Anketno istraživanje koje su proveli Jutarnji list i agencija Mediana o narodnjacima, odnosno o kulturi slušanja narodnjačke glazbe među tinejdžerima, potaknuto je nizom komplementarnih događaja koji su posljednjih mjeseci izazvali veliku, često sasvim neartikuliranu medijsku buku.
Podaci o porastu broja kafića i klubova u Hrvatskoj u kojima se posljednjih godina pretežno ili isključivo sluša narodnjačka glazba, kao i o fascinantno uspješnom poslovanju takvih mjesta, dobili su medijsku pozornost tek kad su se poklonici narodnjaka pojavili u rubrikama crne kronike. Okidač medijskog interesa bio je kriminal, odnosno brojni krvavi obračuni kriminalnog miljea koji su se, prema formalnopravnim kriterijima, uvijek odigravali ispred, a ne unutar inače legalnih objekata.
Tekstovi i krv
Kotač moralne panike nije teško pokrenuti ako danima svi medijski žanrovi u udarnim terminima ili mjestima pokazuju motiv upotrijebljenog pištolja sljubljen s motivom zlatnog lanca i indiskretno obnažene pjevačice narodnjaka. Točnije, u najširoj je medijskoj upotrebi zaživio pojam turbofolk kao pejorativna oznaka ne samo glazbe ili karakterističnih stihova nego i "ukupnog dojma", gotovo stila života. Pravi autor tog termina, crnogorski glazbenik Rambo Amadeus, htio je ciničnom prečicom ukazati na kvarnost estetičko-etičke putanje, a ne na opasnost "ugrožavanja nacionalnog identiteta", kako se kod nas nerijetko najlakše shvaća i interpretira turbofolk.
Znamo li, naime, da je većina izvođača takve glazbe iz SCG-a ili Bosne, što u poratnoj i europeiziranoj Hrvatskoj ima veliku zazornu naljepnicu, dodamo li toj spoznaji eskalaciju nasilja "ispred" klubova s takvom glazbom i usput "zaboravimo" provjeriti koliko godina takva kultura u tihom radu, bez ikakvih oružanih ekscesa ili problema u Hrvatskoj zabavlja svoju publiku, naći ćemo se u petlji raznolikih, problemskih ili samo histeričnih, pitanja.
Primjerice: je li slušanje narodnjaka etički ili muzički problem? Je li takva glazba ideološki problematična i antipatriotska, odnosno ugrožava li srpski turbofolk "hrvatstvo"?
Vraća li nas turbofolk u "balkansku krčmu", uništava li hrvatsku zabavnu glazbu, u kojem je smislu štetan za buduće generacije? Anketno istraživanje Jutarnjeg lista nije imalo, niti može imati pretenzije odgovoriti na neka od navedenih pitanja. Prepostavke istraživanja su ipak jasne i daju se predočiti u nekoliko teza.
Problem turbofolka ili narodnjaka nije ideološki, odnosno politički, ponajmanje reprezentacijsko identitetni i nacionalni: uvjereni smo da je papagajsko ponavljanje te nepopularne istine, nažalost, prijeko potrebno. Glazba ne potiče nasilje, pa tako ni narodnjaci ne potiču artiljeriju ispred klubova: jako je neuvjerljiva, ili barem racionalnom biću neshvatljiva, tvrdnja da "na krv potiču tekstovi narodnjaka". Za kriminal je, naravno, kriva kriminalna manjina, odnosno njena incestuozna veza s društvenom i socijalnom elitom.
Neozbiljno je razgovorati o turbofolku (zbog klizavosti definicije, samo uvjetno rečeno muzičkom žanru) kao muzičkom problemu jer je njegova glazbena struktura konsenzualno jalova.
Dominantna publika
Još je neozbiljnije trošiti sate jednosmjernih razgovora na "eroziju dobrog ukusa, kanona, zapadnoeuropskih vrijednosti" ili slične formulaične salonske kulturnjačke figure. Temeljno pitanje što je prethodilo interesu za ovakvo istraživanje jest ono koje stvar stavlja u poziciju javnoga.
Je li, uopće, narodnjačka glazba javni problem ili stvar privatnosti, pojedinca koji tu glazbu sluša; najzahtjevnije je pitanje za danas prilično nervozan i zbunjen najširi domaći auditorij iz kojega su svakako isključeni oni strukom neposredno vezani uz propulzivnost narodnjaka na ovim prostorima, dakle domaća estrada u najširem smislu.
Jesu li narodnjaci tema i za one koji takvu glazbu ne slušaju, nego ju preziru, one koji će ovdje dodijeliti prefiks etičke odluke, glazbeno pogubne pojave ili naprosto "krucijalnog" u naknadno definiranom polju?
Odluci o pristupu narodnjacima kao takvima, kao sociološkom i etno(muziko)loškom fenomenu ili glazbeno-pjesničkoj diverziji-subverziji može pomoći ova anketa, kojom su obuhvaćeni tinejdžeri u trećim i četvrtim razredima srednjih škola u 13 gradova hrvatskih županija, gdje je broj ispitanika određen s obzirom na broj učenika koji pohađaju srednje škole u pojedninoj regiji. Tinejdžeri su, naime, najvidljivija publika narodnjaka.
Brojnost mladih lica na koncertima narodnjačkih zvijezda svakako je veća nego njihova prisutnost u klubovima s mirisom kriminalnog miljea. Turbofolk je ponajprije klupska glazba, ali velik dio njezinih otvorenih konzumenata poput većine tinejdžera, logikom roditeljskog dopuštenog izlaska ipak nije (ili nije većinski) dio publike iz zloglasnih kafića s dvorišnim nasiljem. U tom smislu narodnjaci za tinejdžere nisu društveno zazorni, nego legitimni, otvoreni subjekti intersa. Anketa koja je provedena na ukupno 1000 ispitanika (520 iz trećih i 480 iz četvrtih razreda srednjih škola) imala je jednostavnu namjeru analize takvog trenda.
Zanimala nas je upućenost tinejdžerske narodnjačke publike u glazbu koju prati, način na koji dolazi do takve glazbe, glazbene žanrove koje sluša osim narodnjaka. Ako se od jednostavne sociološke metodologije ovakve ankete može tražiti nekakva skrivena namjera, onda je ona u pokušaju demistifikacije narodnjaka koji kao bauk loše robe kruže i navodno šire loše vijesti, kvare mladež, balkanski (to najviše boli!) truju poput pesticida. Interpretacijama svakojakih anketa koje pokazuju promjenu trenda put je otvoren: mi se držimo samo onih koje potkrepljuju podaci.
Prvo pitanje, "Slušate li narodnjake", bilo je diskvalifikacijsko, dakle na sljedeća su odgovarali samo oni kojima su narodnjaci poznata i poželjna stvar. Odgovor prema kojem 43,2 % sluša, a 56,8 % ne sluša narodnjake nije iznenadio, čak je blago "podbacio" u procjeni koja je možda mogla ići koji postotak više.
Naš sugovornik i komentator Ivo Žanić, profesor na Fakultetu političkih znanosti i autor "Prevarene povijesti", izvrsne studije o "gusarskoj estradi, kulturi hajduka u ratu u Hrvatskoj i BiH 1990.-1995.", općenito nije fasciniran nabojem medijske priče o narodnjacima. Smatra da je "primjetljiv trend znak da se tinejdžeri bune protiv roditeljske kulture kojoj su narodnjaci uglavnom vrlo opskurna i zazorna stvar", ali i da mladi ljudi "logično traže nešto drugačije i biraju u ponudi onoga što im stoji na raspolaganju".
Etnologinja Ines Prica iz Instituta za etnologiju i folkloristiku smatra da je čitava stvar zrela za persiflažu ako se tinejdžerima ozbiljno postavljaju pitanja policijske prirode, jer jedini odgovor na ničim iznenađujući postotak poklonika narodnjaka može biti u maniri upozorenja na "više sporta i kvalitetnog vremena provedenog s roditeljskom populacijom".
Važan je ritam
Drugo pitanje, koliko dugo tinejdžeri slušaju narodnjake, prema kojem 66,7 % ispitanika prati narodnjačku scenu dulje od dvije godine, poklapa se s preliminarnom činjenicom i pretpostavkom anketne analize, naime onom o stažu narodnjačkih kafića i klubova u Hrvatskoj, koji je svakako mnogo dulji od dvije godine.
Odgovor na treće pitanje pokazuje, pak, top-listu najpoznatijih izvođača narodnjaka. Ispitanici su trebali navesti tri imena najboljih među njima. - Kuku i lele za one kojima su narodnjaci ideologijski problem par excelence, jer prva tri mjesta drže srpski izvođači - govori Žanić objašnjavajući da je "odgovor zanimljiv jer pokazuje da mladi ljudi prate scenu po nekom kriteriju, hijerarhiziraju izvođače po svom ključu".
Srpski izvođač Mile Kitić (Kita na brojnim web forumima) drži prvo mjesto sa stabilnih 38 %, druga je Seka Aleksić (lijevo) sa 33,3 %. Popis najpoznatijih narodnjaka među tinejdžerima u Hrvatskoj neumoljiv je prema, primjerice, na ovom tržištu vrlo uspješnom Željku Joksimoviću (sedmo mjesto, 9,3% glasova), Lepoj Breni koja u roditeljskoj kulturi uglavnom ima stožerno mjesto antidive (tek 12. mjesto sa 6,9 %) ili Dušku Kulišu, najtiražnijoj narodnjačkoj zvijezdi s hrvatskom putovnicom (pretposljednje mjesto, 3,9 %). Kako li su se samo sjetili Nede Ukraden, koja je ovdje na posljednjem mjestu, sa samo 3 % glasova!
Pitanje o vrstama glazbe koju poklonici narodnjaka vole slušati "osim narodnjaka", gdje su se tražila najviše dva odgovora, na prvi je pogled logično. Najviše ispitanika uz narodnjake sluša techno ili house (31,5 %) i r'n'b i hip hop (28,9 %). Osim što je ritmička motivika takve glazbe sastavni dio uradaka narodnjačkih izvođača, ikonografija je vrlo slična (američki r'n'b je upadljivi uzor), da ne spominjemo ideologiju žene kao seksepilnog objekta u hiphoperskoj kulturi. - Treba imati na umu da je narodnjačka glazba najprije plesna, pa se i glazbeni žarnovi podređuju tom zahtjevu - zaključuje Ivo Žanić.
Nema bolje zabave
Po tom kriteriju trećeplasirani pop s čak 20,8 % glasova ili četvrtoplasirani rock sa 16,9 % odgovara publici narodnjaka samo ako je plesan. Logiku glazbenih žanrova koji su, vrlo uvjetno rečeno, komplementarni ukusu narodnjačke publike nemoguće je precizno odrediti: tako slabašna teza o raširenom srozavanju glazbenog ukusa ovdje najbolje pokazuje da je, najopćenijite, riječ o imploziji, a ne eroziji.
Primjetljiv trend znak je da se tinjedžeri bune protiv roditeljske kulture.
Prof. Ivo Žanić
 |
- Ponuđeni odgovor 'jer mi se sviđa ta vrsta glazbe' nadmašio je u postotku, a i u svojoj spoznajnoj vrijednosti odgovor 'jer je najbolja zabava uz narodnjake', što je šteta, jer to bi bio veseo odgovor - znak da je intelektualna zajednica prodrla u samu bit naroda i da je spremna razumjeti - kaže Ines Prica.
Odgovor da čak 64,4 % ispitanika sluša narodnjake na piratskim CD-ima, 13,4 % na radiju i samo 9,3 % na TV Pinku, većina, a 41,9 %, sluša ih kod kuće (a ne u kafiću - 35 % ili klubu - 23 %) nije nelogičan.
- I to pokazuje da baš nikakve razlike nema u navici slušanja jazza i narodnjaka, jer većina tržišta počiva na piratima - objašnjava Žanić.
Tko nije narodnjak
Anketna hijerarhija domaćih top-izvođača koji nisu (!) narodnjaci pokazuje ne samo da ispitanici smatraju da Škoro (44,7 %), Thompson (28,5 %) ili Colonia (24,3 %) nisu narodnjaci nego i da je teško odrediti kakva bi bili "domaći narodnjaci". Među najboljim izvođačima nakon Colonije slijedi Prljavo kazalište i Bijelo dugme, što neće iznenaditi, ali mnoge će iznenaditi relativno visoka pozicija Olivera i Gibonnija. Katastrofalno niska pozicija Severine, koju su nakon Dore proglasili kraljicom "hrvatskog turbofolka", daje pravo misliti o dvije stvari: o njoj kao osvjedočeno groznoj pjevačici i kao ekskluzivnoj, nedostižnoj medijskoj konstrukciji tranzicijske Hrvatske.
- Stvar je ponude i potražnje, jednostavnost protoka novca jedini je relevantni kriterij. Zašto bismo imali dvije Cece kad je jedna sasvim dovoljna za tržište čitave bivše Jugoslavije - zaključuje Žanić Severinin "debakl" u anketi.
U ukupnom zbroju županijskih postotaka, ispada da narodnjake više slušaju ispitanici koji nisu iz gradova, i to njih 56,8 %. Žanićev zaključak je posebno zabavan jer komentira upravo ona opća mjesta koja su narodnjake po defaultu pretvorili u "kulturološke neprijatelje nacije".
- Ovakvi rezultati dokazuju da granice Srbije i Bosne s Hrvatskom ništa ne znače u slušanju narodnjaka. Kad bismo stvar gledali kao da nam ratne granice u poraću sve diktiraju, ispalo bi su da pouzdano 'najveći Hrvati' oni s granica domovine, poput Slavonaca ili Dalmatinaca, odjednom 'najgori Hrvati' jer danas najviše slušaju srpske narodnjake, a 'suspektni Hrvati', poput Istrana ili Primoraca, odjednom postaju 'dobri' Hrvati neskloni turbofolku. Dalmacija je ionako često krivo percipirano područje, pa se zaboravlja koliki je njezin geografski opseg.
Narodnjaci nisu ništa drugo nego profitna roba kojoj će još neko vrijeme rasti, a zatim će joj polako padati cijena. Niti što imamo, niti trebamo imati da bismo to eventulano spriječili. Sloboda izbora glazbe se, valjda, podrazumijeva - kaže Ivo Žanić.
Glazba brze zarade i teških posljedica
Godine 1987. pojavio se glazbenik čudnog imena Rambo Amadeus, koji je svoj album prvijenac nazvao "O, tugo jesenja". Ono po čemu će Antonije Pušić, kako je pravo ime Hercegovcu o kojem je riječ, ostati zapamćen je turbofolk.
Mile Kitić
38%
Seka Aleksić 33,3%
Ceca 25,7%
Halid Bešlić 15,3%
Indira Bešlić 14,6%
Saša Matić 9,5%
Željko Joksimović 9,3%
Sinan Sakić 8,8%
|
|
Preko noći su zaboravljena imena starih narodnjaka, koji su uglavnom pošteno zarađivali kruh na sjedeljkama bratstva i jedinstva diljem svijeta, pjevajući pjesme iz svog kraja. Nedjeljko Bilkić, Predrag Živković Tozovac, Predrag Gojković Cune i Safet Isović postali su glazba prethodnih generacija.
U tu su se svrhu glazbenici i tehnički opremili, uglavnom sintesajzerima, dok su tekstopisci krenuli u stilske figure koje su dotad bile nezamislive. Svaki kafanski bend morao je imati barem jednu Yamahu, a nije se moglo ni bez električne gitare.
Pogrešna premisa koju su glazbeni kritičari imali prema turbofolku bazirala se na stereotipu o "nekim-kretenima-koji-pjevaju 'suzama sam lepio tapete/kad ti ode i odvede dete' ili 'otiš'o si, sarmu prob'o nisi'". Povijest popularne kulture, pogotovo američke, na koju se turbofolk u dobroj mjeri naslanjao, preuzevši modele i star-sistem, uči nas da ne postoji trash koji je pažljivim medijskim tretmanom nemoguće prevesti u mainstream.
Druga stvar koju je trebalo znati je da uvijek postoje produkcijski magovi koji kao zapeta puška čekaju svojih pet minuta: Memphis turbofolka tako je postao Aleksandrovac, selo u zapadnoj Srbiji dotad poznato kao vinogradarski kraj, diskoteka, tamošnji Sun, zvala se Diskos, a Sam Phillips cijele priče bio je Miodrag M. Ilić.
Osim što je pomiješao zvuke istoka i instrumentarij zapada, ovaj se tekstopisac i kompozitor odvažio i na dotad nezamisliv korak - zajedno je u studio stavio harmonikaše i svirače sintesajzera i rock-gitariste. Kad je u grupi Južni vetar zasvirao Josip Boček, dotadašnji ekskluzivni solo-gitarist eminetnih zabavnjačkih i rock projekata, stvar više nije bila ista. Publika je uz Šemsu Suljakovića, Sinana Sakića, Milu Kitića i Draganu Mirković mogla čuti i virtuozne solo-pasaže instrumentalista kojeg bez ikakvih problema možete izvesti na svaku pozornicu svijeta.
Pjesme i albumi tih pjevača, unatoč zabranama na gotovo svim javnim radiopostajama, prodavane su u stotinama tisuća primjeraka. Evo i jedne anegdote iz tog vremena. Potkraj osamdesetih turbofolk je već postao ozbiljan posao, ali još nije bio glazba nacionalističke elite. Za to je, ipak, trebalo pričekati rat.
Danas nema nikakve sumnje da je brak pjevačice Svetlane Veličković i zločinca Željka Ražnatovića amblematski kad je u pitanju mnogo širi kontekst od glazbenog. Sve novine pisale su o Ceci, televizijski programi u kojima je gostovala kao da nisu prestajali, registar i opseg izvođača se povećavao, pa je izgledalo da svaki dan izlazi po jedan novi turbofolk album.
Pjevači su uglavnom koristili nadimke koji podsjećaju na "žestoke momke" iz podzemlja - zvali su se Željko, Crni, Brzi, Laki, Bane. Cilj tih nadimaka, kao i tekstova koje su pjevali, bio je da se društvu ogrezlom u kriminal i zločin ponudi zabava po receptu: brzo zaradi, brzo živi i brzo umri. U takvoj atmosferi nekadašnje velike narodnjačke zvijezde poput Lepe Brene, Ane Bekute, Merime Njegomir ili Snežane Đurišić nisu imale nikakvih šansi. Polugole pjevačice s nadimcima Jami, Viki, Dara Bubamara i Vendi skakutale su oko tajkuna, ratnih profitera i uličnih ratnika raznih vrsta, podvikujući: "ako imaš čuku/ako imaš herca/pokloni mi sada/bundu od nerca". Stvoren je novi svijet. Turbofolk je postao nacionalna "ideologija". Ahmed Burić
Branimira Lazarin