Dok Bašar al-Asad nastoji očistiti Siriju od potencijalne građanske opozicije, Vladimir Putin radi na tome da preplavi Europu nedobrodošlim sirijskim izbjeglicama. Napadi ruskih zrakoplova na civilne ciljeve u Siriji sasvim se logično uklapaju u strategiju Moskve ne samo da eliminira oružani otpor Asadu i sačuva bliskog saveznika na vlasti, nego i da potakne novi val izbjeglica prema Europi. Senator John McCain pogodio je u sridu u govoru na ovogodišnjoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu. Mudro je zaključio da je primarna strategija Rusije “pogoršati izbjegličku krizu te ju iskoristiti kao oružje za stvaranje jaza u transatlantskoj zajednici i potkopavanje europskog projekta”.
Predsjednik Vladimir Putin je sračunao da će podijeljena i uzdrmana Europska unija oslabiti postojeće suglasje o produljenju financijskih i ekonomskih sankcija Moskvi zbog kontinuiranih napada na Ukrajinu. Podjela EU također ojačava nacionalističku vatrenost diljem kontinenta, otežava položaj pojedinim nesklonim političarima i stvara priliku za politički prodor Kremlja. Posebna je Putinova meta Njemačka gdje bi bez kancelarke Angele Merkel sankcije koje je EU nametnula Rusiji već bile ukinute.
Unatoč pritisku koalicijskih partnera, poslovnih lobija i nekih metropola Unije, Merkel je ostala pri čvrstom stavu zadržavanja sankcija. No, kancelarka se suočila s rastućom kritikom unutar vladajuće koalicije zbog svoje migrantske politike “otvorenih vrata” koja je omogućila da više od milijun tražitelja azila uđe u Njemačku u 2015. godini. Njemački ministar ekonomske suradnje i razvoja Gerd Müller procijenio je da bi osam do deset milijuna izbjeglica moglo pokušati ući u Europu sljedećih godina.
Novi val izbjeglica ove bi godine ozbiljno oslabio Angelu Merkel kako kod kuće tako i u inozemstvu. Ankete potvrđuju da oko 40 posto njemačkih birača želi da ona podnese ostavku zbog njezine azilantske politike. Oslabljenu Angelu Merkel bitno će lakše nadjačati njezini socijaldemokratski partneri koji zagovaraju ukidanje sankcija i vraćanje uhodanom biznisu s Rusijom. To je bilo očito tijekom nedavnog posjeta Moskvi vicekancelara Sigmara Gabriela, koji je i čelnik socijaldemokrata, ali i Horsta Seehofera, čelnika Kršćansko-socijalne unije, bavarske sestrinske stranke Kršćansko-demokratskoj uniji koju vodi Merkel. Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, podržava njihov susretljiv stav prema Kremlju. Izbjeglice bi mogli postati ključ političkog opstanka Angele Merkel. Bruxelles radi na sporazumu s Turskom kako bi smanjila priljev izbjeglica koji prelaze u Grčku.
Ako to propadne, Berlin planira u ožujku zatvoriti svoje granice za slobodan prijelaz, a taj će korak izazvati lančanu reakciju graničnih kontrola u Srednjoj Europi i na Balkanu. Ali, postavlja se veliko pitanje učinkovitosti takve politike u zaustavljanju priljeva izbjeglica.
Novi val migranata produbio bi podjele među glavnim gradovima EU i potkopao schengenski sustav slobode kretanja. Moskva se na više načina okorišćuje ovim izvanrednim stanjem na kontinentu. Postavlja se kao branitelj državnog suvereniteta nasuprot uniformnosti EU, kao bastion patriotizma i tradicionalizma nasuprot liberalnom multikulturalizmu te kao partner Zapada u borbi protiv međunarodnog terorizma.
Sva tri propagandna alata smišljena su kako bi se ukinule međunarodne sankcije i obnovio ruski diplomatski kredibilitet. Putinova strategija ima četiri temeljna cilja. Prvi, pomažući potkopavanju jedinstva EU i umanjujući izglede za dublju integraciju, Kremlj računa da će razviti korisna partnerstva s nekoliko zemalja koje se ne osjećaju ugrožene ruskim neoimperijalnim projektom. To će pomoći obnovi ekonomskih i poslovnih kontakata i favorizirati nove energetske ugovore s Moskvom.
Drugi, obnovljeni prestiž Rusije služit će izolaciji zemalja kao što su Poljska, Rumunjska, Estonija, Latvija i Litva od drugih članica EU. Ove države na bojišnici pozivaju na odlučniji stav Unije prema Rusiji kao odgovor na nasilno komadanje Ukrajine i Gruzije te radi zaštite od neprestanih prijetnji svom suverenitetu.
Treći, razjedinjena Europa daje Rusiji slobodne ruke u djelovanju prema svojim brojnim susjedima bez uplitanja Zapada. Na primjer, Moskva računa da će sporazum iz Minska o Ukrajini biti razvodnjen ili zanemaren, da će njezina posredna kontrola nad Donbasom biti prihvaćena i da Kijev neće napredovati u smjeru svojih EU aspiracija. Osim toga, Kremlj razrađuje scenarije o tome hoće li budući vojni koraci na Južnom Kavkazu protiv Gruzije ili Azerbajdžana biti ocijenjeni kao antiterorističke operacije, a ne kao gradnja imperija.
I četvrti, europsko nejedinstvo bit će od pomoći u opravdavanju ubrzane militarizacije i projekcije moći na Bliski istok, Crno more te Istočno Sredozemlje. Moskva se postavlja kao neizbježan partner u borbi protiv međunarodnog džihadizma te će tvrditi da, za razliku od SAD-a i EU, posjeduje i kapacitete i političku volju da uništi takve prijetnje europskoj sigurnosti. Na žalost, unatoč svim dokazima u suprotno, u EU neke vlade i poslovni interesi ostaju skloni stalnim obmanama Kremlja.