Alain Tieger, tužitelj u procesu protiv Ante Gotovine, jučer ujutro nije djelovao osobito uvjerljivo. Kada je Tieger, na početku svoje završne riječi u najviše pozicioniranom “hrvatskom” haaškom suđenju, počeo objašnjavati kako je Tužiteljstvo dokazalo neselektivnost u topničkoj paljbi Hrvatske vojske, i to izvan razumne sumnje, svatko razuman na to se mogao samo nasmijati: ako je neselektivnost topničke paljbe, u akciji u kojoj je u rekord-nom vremenu oslobođen značajan dio Hrvatske (i usput spa- šen Bihać koji je u ljeto 1995. bio u potpunom srpskom okruženju), jedan od glavnih argumenata Tužiteljstva, čini se da Tužiteljstvo dosta loše stoji.
No, slab Tiegerov nastup ne treba nas odvratiti od pravih problema, osobito onih moralnih i političkih. Činjenica je da je tijekom Oluje, a osobito poslije nje počinjen niz zločina nad srpskim civilima.Da se ta strašna ubojstva, koja nisu imala baš nikakve veze s legitimnim vojnim djelovanjima, nisu dogodila, danas se Gotovini, Markaču i Čermaku vrlo vjerojatno ne bi niti sudilo.
Činjenica je, nažalost, da su se zločini dogodili.
Činjenica je da ih je hrvatska vlast godinama prikrivala.
Činjenica je da neka ubojstva civila poslije Oluje nikada nisu procesuirana, dok su se neka druga počela rješavati tek posljednjih godina.
Činjenica je da je golem broj srpskih kuća u “Krajini” spaljen i opljačkan.
Budući da su neki pripadnici hrvatskih oružanih snaga u ljeto 1995. nedvojbeno počinili neke od najtežih zločina protiv civila - s čime se dio hrvatske javnosti još ne može i ne želi suočiti - logično je da se zahtijeva odgovornost od zapovjednika tih snaga. Drugo teško pitanje, koje nameću završne riječi na suđenju Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, tiče se stvarnih namjera predsjednika Tuđmana.
Koliko mi je poznato, haaški istražitelji još od ljeta 2000. godine (a možda i ranije) pokušavaju doznati što je to Tuđman doista naredio generalima Hrvatske vojske na famoznom brijunskom sastanku uoči Oluje. Haaški su istražitelji razgovarali, službeno ili neslužbeno, s desecima, možda i stotinama ljudi u Hrvatskoj, koji su o tome mogli posjedovati relevantne informacije.
Ako je Haaško tužiteljstvo prikupilo dovoljno dokaza da su predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak kao jedan od ciljeva Oluje odredili i smanjivanje broja Srba u Hrvatskoj, optuženi generali naći će se u gotovo bezizlaznoj situaciji.
Dokaže li Tužiteljstvo da su trojica optuženika provodila naredbu koja je obuhvaćala i smanjivanje broja Srba, bit će to, naravno, golema, trajna šteta za povijesnu sliku Tuđmanova režima koji će izgubiti bilo kakvu, makar i minimalnu moralnu vjerodostojnost.
Bit će to istodobno i užasno težak šamar međunarodnom ugledu Republike Hrvatske.
Iz današnje je perspektive krajnje nerazumljivo zašto se nije moglo spriječiti zločine tijekom Oluje i poslije nje, i zašto ondašnji državni vrh uistinu nije učinio sve da u Hrvatskoj zadrži što više Srba iz “Krajine”.
S ondašnje točke gledišta, čini se da je Tuđman precijenio svoju moć, dok je nedopustivo snažno podcijenio dugoročnu, stratešku važnost suradnje Republike Hrvatske s međunarodnom zajednicom.