ZLATNO DOBA ŠLAGERA

Aleksandar Dragaš: 10 pjesama za koje baš nikad ne biste pomislili da mi se sviđaju

 Neja Markičević/CROPIX
ALEKSANDAR DRAGAŠ Najutjecajniji hrvatski rock-kritičar glazbenim novinarstvom bavi se od 1985. godine, kad je u Poletu kao 18-godišnjak objavio svoj prvi tekst. Tijekom godina surađivao je s brojnim novinama i časopisima, a stalni je kritičar Jutarnjeg od 2000. godine. Godišnje objavi više od 250 tekstova o pop i rock glazbi, a tijekom karijere intervjuirao je najvažnija imena domaće i strane glazbene scene. Nikad nije napisao tekst u kojem bi čitateljima uskratio svoj stav. Tijekom 90-ih aktivno se bavio diskografijom i organizacijom koncerata. Autor je knjiga “Trening za umiranje - biografija Hladnog piva” te “Rock 21. stoljeća”. Uređuje i vodi glazbenu emisiju Tvornica dobrog zvuka na 2. programu Hrvatskoga radija.

Od kasnih 50-ih i pojave prvih festivala zabavne glazbe, prvih gramofona i sve veće produkcije singlova pa do sredine 70-ih godina, a najintenzivnije tijekom 60-ih godina, zlatno je razdoblje šlagera na ovim prostorima, u čemu je prednjačila plejada hrvatskih pjevača i šansonijera na izdanjima Jugotona i u često besprijekornoj pratnji orkestara suicidalnim aranžmanima kakvih se ne bi posramili ni veliki američki i britanski easy listening pjevači ili talijanski kanconijeri i francuski šansonjeri.

Lakoća pakiranja

Kako su šezdesete odmicale tako je zrelost popularne glazbe Hrvatske i bivše Jugoslavije bila sve veća, zahvaljujući dosezima Zvonimira Krkljuša, Rajke Vali, Ive Robića, Marka Novosela, Gabi Novak, 4M, Drage Diklića, Vice Vukova, Stjepana Jimmyja Stanića, Zdenke Vučković, Tereze Kesovije, Arsena Dedića, Zvonka Špišića, Hrvoja Hegedušića, Ivice Percla, Ibrice Jusića, Ane Štefok, Beti Jurković, Višnje Korbar, Ivice Šerfezija, Dalibora Bruna, Josipe Lisac, ali i Dragana Stojnića, Slavka Perovića, Majde Sepe, Lole Novaković, Ljiljane Petrović, Senke Veletanlić, Mikija Jevremovića, Kemala Montena, Đorđa Marjanovića i drugih. Kako u originalnim skladbama tako i u prepjevima inozemnih hitova s tada popularnim ritmovima i stilovima u rasponu od vokalnog jazza, preko mamba i cha-cha-cha, do dramatičnih baroque-pop orkestracija, a posebice iz današnje perspektive, stječe se dojam lakoće pariranja inozemnim uzorima i inkorporiranja određenih svjetskih glazbenih stilova u korpus domaće zabavne glazbe.

Crno-bijele slike

Ovo nije pokušaj sažimanja perioda šlagera u ultimativnu listu od deset najvećih i najvažnijih, nego samo jedan nepretenciozan i posve osoban podsjetnik na neke od pjesama tih velikih pjevača i pjevačica zabavne glazbe čije su melodije putem valova tadašnjeg Radio Zagreba i crno-bijele slike Televizije Zagreb obilježili moje rano djetinjstvo.

Zvonimir Krkljuš

Jedna noć u Kostreni

Zvonimir Krkljuš pionir je hrvatske ratne i poratne zabavne glazbe, pjevač koji je odškrinuo vrata Ivi Robiću i drugima. “Jedna noć u Kostreni” besmrtan je šlager o jednoj noći u malom jadranskom gradiću, tako nevin, sladak i skladan s laganom glazbenom podrškom koja kao da odaje počast starom jazzu New Orleansa i predratnim evegreenima. Danas ista pjesma zvuči poput posvete Jadranu kakav smo nepovratno izgubili.

Ivo Robić & Beti Jurković

Autobus Calypso

Ima Robić većih i značajnijih šlagera, no ova vesela uspješnica s Opatijskog festivala 1959. godine ostat će jedna od naših najšarmantnijih “ljetnih” pjesama. Možda je tako zvučala i kad se pojavila, ali iz današnje perspektive “Autobus Calypso” odražava optimizam jednog društva koje se počelo otvarati i u kojem se napokon počeo osjećati dašak boljeg života, pri čemu ugođaj pjesme neodoljivo podsjeća na neke od scena iz filma “Les Vacances de Monsieur Hulot” Jacquesa Tatija iz 1953. godine.

Drago Diklić

Igra života

Njegov način fraziranja, naizgled nonšalantan, itekako je zahtjevan i jednostavno neponovljiv, baš kao i kod Sinatre i Benneta ili Nelsona i Haggarda. Fiko je toliko kul s tim svojim nazalnim vokalom da ga jednostavno obožavam i tu nema pomoći, a njegova “Igra života” jedna od naših najljepših ljubavnih pjesama. Ona je sišla s vlaka na peron, a on

ostao na njemu i otišao u nepoznato, no to je samo metafora za jedno načas zajedničko i, nažalost, zauvijek prekinuto životno

putovanje. No, dobro, hoće li više netko Fiku organizizrati snimanje albuma po uzoru na “Duets II” Tonyja Bennetta ili neće?

Majda Sepe

Bang Bang

Da ju je čuo, možda bi Tarantino na “Kill Bill Vol. 1” soundtrack uvrstio ovu, a ne originalnu verziju hita Nancy Sinatre. Gotovo bez one twang gitare, ali s fenomenalnim orkestracijama, Majdina slovenska verzija zvuči bolnije i ranjivije od kulerskog Nancyina izvornika, onako kako bi je vjerojatno otpjevala japanska glumica i pjevačica Meiko Kaji čiju je “Urami bushi” Tarantino iskoristio na soundtracku za “Kill Bill Vol. 2”.





Zvonko Špišić

Milioner

Često se, s pravom, ističe kako se Robić najviše primaknuo Sinatri, a legendu o tome kako je Mr. Morgen odbio “Strangers In The Night” s kojom se onda proslavio The Voice također znate. No, često se u tim komparacijama zaobilazi Zvonko Špišić. Njemu je ostala uloga legende zagrebačke škole šansone, ali “Milioner” je njegov sjajan iskorak na teren na kojem su u Las Vegasu igrali Rat Pack.

Đorđe Marjanović

Zvižduk u 8

Rhytm & blues aranžman, srodan laganijim pjesmama Fatsa Domina i Raya Charlesa te raspjevani glas “pevača čagera” Đorđa Marjanovića osnova su ove elegantne skladbe, naslovne teme istoimenog filma, koja je s vremenom postala legendarna. Nema više zvižduka, ni čekanja pod prozorom, “pod konjem” rekli bi Beograđani ili “pod repom”, “pod vurom” ili “kod Krleže”, kako bi to rekle ove ili one generacije Zagrepčana. Danas su tu mobiteli

i svako kasni koliko hoće. K vragu i moderna vremena.

Arsen Dedić

Kuća pored mora

Teško se sjetiti bolnijeg trenutka u našoj zabavnoj glazbi od onoga kad Arsen u “Kući pored mora” uz bolećive violine u prekrasnom aranžmanu Stipice Kalogjere zapjeva “ničeg nema, ničeg nema, od tebe, od mene/ostala je samo prazna kuća, malo stvari ljetovanja našeg”. Tako jednostavno i minimalistično, a tako uznemirujuće i potresno da to ne može ni sa svojom, tematski srodnom “Hello Walls”, ali orkestracijom i ugođajem posve drukčijom, nadmašiti ni Willie Nelson.

Gabi Novak

Kuća za ptice

Ljubavna veza Gabi i Arsena toliko je već puta opjevana da se o tome teško može nešto suvislo nadopisati. Teško da smo imali i tko zna hoćemo li imati bolju, senzualniju i emotivniju pjevačicu od Gabi koja je podjednako briljantna u obradama jazz standarda i šlagerima čija tuga skrši čovjeka kao samotna kuća u kojoj nema više ljubavi. To više nije kuća, to je samo kavez ili, kako Gabi pjeva, “kuća za ptice”.

Slavko Perović

Aj čavela

Nema prostora za pojašnjenje kako je i zašto Slavko Perović u 60-ima postao jedan od najpopularnijih jugoslavenskih pjevača, a sve zahvaljujući “meksikanskim” pjesmama koje su kao predložak bile bitne nizu naših pjevača i na čemu je dio krijere kasnije gradio i Mišo Kovač. No, kad čujete kako Slavko Perović izvodi prepjev tradicionala “Ay chabela” s kojim su se pozabavili i Gustafi, pomislit ćete kako je Jugoslavija nekoć bila država između Teksasa i Meksika, a ne balkanska tvorevina.

Stjepan Jimmy Stanić

Bonnie i Clyde

I Ivo Robić i Drago Diklić pjevali su “kaubojske”, ali kao najveći “kauboj” u nas će ostati upamćen Stjepan Jimmy Stanić. Za ovu prigodu nisam odabrao “Moju kobilu Suzy”, nego duhoviti C&W prepjev hita R&B pjevača i klavirista Georgieja Famea iz 1968. godine, kasnije suradnika Vana Morrisona i prijatelja Boška Petrovića. Zabavno do besvijesti, posebice kad uz pucnjavu odjekne stih “bili su glavna senzacija novina svaki dan/zbog njih je mnogim bankarima nemiran bio san”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. svibanj 2022 10:16