Legenda kaže da je Jack Ma odluku donio na mjestu na kojem svaki Kinez, barem jednom u životu, odluči da će napraviti nešto bitno – na Kineskom zidu. Bilo je to 1999. godine i postoji fotografija kao dokaz. Jack Ma i njegovi prijatelji, njih 18, stoje na Zidu i gledaju u daljinu, simbolično bismo danas povezali – prema budućnosti. Ti ljudi suosnivači su Alibabe, najveće kineske tvrtke za e-trgovinu koja povezuje trgovce s kupcima, trgovce s trgovcima, velike i male kompanije iz kineskih zabiti i svjetskih megalopolisa. Nakon što je lani izašao na burzu, Alibaba danas vrijedi 210 milijardi dolara. A ja upravo ulazim u zgradu te pećine s blagom.
Jack Ma počeo je kao običan učitelj engleskog i vjerojatno nije ni sanjao o tome da će postati najbogatiji čovjek u Kini i zapošljavati stotine tisuća ljudi. Suh kao prut, sitan i ozbiljnog pogleda, Jack Ma je na ideju o osnivanju e-trgovine došao slučajno. U Google je utipkao “kinesko pivo”, ali za pretragu nije bilo nikakvih rezultata. Tada mu je palo na pamet da bi putem mreže mogao spojiti ljude koji traže neki proizvod s njegovim proizvođačima.
Kinesko sjedište Alibabe nalazi se u Hangzhouu iz kojeg Jack Ma potječe. Sat i pol letimo avionom iz Pekinga do Hangzhoua. Jedan je to od najljepših kineskih gradova i njegovi su stanovnici jako ponosni na njega, s pravom smatrajući da dolaze iz prirodnim ljepotama obdarenog područja. Njegovo Zapadno jezero – smatraju ga najljepšim u Kini, ako ne i šire – ljeska se pod zrakama proljetnog sunca. Ovdje je zeleno i ugodno, ljudi šetaju po stazicama između otoka na jezeru, voze se čamcima i fotografiraju uz pomoć selfie-štapova. Kineskinje se skrivaju od sunca ili pod golemim šeširima ili uz suncobrane. Idilični vikend, puno obitelji s djecom, zajednički ručkovi i kupovina suvenira, ljudska rijeka teče oko obala ovoga jezera, nepregledna, kako to u Kini uvijek biva. Hangzhou nije veliki grad za kineska mjerila. Jedva pet milijuna stanovnika. Ugodan za život, s čistim zrakom, iznjedrio je i najslavnijeg bogataša Kine.
Kineski san, nova politička strategija kineskog vodstva, zrcali se u svakom staklenom neboderu, ispoliranom luksuznom automobilu, svakom novom dokazu da je Kina preskočila iz zemlje siromaštva u zemlju srednje visokih prihoda. Jer, kad je pola milijarde ljudi, koliko ih je živjelo ispod granice siromaštva, izašlo iz te kategorije i krenulo juriti prema srednjoj klasi, počelo se kupovati i trošiti. Zato je kineski san Alibabe Jacka i njegovih 25 tisuća hajduka iz Hangzhoua da kupovina nikada ne prestane.
Ispred mene u Alibabi na crnom displeju blješte podaci o tome što se trenutačno i gdje kupuje. Brazil pred spavanje kupuje japanke, blicaju cifre, regije... Ključne riječi oko ne može pohvatati. Ovdje je cilj, naravno, i impresionirati goste, izbezumiti ih podacima, pokazati se najboljima. Od milijunskih prihoda 0,3 posto ide u dobrotvorne svrhe. Zaposlenici Alibabe odlučuju o svojih deset predstavnika koji će odlučivati o tome kako će se taj novac potrošiti.
“Pala mi je na pamet riječ Alibaba”, reći će mnogo godina nakon onog izleta na Kineski zid na tečnom engleskom u jednom intervjuu Jack Ma. “Pitao sam konobaricu u kafiću na što je Alibaba podsjeća. I rekla je na otvaranje škrinje s blagom. I shvatio sam da je ideja dobra...”
Naravno, ostalo je povijest. Jack Ma otvorio je škrinju s blagom. S njim i njegovih 25 tisuća zaposlenika koji su njegova djeca, a on njihov lider. Ohrabruje ih da dane provode zajedno, žene se na isti dan – običaj koji je nastao u tvrtki kako bi se pokazalo da nemaju ništa protiv veza na poslu, naprotiv da ih potiču. Svi su vrlo casual – neki s laptopima sjede u vrtu, šutke nešto čitaju ne obraćajući pozornost na ostale. Recepcionari u uniformama su nezainteresirani za goste, ali će me srdačno pustiti iza pulta. Osim rampe na ulazu, ovdje nema nikakve kontrole. Pušenje je dopušteno jedino na terasama i ispred zgrade gdje je postavljena pepeljara. Nigdje nema nijednog opuška, mada su Kinezi nacija strastvenih pušača. No, Jack Ma preferira zdrav život... pa ga, kako to obično biva, preferiraju i njegovi zaposlenici.
“Obitelj Alibaba”, čije je sjedište uređeno po feng shui principima i zauzima prostor jednog novozagrebačkog kvarta, ipak nije prava Kina. Primjećujem da nema razmjene posjetnica kao kod “normalnih” Kineza, nema ni hijerarhije ili protokola. Sve je ležerno – ali na distanci. Na stolu ispred moga imena ispisanog na latinici i na kineskom bočica vode, olovka i nekoliko papira. Nema ni čaja.
Jack Ma nije kao zapadni bogataši. Voli kartati – jer Kinezi vole kartati, ne visi danonoćno za računalom, vježba tai chi, preferira kinesku tradicionalnu medicinu i prijatelji mu pomažu da skine sve aplikacije koje treba skinuti na svoje gadgete.
“On se voli igrati poslom, nije opsjednut biznisom i brojkama. U Kini poslovna elita još nije postala takva. Nadam se da i neće”, kaže mi jedan novinar u Hangzhou.
Večer prije odlaska u Alibabu lokalni novinari pričaju mi kako odjel za odnose s javnošću Alibabe ima više od 100 zaposlenih. Neki od njihovih bivših kolega tamo rade. Vrlo su zadovoljni uvjetima rada. Plaće su znatno više od prosjeka, zaposlenici su visokoobrazovani mladi ljudi. Oni koji su u tvrtki dulje od pet godina imaju svoj poseban plakat na ulazu u Alibabu gdje su svi njihovi portreti. Nasmijana mlada lica azijske fizionomije, čini se da su zadovoljni, osmijesi ne djeluju lažno. Kreativci koji planiraju što Alibaba sve dalje može raditi imaju najbolji status. Smislili su portal sa savjetima za mlade kineske majke. Otvorili su sajt na kojemu se mogu dogovoriti krediti, financijski servis, tražilica za spojeve...
“Jack je super lik. Nije klasičan šef, želi da se ljudi osjećaju ugodno. Čini se da ga uspjeh nije u tom smislu promijenio. I dalje inzistira na tome da ljudi koji rade za njega ne sjede cijelo vrijeme za stolom, nego traži da se bave sportom, izgradio je puno sportskih terena u sklopu kompanije, udaljio je zgrade dovoljno da bi ljudi, koji dnevno moraju odlaziti s jednog mjesta na drugo moraju dosta pješačiti, sve je u zelenilu, napravio je i dosta kafića i restorana... Kaže mi prijatelj koji radi za njega da se stvarno s vrha kompanije trude da ljudima bude dobro”, prepričava mi ovaj novinar dok mi kineskim štapićima stavlja svinjsko uho – kineski specijalitet – na tanjur.
Zapričavam ga dalje o Alibabi samo da ne bi skužio kako izbjegavam poslasticu koju mi je namijenio. Ali, za razliku od priča biznis novinara u drugim dijelovima svijeta, ovdje mediji poštuju privatnost svojih najbogatijih. Kako je i medijska scena drukčija od one zapadne, Jack Ma i njemu slični nisu prisutni svakodnevno u medijima, ne razvlači ih se po tabloidima i pitam se, da Jack Ma prođe vikendom uz obalu Zapadnog jezera, bi li ga itko prepoznao...
Nekoliko dana poslije demantira me kolega Bo koji mi kaže da Ma ne bi mogao prošetati centrom nijednog kineskoga grada jer bi ga ljudi prepoznali.
“A onda bi bilo oko njega sve više i više ljudi, nastala bi gužva, a kad u Kini nastane gužva... e onda je to prava gužva”, kaže.
Kasnije će mi ispričati da je, u želji da motivira svoje zaposlenike na kretanje, Jack odlučio staviti toalete u centrali Alibabe na samo jednu stranu zgrade.
I danas je stan u kojemu je Jack Ma živio hram za njegove zaposlenike i kineske turiste. Dolaze ispod jednostavne trokatnice s balkonima i gledaju mjesto odakle je potekao najpoznatiji stanovnik Hangzhoua. To je mjesto inspiracija za sve one koji žele krenuti njegovim putem jer već dvije godine cijela Kina bruji o kineskom snu – motivaciji koju je pokrenuo kineski predsjednik Xi Jinping – a Alibaba i Jack Ma su optimalno ostvarenje tog kineskog sna.
Kinezi žele biti bogati i uspješni, poštovani u svijetu i cijenjeni. Žele više nego što su imali njihovi roditelji, žele, kako će mi kasnije jedan Kinez u Šangaju reći, “da nam djeca završe Harvard, a da Kina postane važna u svijetu”.
Jack Ma ostvario je svoje snove mudro gradeći svoje carstvo e-trgovine. Njegova oštra šefica u odjelu za odnose s javnošću Beckie Wang, za koju je odmah jasno da je živjela u Americi i koja savršenim engleskim prekida svako gubljenje vremena i prazan hod sastanaka u Alibabi, kaže mi da Alibaba vrijedi 210 milijardi dolara. Kad je Alibaba izašao na burzu prošle godine, bio je to jedan od zaista najiščekivanijih događaja desetljeća. Prije četiri godine Alibaba je procijenjen na 35 milijardi dolara.
“Možete ponoviti, molim vas?”, pita je jedan od novinara koji su gosti sjedišta.
“Dvi-je sto-ti-ne i de-set milijardi. Dolara. Američkih”, kaže Beckie gotovo uvrijeđeno što to nije podatak s kojim se svatko od nas usred noći može probuditi znajući ga napamet.
Pustili su nam propagandni film u kojemu je glavni lik Jack Ma. Želi da njegova kompanija traje 102 godine. Uskoro, 10. svibnja, proslavit će svoju 16. godinu. Zašto baš 102 godine, ne usudim se pitati Beckie, ali pretpostavljam da je, kao i svaki ekscentrik vizionar i Jack Ma morao biti u svemu drukčiji od drugih pa je zato rekao 102. Čisto da ne bude neki uobičajeni broj.
Pitamo Beckie Wang i njezina nešto mekšeg kolegu Alexa Gua je li Jack zainteresiran za ulaganje u medije. “Ne”, odgovara odmah. “Ali to ne znači da ne surađujemo s medijima na dnevnoj bazi.”
Koliko upita dobiju dnevno? “Na stotine.”
Zato je i potreban toliki tim za odnose s javnošću koji je u subotu došao u sjedište samo da bi nas proveo Alibaba zgradama. Ne smijemo sve snimati jer se ovdje radi i na nekim tehnološkim novostima i izumima, novim platformama koje su zaštićene.
U Kini sve što je naručeno preko najpoznatijeg Alibabina portala TaoBao, mora doći u roku 24 sata do kupca. U cijelom svijetu za 72 sata. Uključujući i Hrvatsku. Distribucijski centri su u cijeloj Kini, neki gradovi i naselja zbog toga su poznati kao TaoBao gradovi jer su svi zaposleni u službi Alibabe.
“Jack Ma izgleda tako da bi od njega kupio i probušenu gumu ako tvrdi da je nova”, kaže mi jedan moj europski prijatelj dok s nestrpljenjem očekujemo odlazak u sami centar blaga, Alibabinu špilju, sjedište mega kompanije u Hangzhou.
Sat vremena vožnje je udaljena od centra grada, obuhvaća 16 golemih poslovnih zgrada i upravo se širi jer Alibaba buja, puni svoju pećinu i dalje i svake sekunde bilježi novu prodaju jer ukupno 580 milijuna korisnika željno je trgovine, željno je novoga, ima novac i želi ga trošiti.
Sitni milijarder širokoga lica kojemu biznis nije bio prvi životni izbor – kažu ni danas nije opsjednut brojkama kao većina vlasnika ovakvih kompanija. Internetom se služi kad mora, umjesto geekova i računovođa, sa sobom na put vodi osobnog trenera jer je lud za kung fuom.
Jasno mi je to čim smo zakoračili u prozračni, srebrno-narančasti hodnik na drugom katu jedne od Alibabinih zgrada. Na zidu su oslikane siluete kung fu boraca, a svaka dvorana za sastanke nosi naziv po nekoj izvedenici borilačke filozofije. Uredi su osvijetljeni suncem, puni kartonskih oglasa i kutija. Najveći konkurent eBaya i Amazona, Jack Ma i njegovi ljudi – koji ga očito obožavaju – prisno ga nazivaju imenom, što je amerikanizirani način stvaranja obiteljske atmosfere na poslu – i govore kako s veseljem dolaze na posao, nikada s grčem u želucu.
“Uspjeli smo otvoriti deset milijuna novih radnih mjesta diljem Kine”, govori Beckie Wang. Kako, objasnit će kroz nekoliko primjera ljudi iz različitih dijelova Kine.
Evo, na primjer, Ding Hongyu, slikarica koja je invalid. U životu je prodala samo jednu sliku dok joj se nije otvorio TaoBao, odnosno Alibaba. Naučila se služiti računalom, snimila je svoje slike i stavila ih na stranicu, pokrenula prodaju. I danas posve lijepo od toga živi. Nije mogla ni sanjati da će njezine pejzaže kupovati ljudi iz svih krajeva Kine.
Yushu je izoliran od ostatka svijeta. Teško dostupan kineski kraj, u brdima, gdje rijetko svraćaju i avanturisti, nije mjesto u kojemu je lako bilo što nabaviti. Ali tamošnja je nogometna momčad – treba li dodati da Jack Ma obožava nogomet – preko njegove stranice TaoBao nabavila dresove. Mogli su birati koji će dres kupiti, kako će izgledati i bili su presretni kad je dostava stigla. Mala i velika veselja, pomaknute granice sela i gradova, činjenica da je Jack Ma svojim Alibabom posve promijenio pojam dostupnosti u Kini.
Prije nekoliko godina obavio je veliku kontrolu svega što se na Alibabi prodavalo zbog lažnjaka koji su stizali. Obećao je da će se boriti protiv krivotvorina i one su s Alibabe nestale.
“Vjerujem da je ono što nudi original. A istovremeno, toliko je praktično što preko njegovih servisa možete napraviti sve. Ponosna sam što imamo tako uspješnog biznismena iz Kine”, govori Mao Ying iz Hangzhoua koja rado obilazi dućane, ali ipak najviše kupuje na internetu.
Kad je afera s lažnom robom postala svjetskom viješću, Jack Ma rekao je da se osjećao kao najusamljeniji čovjek na svijetu kojemu više nitko nije vjerovao. Ispred njegova sjedišta održavali su se prosvjedi malih trgovaca koji su se osjećali oštećenima zbog činjenice da su proglašeni kopirantima zapadnjačke robe. S TaoBao portala uklonjeno je 63 milijuna proizvoda za koje su sumnjalo da su piratizirani.
Dan rasprodaje je 11. studenoga, i to je dan kad se TaoBao slama od navale sa svih strana Kine. Jer, mada i dalje vole kupovati na ulici, vole se cjenkati i imaju tu trgovačku žicu u sebi, Kinezi su postali zahtjevna klijentela. Znaju točno što žele i takav proizvod mogu dobiti preko Alibabe. Preko njegovih servisa mogu platiti račune. Alibaba spaja male poduzetnike. Dostavlja pakete – preko 60 posto dostave obavlja se preko njegovih kompanija. Prošle godine prodali su 787 milijardi juana robe preko servisa TaoBao (jednako toliko kuna).
Pred nama je toliko brojki na ekranima, i sve imaju na sebi toliko nula da mi je u jednom trenutku postalo gotovo svejedno je li vrijednost nečega deset milijardi ili sto milijardi. Čini mi se da ni Jack Ma ne mari previše za novac. Kažu mi da živi ovdje, ali sumnjam jer mu sin studira na Berkleyju i puno ga viđaju po Sjedinjenim Državama. U Hangzhou sigurno dolazi, jer kako kaže Mei koja vodi prezentaciju:
“Evo, Jackov ured. Tu je na šestom katu, na vrhu ove zgrade, vidite da nema nikakve posebne ulaze niti osiguranje. On je jedan od nas”, pojašnjava dok na visokim gležnjačama, mada je skoro ljeto, hoda po uzavrelim betonskim pločama.
U Jackovoj zgradi je ugodno hladno, ispred Starbucksa čistač temeljito, ali sporo, prolazi vlažnom krpom, a baka Zhao i njezina unuka čekaju da mama završi s poslom pa da mogu i one na jezero.
Trgovina sa suvenirima, gdje se prodaju lutkice TaoBao, zatvorena je preko vikenda. Čak ne traju ni radovi na kućama ispred staklenih zgrada gdje će raditi i živjeti članovi uprave svih Alibabinih kompanija. Na košarkaškom igralištu ispred zgrade u kojoj radi Jack Ma otac i mali sin trče za loptom. Prolaze parovi na biciklima, mašu mi dostavljači dok ih fotografiram, a portir poslušno podiže ulaznu rampu kako bih izašla iz kompleksa i snimila narančasta Alibabina slova na ulazu u sjedište firme. Kroz krošnje probija se vjetrić, ugodno je i mirno mada se očito radi jer je parkiralište puno. Kroz čiste prozore vidim uredske kocke u kojima se radi.
Posao se svodi uglavnom na računala, ali kako se približava proslava Prvog maja, a onda i Alibaba dan, 10. svibnja – a ni Jack Ma nije u uredu – i ovdje su se praznici spojili. Možda manje posla za Alibabine ljude u Kini, ali sigurno ne i za prodaju. Praznicima se ovdje voli kupovati i darivati. I tako unedogled dok Jack Ma ne ostvari svoj cilj od 102 godine. Ili dulje...
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
