Alarmantno stanje u znanstvenom izdavaštvu

Objavljivanje u znanstvenim časopisima temeljni je način publiciranja znanstvenih rezultata. Također, objavljivanje u časopisima ključni je korak za napredovanje u karijeri znanstvenika i osiguravanje financijskih sredstava za daljnja istraživanja.

Pri napredovanju se gleda broj članaka, ali i kvaliteta časopisa. Glavni način mjerenja kvalitete časopisa, iako donekle sporan, je takozvani faktor odjeka (engl. ‘impact factor’ ili IF). IF je način mjerenja važnosti nekog časopisa kroz broj citiranja tamo objavljenih članaka: što je broj citiranja veći, to su ti radovi važniji znanstvenoj zajednici, i sam časopis ima više odjeka.

Neki od naprestižnijih časopisa kao što su Science i Nature, imaju IF preko 30, dok je najbolji hrvatski trenutno Croatian Medical Journal, sa IF 1,5, zatim Acta Pharmaceutica (1,3) te Biochemia Medica (1,1). Većina domaćih casopisa još nije u medunarodnim bazama podataka pa im se IF niti ne računa.

Problem znanstvenih i znanstveno-stručnih časopisa i njihovog vrednovanja je ozbiljna, nacionalna tema, kaže Maja Jokić, znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, koja je objavila nekoliko radova na tu temu.

U članku objavljenom 2010. godine u Scientometrics, znanstvenom časopisu koji se bavi mjerenjem znanstvene produkcije, Jokić je analizirala produktivnost hrvatskih znanstvenika u periodu 1991.-2005. U tom razdoblju su znanstvenici s hrvatskom adresom objavili gotovo 20.000 članaka u oko 3.000 različitih časopisa. U prirodnim znanostima je manje od 16 posto članaka objavljeno u domaćim časopisima, dok je čak 77 posto članaka iz društvenih znanosti i 26 posto iz humanističkih znanosti objavljeno u domaćim časopisima. Dakle, problemi časopisa su kod nas uglavnom problemi društvenih i humanističkih znanosti. Također, većina časopisa financiranih preko ministarstva znanosti u 2011. je upravo iz društvenih i humanističkih znanosti.

- Mnogi domaći znanstveni časopisi – njih većina u društvenim i humanističkim znanostima – predstavljaju nepotističke platforme za napredovanje članovima domaće akademske zajednice, što je jedan od uzroka stanja u kojemu se domaća znanost nalazi, naročito u spomenutim znanstvenim područjima - izjavio je za Connect Portal nedavno Pavel Gregorić, profesor na Hrvatskim Studijima u Zagrebu. - Dakle, umjesto razmjerno benigne usporedbe sa skupim kantama za otpatke, ja bih domaće znanstvene časopise prije usporedio s malignim kancerogenim tkivom u čije se održavanje i bujanje upumpavaju velika javna sredstva. Naravno da postoje časopisi koji dobro rade, ali oni čine mali dio od ukupno 300 časopisa - istaknuo je Gregorić.

On i drugi kritičari kažu da situacija nije bajna, jer se velike svote javnog novca troše na sve i svašta, bez nekog kvalitenog produkta ili praćenja impakta. To dovodi do hiperprodukcije i loše kvalitete. U meduvremenu, mnogi urednici bi htjeli više novca za svoje časopise.

Upitna kvaliteta recenzije i profesionalnost uredništva

- Glavni problem nije nedostatak novca, nego kvaliteta članaka koje mogu dobiti, pogotovo ako su ograničeni samo na hrvatske izvore - kaže Ana Marušić, bivša urednica Croatian Medical Journala. - Drugi nedostatak je manjak znanja o standardima znanstvenog izdavaštva, koje je danas u svijetu jako razvijeno, regulirano i zapravo posebna profesija koju treba naučiti da bi se bio dobar urednik - naglasila je Marušić.

Ona kaže da će glavni urednici vjerojatno uvijek biti znanstvenici, ali da postoji prilika za profesionalizaciju djela uredničkog posla, ta za određeni broj urednika karijerista, što će možda otvoriti nova radna mjesta i poboljšati kvalitetu časopisa.

- Iako dosta časopisa ima kvalitetnu recenziju, ima i onih koji ne rade pravilnu recenziju, među njima čak i neki ugledni hrvatski časopisi - kaže Marušić, koja je od 2005. do 2010. godine bila na čelu Povjerenstva za izdavaštvo koje MZOS savjetuje o potpori časopisima, te je imala uvid u recenzijski postupak kao dio evaluacije.

Gregorić također smatra da je glavni problem u recenziji. - Čini mi se da država daje novac i znanstvenim časopisima koji nemaju ni proklamiranu politiku recenziranja, i znanstvenim časopisima koji se nazivaju refereriranim časopisima, ali te recenzije su slabe kvalitete, selektivne su ili su samo figurativne - ustvrdio je Gregorić.

Selektivne recenzije se provode samo za neke rukopise, npr. kod autora koji uredniku nisu poznati ili koji mu nisu po volji, a figurativne kako bi časopis uvjerio Povjerenstvo da je ozbiljan recenzirani časopis i tako dobio više novaca – a stvarnost je ipak drugačija. Dakle prodaje se magla, i vrše se recezentni postupci na temelju osobnih neslaganja, a ne zahtijeva struke.

Drugi problemi uključuju oportunizam i klijentelizam prema kojima većini odgovara da im se radovi sumnjive kvalitete – ali koji se računaju za izbore u zvanja – objavljuju u časopisima, u kojima oni ili njihovi prijatelji određuju tko će i koliko često publicirati.

Zlorabljenje časopisa za objavljivanje svojih radova

Još jedan od problema u maloj znanstvenoj sredini jest da urednici časopisa često objavljuju članke u časopisima koje uređuju. S obzirom da se ti isti članci broje pri napredovanju tih znanstvenika dolazi do mogućeg sukoba interesa. U članku u Scientometrics objavljenom prošle godine, Ana Marušić i kolege su pregledali uredničke postupke i pravila 180 domaćih časopisa za period 2005.-2008. Pronašli su da je oko 50 posto od 256 urednika objavilo ukupno oko 900 članaka u "svojim" časopisima.

Od toga su 332 članka bila direktno relevantna za službeno promoviranje u više zvanje, odnosno napredovanje u karijeri tih znanstvenika-urednika. No, samo je 18 urednika objavilo više od pet članaka u svojim časopisima (dvoje od njih nije objavilo ništa u drugim časopisima u tom četverogodišnjem periodu), pa je zaključeno da većina urednika ipak nije zlorabila svoj položaj.

Ali samo jedan (!) od 180 pregledanih časopisa je imao napisana jasna pravila o tome kako objavljivati u časopisu čiji ste član uredništva, a 17 ih uopće nije imalo javno dostupna pravila za predavanje rukopisa, pa Marušić zaključuje da je potrebna mnogo veća transparentnost i priznanje mogućeg sukoba interesa.

- Problem nije u tome da oni tamo objavljuju, nego je porazno da je urednički i recenzijski postupak u tome slučaju potpuno netransparentan, pa odmah stvara sumnju u sukob interesa i pogodovanje. Porazno je što upute za autore, koje čitaju autori i javnost, daju detalje o fontu kojim treba pisati rukopis, ali ne o standardima recenzije i uredničkog rada koje propisuju bilo profesionalne udruge ili uredničke organizacije - kaže Marušić.

Glavni problem Marušić vidi u nedostatku profesionalnosti u radu i izoliranost od međunarodne znanstvene zajednice – znanstveni časopisi bi trebali biti međunarodni, jer je i znanost međunarodna.

Pitanje jezika: hrvatski ili engleski?

Često se čuje da je loše da znanstveni časopisi izlaze na hrvatskom jeziku. Kritičari trenutnog stanja kažu da je objavljivanje na hrvatskom gubitak novca i vremena, jer će ti radovi biti nevidljivi široj znanstvenoj zajednici. Uz to, tu je i problem recenzije – kako se rad može anonimno i kvalitetno recenzirati kad u Hrvatskoj često nema više od nekoliko stručnjaka za određenu temu, ako i toliko?

Marušić se slaže da bi znanstveni časopisi, ili dijelovi časopisa koji donose izvorna znanstvena otkrića, trebali biti dio međunarodne znanstvene zajednice, dakle na engleskom, ali dodaje da to ne znači da se ne treba izdavati i na hrvatskom.

Izdavanje na nacionalnom jeziku je važno zbog razvitka terminologije i informacija za javnost, pa bi stoga trebalo nastaviti objavljivati edukacijske članke, smjernice za praksu, prikaz najnovijih dotignuća i primjena u praksi i sl. na hrvatskom.

- Najdraži mi je citat jednog urednika velikog medicinskog časopisa: 'Jezik znanosti je engleski, ali je jezik medicine jezik pacijenata koje liječim' - rekla je Marušić.

S tim se slaže i Igor Čatić koji je od 2004. do 2010. bio član Povjerenstva za izdavačku djelatnost MZOS-a. Sudjelovao je u pripremama za izdavanje časopisa Polimeri od 1975., a od ranih 1980. u časopisu djeluje kao urednik za inozemstvo.

- Objava tekstova u hrvatskim časopisima isključivo na engleskom jeziku ne jamči njihovu kvalitetu. Otvara jedno drugo pitanje, kako će se predavati učenicima i studentima pojedini predmeti, na službenome jeziku, hrvatskom. Časopisi objavom tekstova na hrvatskom izravno pridonose stvaranju potrebnog nazivlja - naglasio je Čatić.

Smjernice za budućnost

- Hrvatska nema jasnu sliku o budućnosti svoje znanosti, a time ni časopisa koji se sufinanciraju iz proračuna. Časopisi zrcale stanje u znanstvenoj zajednici koja je pred velikim izazovima s novom orijentacijom - kaže Čatić.

- Hrvatska mora poticati izdavanje barem jednog sufinanciranog časopisa za svako znanstveno područje, kao što kroatistika ili biotehnika. Međutim to moraju biti profesionalno uređivani i redovito objavljivani časopisi - dodaje Ćatić.

I znanstvenici i urednici se slažu da, kako je jedan to rekao "svuda ima smeća, pa tako i u nas" ali isto tako da nam treba manji broj kvalitetnih časopisa a ne da je većina "kanta za otpatke" koja prima sve i svašta.

Ana Marušić je manje pesimistična. S obzirom na veličinu akademske zajednice, naši časopisi su dosta uspješni: trenutno ih je oko 70 indeksirano u međunarodnim bazama kao što su Web of Science i SCOPUS. Njen članak iz 2008. u Scientometricsu je pokazao da Hrvatska ima gotovo dvostruko više časopisa u takvim bazama podataka po znanstveniku nego susjedne zemlje, uključujući i one u EU. Taj uspjeh je možda nastao i zbog dosadašnje potpore države.

- Najlakše je reći da hrvatski časopisi ne valjalju, tj. generalizirati stvari … ima veliki broj onih koji ozbiljno shvaćaju svoj posao i urednika koji svoj posao vole i dobro rade - rekla je Marušić.

Stavljanjem ukupne državne financijske potpore pod isti krov – što je predloženo još 2004. – i potpora kvalitetnim časopisima bi mogla biti bolja.

Iako je strategija razvoja hrvatskih znanstvenih časopisa još davno predložena MZOS-u, nekome tko je sjedio u izvršnoj fotelji se izgleda ili nije dalo raditi na poboljšanju stanja, ili mu je takvo stanje odgovaralo.

Marušić kaže da bi se potpora mogla strategijski podijeliti na dva dijela: potporu za početak časopisa, određeni inkubacijski prostor, u kojem bi svaki časopis imao priliku dobiti manju potporu i priliku da pokaže kvalitetu i potencijal razvoja. Drugi dio bi, pak, bila kompetitivna potpora koja bi identificirala nekoliko strateški važnih časopisa i od njih stvarala hrvatski "brand". To bi zahtijevalo ugovornu obvezu, s odgovornošću realizacije predloženog razvoja i stroge provjere kvalitete i ishoda.

- Dvije razine financiranja bi omogućile da se dobre ideje realiziraju, a da se izvrsnost nagrađuje - zaključila je Marušić.