Mogu li se iz prvog kruga predsjedničkih izbora izvlačiti zaključci o novim karakteristikama hrvatske političke scene? Kakva je poruka birača političarima? Koje će političke snage nakon ovih rezultata avansirati, a tko je na gubitku? Mogu li policymakeri izvući bilo kakav koristan zaključak? Teška pitanja. Prvi krug predsjedničkih izbora nije pomogao kristalizaciju političke scene, otvorio je nove dileme.
Hoće li SDP imati koristi od pobjede Zorana Milanovića? Hoće li se ta neuvjerljiva stranka konsolidirati? Je li Davor Bernardić iskreno slavio pobjedu Zorana Milanovića ili se sad našao u još težoj situaciji nego što je bio? Je li uspjeh Zorana Milanovića pouka kako je na izborima bolje ne imati suvisli program? Gdje se to pozicionirala hrvatska socijaldemokracija nakon što je bivši lider SDP-a uspio izgledati suvisliji nego aktualna predsjednica? To nije bilo teško. No, je li to doista novi politički kapital?
Pobjeda Zorana Milanovića u prvom krugu predsjedničkih izbora dokaz je kako birači doista imaju kratko pamćenje. Zoran Milanović bio je uvjerljivo najneuspješniji europski premijer. Rast nezaposlenosti i gospodarski pad obilježili su veći dio njegova mandata. U međuvremenu nije nimalo napredovao. Nekoliko godina stariji, podjednako neugodno agresivan, i puno deblji, Zoran Milanović pokazao je da ima političku težinu. Srećom, sad se natječe za poziciju s koje, u slučaju pobjede, neće imati direktni destruktivan utjecaj na izvršnu vlast. Hoće li njegova možebitna pobjeda usrećiti stranku koju je nekad vodio ili će Zoran Milanović dijeliti lekcije s Pantovčaka, kojeg je kao premijer prezirao, te ljudima smučiti SPD prije sljedećih parlamentarnih izbora?
Dojam je da je Kolinda Grabar-Kitarović platila cijenu svih plitkih fraza i polusuvislih rečenica koje je izrekla u zadnjih nekoliko mjeseci kampanje. Pažnju javnosti najuspješnije je privlačila tragikomičnim gafovima i bizarnim afektiranjem na predizbornim skupovima. Bila je neobično uspješna u skupljanju poruga na društvenim mrežama. Rezultatski je čak i dobro prošla, koliko joj je kampanja bila besmislena. Stratezi njezinih izbornih ciljeva promašili su sve što su mogli. Izgubila je izbore koje je mogla sigurno dobiti puno prije izborne nedjelje. Je li slabiji rezultat Kolinde Grabar-Kitarović od očekivanog neuspjeh HDZ-a? Bi li uspjeh HDZ-a bio da je predsjednica dobila 45-50 posto glasova?
Miroslav Škoro, čovjek koji je komercijalizirao domoljublje jednom pjevljivom pjesmom, ipak nije uspio mobilizirati HDZ unutar HDZ-a do razine koja bi mu omogućila da jednog dana potjera Andreja Plenkovića i natjera ga na senzacionalni prelazak u SDP, stranku gdje bi ga vjerojatno ljepše prihvatili. Puno je u prvom krugu predsjedničkih izbora napravio taj duhovit i boležljiv čovjek Škoro koji se za vrijeme rata uspješno evakuirao u inozemstvo, da bi tridesetak godina poslije opet bacio sve karte na imidž najvećeg patriota.
No, i pored tog PR čuda, potpuno je nejasno je li on oličenje neke nove političke snage koja se može strukturirati do razine upravljivosti. Hipotetska ljubav desnog dijela HDZ-a i izgubljenog Mosta čini se vrlo sumnjivom kombinacijom. Je li glas Škori uopće bio neka nova vrsta prosvjednog glasa ili glas pjevaču koji dobro priča viceve? Ako se radi o kombinaciji ta dva faktora, u kojem omjeru su ti faktori zastupljeni u Škorinih dvadesetak posto glasova?
Ako su predsjednički izbori uopće zrcalo hrvatske političke scene, probajte se prisjetiti televizijskog sučeljavanja svih jedanaest kandidata. Za vjerovati je da su se mnogi gledatelji tom prilikom zapitali: Pa na što ovo liči?
Ako su, dakle, predsjednički izbori koliko-toliko odraz političke scene, jao nama.