Početkom godine, kad su eskalirale tužbe protiv medija (bile su najmanje 1163 tužbe protiv novinara i nakladnika teške desetke milijuna kuna) i kada je cijela struka ustala upozoravajući da je na djelu ozbiljna cenzura posredstvom sudskih tužbi, oglasila se ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u čijem je resoru medijsko zakonodavstvo. Ministrica je tada ustvrdila da u Hrvatskoj postoje sloboda medija i sloboda govora.
Osvrnula se i na sudske tužbe rekavši da se u Ministarstvu pravosuđa analiziraju tužbe i presude protiv novinara, te obećala intervenciju u zakonodavni okvir ako se pokaže potreba. Do intervencije koncem godine i dolazi, ali tako da se od tri kaznena djela koja pogađaju novinare - uvreda, teško sramoćenje i kleveta - ovo srednje briše iz zakona.
Potez je, neovisno o tome je li mu kumovala ministrica Obuljen Koržinek, svakako hvalevrijedan. Definitivno pridonosi kakvom-takvom olakšanju od kaznenopravnog pritiska prema medijima.
Međutim, on ipak neće značajnije utjecati na položaj novinara pred sudom. Naime, otkad je došlo do izmjena kaznenog djela sramoćenja i propisalo se da toga djela nema ako je do njega došlo u obavljanju novinarskog posla i ako je u javnom interesu, jako je pao interes da se novinare tuži za sramoćenje, pa je ostalo vrlo malo te vrste tužbi. Nakladnike se i dalje tuži za naknadu štete, a dio javnih osoba tužbe i dalje koristi kao alat za dobru zaradu.
Novinare se tuži za klevetu, a otkad nam je politika (i to u mandatu Vesne Škare Ožbolt kao ministrice pravosuđa) učinila “uslugu” i umjesto zatvorske kazne propisala novčanu, novinare se dovelo u još teži položaj. Više nema uvjetnih osuda na zatvorsku kaznu, nego se odreže globa koja novinaru i njegovoj obitelji narušava egzistenciju.
Svako popuštanje omče kada su posrijedi kaznena djela za koja novinari mogu odgovarati obavljajući svoj posao treba pozdraviti. Ali pravi doprinos medijskoj slobodi dat će tek ona vlast koja djela protiv časti i ugleda izbaci iz Kaznenog zakona.