U godini koju će historiografija vjerojatno bilježiti kao još jednu u kojoj se ljuljao globalni poredak, možda i najbolja prigoda za osnaživanje tradicionalnih savezništava ukazala se u stogodišnjoj obljetnici okončanja Prvog svjetskog rata. Ipak, kao što rat koji je trebao okončati sve ratove nije učinio ništa do radikalizirao društvene tendencije koje će dvadesetak godina kasnije dovesti do novog globalnog sukoba, tako je i velika pariška komemoracija tek poslužila kao lakmus za današnju disfunkcionalnost onoga što se kolokvijalno naziva “međunarodnom zajednicom”.
Domaćin - francuski predsjednik Emmanuel Macron - održao je vatreni govor u obranu internacionalizma pred galerijom likova koji se danas neskriveno predstavljaju njegovim glavnim protivnicima, od Vladimira Putina do Donalda Trumpa. Rezultati su bili efektni u svojoj jalovosti. Trump, i inače najotvoreniji disruptor internacionalnog establišmenta, na većem dijelu komemoracije nije ni prisustvovao, a prije dolaska i nakon odlaska se putem Twittera obračunao s Macronom i njegovim idejama.
Vladimir Putin je, pak, hodao rame uz rame s europskim čelnicima u memorijalnoj povorci, samo da bi dva dana kasnije Věra Jourová, europska povjerenica za pravosuđe, javno proglasila Rusiju kao glavnog igrača iza pokušaja da se subverzivnim aktivnostima utječe na ishod demokratskih procesa u europskim državama. Ne čudi stoga da je većina medijskih izvještaja posvećenih obljetnici završetka Velikog rata bila obilježena crtanjem zloslutnih paralela između 1918. i 2018. A paralele tu, nažalost, ne prestaju. Iako manje slavna od svoje prethodnice, 1919. nije bila ništa manje notorna.
Dapače, baš u tih dvanaest mjeseci niknut će sjeme horora koji će se materijalizirati tijekom predstojećih desetljeća. Plameni klasnih sukoba buktjeli su diljem kontinenta, Crvena armija bilježila je prve pobjede nad monarhističko-nacionalističkim snagama u ruskom građanskom ratu, u Italiji je Benito Mussolini osnovao Nacionalnu fašističku stranku, a u Njemačkoj je formirana Radnička stranka - preteča buduće Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke.
Njezin budući lider - razvojačeni kaplar carske vojske - u listopadu iste godine održat će svoj prvi politički javni nastup. Ekonomska podloga za nove sukobe bit će, pak, stvorena Versailleskim ugovorima, koji su potpisani baš 1919., a koji su Njemačkoj nametnuli obvezu plaćanja praktički neizdrživih i ponižavajućih reparacija. Bila je to ne odveć zamaskirana politička odmazda ratnim gubitnicima, što je vrlo brzo primijetio i britanski ekonomist John Maynard Keynes u svom epohalnom djelu “Ekonomske posljedice mira”.
Oluja na horizontu
Keynes, kao i mnogi drugi intelektualci tog vremena, barem intuitivno je predosjećao oluju na horizontu. Ipak, glas intelektualaca bio je zagušen, utopljen u kakofoniju probuđenih nacionalnih strasti. Baš s tim na umu veliki francuski dramatičar, esejist i povjesničar umjetnosti, nobelovac Romain Rolland početkom 1919. nizu svojih prijatelja, suradnika i poznanika uputit će pismo s tekstom koji će nekoliko mjeseci kasnije objaviti u jednim pariškim novinama pod naslovom “Deklaracija o neovisnosti uma”.
Rollandov proglas, koji će potpisati niz tadašnjih velikih mislioca od Alberta Einsteina i Bertranda Roussela preko Hermana Hessea i Uptona Sinclairea do Rabindranatha Tagorea i Stefana Zweiga pozvat će učene ljude, intelektualce i umjetnike diljem svijeta da formiraju svojevrsno nadnacionalno bratstvo i iskoriste svoja znanja i sposobnosti u svrhu sprečavanja budućih ratova te osiguranja prosperiteta cijelog čovječanstva. Dakako, ideja stvaranja takve “univerzalne domovine” gdje bi sive ćelije zamijenile krvna zrnca i u znatno stabilnijim epizodama ljudske povijesti ne bi bila više od idealističke tlapnje. No, samo zato što se njegova terapija pokazala nerealnom, ne znači da Rolland nije ispravno dijagnosticirao bolesti ere u kojoj je živio.
Proglašavajući prevlast uma kao vrhovnog autoriteta svega što se na svijetu događa te zazivajući apsolutnu odgovornost intelektualaca prema tom autoritetu, Francuz je zapravo uzroke krvavih globalnih sukoba početkom 20. stoljeća prepoznao u nekontroliranom izljevu strasti, osjećaja koji su zagospodarili javnim prostorom i postali ključna ishodišna točka svih društvenih kretanja. A u takvoj eskalaciji ratio se povlači ili čak biva upregnut kao alat za justifikaciju ostrašćenih djelovanja. U takvom kontekstu, čini se kako je krhki liberalni poredak konstruiran nakon 2. svjetskog rata u značajnoj mjeri bio temeljen na Rollandovoj recepturi.
Demokratski poredak, uz razvijene mehanizme zaštite ljudskih prava i sprečavanja uspostave tiranije, unutar suverenih država osiguravao je da se političke odluke donose kroz kompromise, dogovore i ustupke raznih društvenih i interesnih skupina. Taj model, pak, kroz razne je međunarodne organizacije preslikan na internacionalnu razinu. Koncept je bio jasan: što će biti više konstruktivne interakcije među globalnim akterima, to će i veze među njima biti jače, a samim time i mogućnost novog sukoba manja. Padom Berlinskog zida, liberalni model ostao je bez prave globalne konkurencije, pa su mnogi, poput čuvenog politologa Francisa Fukuyame tu vidjeli i kraj povijesnih ideoloških previranja. Ipak, bio je to preuranjeni optimizam.
Velika svjetska gospodarska kriza na površinu je izvukla potisnute frustracije i uzburkane strasti. Bujanje nacionalizama i populističkih političkih pokreta, pozivi na izolacionizam, polagana marginalizacija internacionalnih institucija, sve negativniji sentiment prema formama društvene različitosti - svi ti trendovi izrasli su na toksičnom humusu sastavljenom od negativnih osjećaja, kao što su strah, nesigurnost, zdvojnost... Specifikum je današnjeg doba što ti osjećaji uglavnom nisu korespondirali s činjeničnom stvarnošću.
Donald Trump izbore je dobio glasovima bijelaca iz američke srednje klase zabrinutih za svoj životni standard, usprkos činjenici da je upravo u trenutku izbora američka ekonomija rasla većim stopama nego ikad u ranijih petnaestak godina. Mađarski premijer Viktor Orban svoju gotovo apsolutnu vlast gradio je putem kontinuirane proizvodnje neprijatelja, od bliskoistočnih izbjeglica - kojih u Mađarskoj praktički nema do Georgea Soroša, kojem su atribuirane nadljudske kvalitete.
Navodni dileri i narkomani
U samoproglašenom ratu protiv droge, filipinski premijer Rodrigo Duterte naredio je tisuće ubojstva navodnih dilera i narkomana, iako statistički podaci ne pokazuju nikakav pozitivni pomak u borbi protiv ovisnosti. Turski predsjednik Erdogan nakon propalog vojnog puča proveo je masovne čistke u javnim službama, navodno demontirajući tajnu urotničku mrežu pod vodstvom 77-godišnjeg propovjednika koji već godinama živi u SAD-u. Uostalom, nije li tek nedavno i u Hrvatskoj nekadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko kao glavni problem moderne hrvatske države afirmirao “Jugoslavene”, navodne simpatizere države koja se u krvavom sukobu raspala prije više od četvrt stoljeća? Svako od tih strašila iz mašte logičkim je, pa i posve banalnim, argumentima moglo biti raskrinkano. Pa ipak, to se nije dogodilo.
Osjećaji, naime, ne mare za argumente... Fake news, kao svojevrsni kulturološki simbol novih političkih tendencija, fenomen je koji počiva na istoj maksimi. Ljudi ne vjeruju u lažne vijesti zato što su one uvjerljive ili naizgled moguće, već zato što naizgled potvrđuju neke unaprijed ustrojene stavove. Takvu separaciju uma od srca mnogi će tako vidjeti kao prijetnju demokraciji - sustavu utemeljenom na ideji političke koncilijantnosti. No, i tu je priča znatno kompliciranija. Iako se u nebrojenim analizama aktualne globalne političke situacije spekulira o padu globalne privlačnosti demokracije, statistike baš i ne daju podlogu takvim zaključcima.
Prema Democracy indeksu britanskog časopisa The Economist, broj demokratski uređenih zemalja u svijetu nije se zadnjih godina smanjio. No, zato je u njih čak 89 zabilježen negativni trend po pitanju demokratskog razvoja. U 27 se demokracija razvijala. Već ta činjenica sama za sebe ukazuje kako suvremena opasnost demokratskim sustavima prijeti puno podmuklija opasnost od one u drugoj polovici prošlog stoljeća. Pojednostavljeno rečeno, umjesto antidemokratskih revolucija, sada je to evolucijski proces koji polako i temeljito izgriza osnovne vrijednosne postavke demokratskih sustava iznutra.
U izbornoj godini
Autoritarni politički lideri ne dolaze na vlast obećavajući rušenje demokratskih standarda, već baš koristeći svoj demokratski mandat polako društveni sustav usmjeravaju prema antiliberalnim i nedemokratskim vrijednostima. Pri tome - eto još jedne česte zablude - opasnost ne dolazi samo s desne strane političkog spektra. Veliko istraživanje američkog Pew Research Centra provedeno u 38 svjetskih država pokazuje kako je predstavnička demokracija i dalje građanima najprihvatljiviji oblik političkog uređenja, ali da zadnjih godina značajno raste privlačnost modela “izravne demokracije”.
Dio je to istog antiestablišmentskog sentimenta, ali s potencijalnim “felerom”. Derogacijom institucije predstavničkog tijela, de facto se demontira jedan od ključnih “checks and balances” demokratskih osigurača. Jednom kad on nestane, tko će spriječiti pretvaranje nekog masovnog javnog sentimenta u neku formu tiranije? Pravosudna tijela? A što ako građani putem izravne demokratske metode i njih ukinu? Demokracija, na koncu, formalno i ne mora biti i liberalna... Hrvatska kao mala zemlja na perifernom području velikih globalnih gibanja ipak nema luksuz da pasivno promatra crne oblake koji se naočigled skupljaju na horizontu. Društveni uvjeti ovdje poprilično su podatni za demokratsku regresiju.
Stav građana prema političkom sustavu i njegovim akterima je grozan - tijekom značajnog dijela prošle godine političar s najpozitivnijim rejtingom u državi bio je famozni gospodin Nitko. Javne institucije, pak, slabe su i perceptivno potpuno ovisne o toksičnoj politici. Samo 14 posto građana ima povjerenja u Vladu. A među mladima to ionako slabo povjerenje u institucije još je gore, uz zabrinjavajući trend: prema istraživanjima nove generacije, najviše vjeruju vojsci i policiji. Pridodaju li se tim činjenicama i rizici eksternih šokova - nove gospodarske krize, migrantskog vala, sigurnosne destabilizacije u regiji - jasno je da postoji razloga za brigu. Jednostavnih rješenja, pak, nema, pa je možda najbolje da se ponovno okrenemo idejama iz Rollandova proglasa.
“Um nije sluga nijednog čovjeka. Mi smo svi njegovi sluge. Nemamo drugog gospodara. Stvoreni smo da nosimo i branimo njegovo svjetlo, da oko njega skupljamo one koji su izgubljeni. Naša uloga, naša dužnost je da održavamo čvrstu točku, da usmjeravamo na zvijezdu sjevernjaču u mračnoj oluji strasti. Među strastima našeg doba, od ponosa do obostranog uništenja ni jednu ne izdvajamo. Sve ih ravnopravno odbijamo”, napisao je 1919. no njegovi suvremenici nisu prihvatili te ideje. Je li ova generacija, stotinu godina kasnije, išta mudrija?
Odgovor na dvojbe, strahove i probleme koji danas stoje pred njima hrvatsko društvo naći će jedino kroz racionalno djelovanje i angažman svih njegovih dionika. I kao birača i kao onih koje se bira. U godini u kojoj ćemo dva puta izaći na birališta, čini se kako je najbolja novogodišnja odluka da to učinimo hladne glave, svjesni odgovornosti koju nosimo, odluka koje donosimo i posljedica koje će te odluke donijeti. Neka 2019. godina napokon bude godina uma.
