjeku. Svake noći austrijski policajci bi budili migrante povicima “Kontrol, kontrol!”, provjeravajući drži li tko uz sebe nešto nelegalno, ima li sukoba, spavaju li svi... Bilo je to, iskreno kažu, užasno. Porcije hrane bile su oskudne - po nekoliko žlica riže i čaša vode za ručak - a u jedanaest mjeseci preselili su ih u čak četiri kampa. Selili su ih uvijek bez ikakve ranije obavijesti, samo bi u cik zore došli i potrpali ih u autobuse za novi kamp. Ne zna se u kojem je bilo gore - u pretrpanim sobama spavalo se na ofucanim madracima na podu. Svaki dan strepili su što su im vlasti dalje namijenile.
Nakon jedanaest mjeseci provedenih u tim strašnim uvjetima, odredbama famoznog “Dublinskog sporazuma” Austrija ih je deportirala u prvu državu Europske unije koju su na svom putovanju prošli - Hrvatsku. Tog je dana, prisjeća se obitelj Al-Sadoon, policija upala u kamp u šest ujutro. Imali su samo nekoliko minuta da pokupe sačuvane komadiće svog nekadašnjeg života i ukrcaju se u autobus. Nisu znali gdje idu, no česta i nasilna seljenja njima su tada već bila normalna stvar. Iskrcali su ih pred zagrebački hotel Porin, pretvoren u prihvatilište za strance, zajedno s još, kako kažu, “valjda oko pet stotina izbjeglica” koje je Austrija “dublinski” deportirala. Novi hodnici, nova gužva, stotine ljudi iz različitih zemalja, poneki i agresivni... U pretrpanom Porinu živjeli su više od dvije godine, izgubivši svaku nadu da će ikada ponovno živjeti kao normalni ljudi. Dani su se sveli na čekanje u redovima za hranu, a besane noći na razmišljanje što učiniti. U tim uvjetima odrastali su mališani, a upravo to roditeljima je najviše lomilo srce.
A onda im se ljetos, u gotovo filmskom obratu, nebo smilovalo i Hrvatska im je, nakon mnogo, mnogo birokratske borbe, izdala rješenje o azilu. Dobili su, napokon, svoja ljudska prava. Sigurnosno-obavještajna agencija je ustanovila da otac i majka s petero mališana ne predstavljaju sigurnosnu prijetnju za državu, a nadležne službe nedvojbeno su ustanovile da im u njihovoj zemlji prijeti ozbiljno nasilje, pa su zadovoljeni uvjeti za dobivanje azila. Država im financira cijenu najma stana na Savici u kojem su se ugodno smjestili, sva se djeca školuju, a otac i majka odlaze na tečajeve hrvatskog jezika dok se Etir i dodatno prekvalificira za radnika u građevinskoj industriji. Život je, kažu, ponovno lijep.
- Svi nas pitaju što pamtimo iz tog prvog dana u stanu u koji smo se napokon uselili, iznenade se kad im kažemo. Nekima su to male stvari, ali za nas su one sve. Dakle, pamtim da smo prvi put, nakon tri godine, zatvorili svoja vrata za sobom. Stavili smo svoju hranu u svoj hladnjak. Nismo stajali u redu za podjelu neke oskudne porcije ručka, upalili smo štednjak i skuhali si večeru. Kada smo legli, nitko nas nije budio usred noći lupanjem čizmom i povicima ‘Kontrol!’. Četiri godine nismo živjeli kao ljudi i osjećaj da to ponovno možemo bio je nevjerojatan - govore.
Naba govori pet jezika
Obitelj Al-Sadoon u međuvremenu se savršeno integrirala u hrvatskom društvu. Mališani Sadoon (5), Janah (6), Manea (8) i Maryam (9) tečno govore hrvatski jezik. Dvoje starijih pohađa osnovnu školu u Dugavama gdje imaju mnogo prijatelja i teško im pada što se se od njih morati rastaviti jer će od idućeg polugodišta pohađati njima mnogo bližu OŠ Jure Kaštelana na Savici (“striček, recite im da ja volim školu u Dugavama”, na rubu suza govori simpatična djevojčica čarobnih očiju) dok ju Sadoon i Janah prekidaju jer imamo mnogo važnije teme - valja biti arbitar i presuditi jednom za sva vremena u korist Batmana.
Najstarija kći Naba posebna je zvijezda pa joj se dive i profesori Islamske gimnazije koju pohađa. Nevjerojatno bistra i inteligentna djevojka kojoj će uskoro 17, već je pravi poliglot i tečno govori pet jezika. Hrvatski joj ide sjajno, čak se ni u naglasku ne osjeća da joj nije materinji, a tijekom četverogodišnjeg putovanja pokupila je njemački, turski i engleski. Govori, naravno, i svoj arapski, a u školi niže petice iz latinskog.
- Da, to je šest, a ne pet jezika. E, pa super. Želja mi je doći do barem deset. Jezici su mi prelijepi i jako me zanimaju, tako da ću vjerojatno studirati nešto s time u vezi. Jedino mi nikad neće ići matematika - priznaje djevojka pokrivena hidžabom. Potom spremno dodaje kako je baš danas u školi imala čak pet ispita, pa se, poput svake tinejdžerice, pomalo ljuti što su sve stavili istog dana - biologiju, dva testa iz informatike, njemački i likovni. Ipak, ističe, vjeruje da je u svima bila uspješna.
Kaže kako su joj u Europi najčudnije bile - žene, jer je prava rijetkost susresti neku pokrivene kose. Znali su je, dodaje, u Austriji katkad i čudno pogledati, no u Hrvatskoj to dosad nije osjetila. A kao tinejdžericu, još ju je jedna stvar u Hrvatskoj zaintrigirala - što djevojke ovdje imaju dečke! U njenoj je kulturi to nezamislivo, kaže nam pa se blago zarumeni.
Koga god da se od njenih članova pita, obitelj Al-Sadoon suglasna je u želji da u Hrvatskoj ostanu dugo, dugo živjeti. Svidjeli su im se, kažu, otvoreni i prijateljski nastrojeni ljudi, nikada nisu imali ni najmanje neugodnosti zbog svoje vjere ili porijekla, nisu doživjeli ni ružnu riječ, a kamoli napad. Etir, nimalo u skladu s hrvatskim običajima, hvali hrvatsku Vladu za koju kaže da je “mnogo, mnogo bolja nego u arapskim zemljama”.
- U Iraku nemamo nikakvu budućnost. Kuća nam je srušena, u našem gradu malo tko živi, a i oni koji bi se htjeli vratiti strahuju da će se nasilje ponoviti. Nitko ne želi ponovno prolaziti pakao kroz koji smo prošli, od rata i nasilja do ovog užasnog višegodišnjeg putovanja. A ovdje nam je lijepo. Želim pronaći posao, uzdržavati obitelj, želim da mi se djeca ovdje školuju. I njima je lijepo, imaju puno prijatelja, odlaze pjevati u džamiju koja nam je vrlo blizu stana. U Hrvatskoj vidimo svoju budućnost i potrudit ćemo se da je i ostvarimo. U Irak se, čini mi se, nikada nećemo moći vratiti, ali nije mi zbog toga ni malo žao. Kada nemaš ništa, kada ostavljaš mjesto koje ti ne nudi nikakvu perspektivu, onda nemaš ni za čime žalovati - govori Etir.
Vraćamo se na temu okićene jelke, neobičnog prizora u stanu ljudi muslimanske vjeroispovijesti, a kćeri otkrivaju da je otac Etir odjurio kupiti ga čim su se počeli prodavati.
- Ne slavimo Božić jer to nije dio naše vjere. Ali svjetlost okićenog bora prekrasna je i jelka je simbol da je ovo sada naš dom. A dom je tamo gdje smo svi zajedno. Učim djecu da poštuju hrvatske običaje i tradiciju, znaju otpjevati i božićne pjesme i tako ćemo i nastaviti jer smo svjesni da smo sada mi ti koji se moraju prilagoditi. Zahvalan sam Hrvatskoj što nam je dala azil i spasila nas od užasa rata i izbjeglištva, najmanje što možemo je naučiti jezik i običaje.
A i ukrasi su nam baš lijepi - kaže Etir koji, kao i supruga, aktivno radi na svladavanju jezika i sve mu bolje ide. Ipak, iako Božić ne slave, Novu će zajedno svakako proslaviti. Nemaju određenih planova, neće na bučne dočeke ni na organizirane zabave kod prijatelja, već će 2019. dočekati zagrljeni pred televizijom i drvcem. Etir kroz smijeh priznaje kako se blagdanima najviše veseli kako bi se svi, od djece do odraslih, malo odmorili od školskih obaveza. Pa i on, iako u četrdesetima.
Zapreke za azilante
Dok razgovaramo u skromnom, ali s ljubavlju održavanom domu, društvo nam prave Asja i Dženana, aktivistice udruge Are You Syrious koje pomažu migrantima na njihovu teškom putovanju. Iako će zadrti komentatori, naročito na internetu, često pisati kako su takve udruge paraziti koji žive na trošak kojekakvih sumnjivih fondova, tek kada se s njima uđe u dom obitelji Al-Sadoon vidi se s koliko ljubavi i teškog rada ovi ljudi pristupaju svojim dužnostima. Dovoljno je vidjeti kako djevojčice skaču na Dženanu koju nazivaju sestrom, ili kako s Asjom ponavljaju školsko gradivo, a ona ih posjeda u automobil i nebrojeno puta odveze do škole ili na pjevačke probe. Aktivistice AYS-a, na prvu se to dobro vidi, članice su proširene obitelji, a zauzvrat što im pomažu u svladavanju jezika, Naba ih uči arapski. Zadale su si zadatak svakog dana naučiti barem pet novih riječi.
Asja nam otkriva kako je sustav pun zapreka za ljude koji se prvi put susretnu s njime. Ne znaju jezik, ne znaju zakone ni običaje zemlje u kojoj su, a već moraju početi funkcionirati kao normalni ljudi.
- Po zakonu azilanti imaju pravo na minimalnu socijalnu pomoć, kao i svi drugi građani. No često se, prečesto dogodi da te isplate kasne zbog kojekakvih razloga, nekad i po nekoliko mjeseci. Onda azilanti dođu u prazan stan, ali nemaju ni kune u džepu, hladnjak je prazan, a djeca gladna... pa moraju obilaziti urede, tražiti jednokratne pomoći, obijati razna vrata i o svemu tome ništa ne znaju. Zato smo mi tu da im pomognemo - objašnjava ukratko mučne situacije s kojima se azilanti susreću.
Aktivistica dodaje kako, u slučaju samca azilanta, država minimalnu zajamčenu socijalnu naknadu daje sve dok on svojim poslom ne zaradi 2000 kuna, a ako prijeđe tu granicu gubi sve, pa čak i besplatan javni prijevoz. Zaradi li još pet stotina kuna, to je za državu čarobna granica nakon koje sav “višak” novca mora dati državi za pokrivanje troškova stana i režija.
Obitelj Al-Sadoon tako živi skromno, ali skladno i na licima im se vidi da su im srca puna. Spavaju u udobnim krevetima umjesto na pretrpanom, prljavom podu, mogu se otuširati toplom vodom u svojoj kupaonici i ne strahuju da će im na dom svakog trenutka možda pasti granata. Za njih je to - sasvim dovoljno. Priznaju nam i kako im se ovdje sviđa domaća hrana, a otkrili su i da u Hrvatskoj mogu pojesti stvari iz vlastite kuharske tradicije. Tako Etir na sav glas hvali baklave u Zagrebu, tvrdeći da su jednako ukusne, ako ne i bolje od onih kakve je nekad davno jeo u Iraku, dok domaćica Rawaa odmah kaže kako i ovdje može pribaviti namirnice koje su joj potrebne da bi napravila savršene dolme.
Ovu božićnu idilu obitelji koja je, nakon toliko proživljenih teških trenutaka iza sebe napokon sretna na okupu, nerado ostavljamo. Proveli smo s njima poslijepodne, a mališani su nas zavoljeli kao da smo članovi njihove obitelji. Maleni Sadoon otkrio je i svoje buduće zanimanje, naprosto ga je očarao fotoaparat kolege Marka Todorova, pa je njime neumorno škljocao, a rasplesane djevojčice pjevale su nam “Sretan Božić, svakome”.
Odlazimo, a mali Sadoon ne pušta nas tako lako. Gleda u nas znatiželjnim očima i pita zašto mi moramo ići. Kažemo da idemo svojoj kući, ovo je njihova, a mi isto moramo spavati jer je već kasno. Ne sviđa mu se takav razvoj događaja
- Ne, ne, ti ostaješ tu spavati. Ne brinite, sad imamo mjesta za vas - govori iz srca.