Prvi igrani film Dane Budisavljević “Dnevnik Diane Budisavljević”, dobitnik više Zlatnih Arena, uključujući one za film i režiju, govori o ženi koja je u NDH spašavala djecu iz ustaških logora. Spasila ih je više od 10 tisuća. Kako je istaknuo u svojem obrazloženju filmski žiri Zlatnog Studija, spasila ih je više od Schindlera, po čijoj je priči snimljena “Schindlerova lista”. Naslovnu ulogu u filmu igra dobitnica više filmskih i kazališnih nagrada, doajenka glumišta, glumica zagrebačkog HNK Alma Prica, za koju ne treba u detalje objašnjavati kako je iznimna u svojoj profesiji. Tko to o tome ne zna, neka ode u HNK i pogleda bilo koju predstavu u kojoj Prica igra.
Ona kao mlada djevojka nije vjerovala da će je primiti na glumu, koju je završila 1985. Samo godinu poslije zaposlila se u HNK i tamo je od 80-ih svjedok četirima kazališnim dekadama i redateljskim rukopisima, od Habunekovog, Parovog, Violićevog, Juvančićevog, Kunčevićevog, Pandurovog, Tauferovog do danas, kada Ivica Buljan, direktor Drame, nema podjele u vlastitoj režiji u kojoj Prica ne igra, od “Vučjaka” i “Zimske priče” preko “Tri zime” i “Ciganina”, pa sada do “Kafke na žalu”.
Filmske uloge
Više od 40 puta pojavila se Alma Prica u filmskim i televizijskim ulogama. Bila je, među ostalim, Marta u Papićevom “Životu sa stricem”, Dora Pejačević u Berkovićevoj “Kontesi Dori”, opet Marta, ali kod Hribara u “Pušci za uspavljivanje” i negativka Vera Kralj u Tadićevoj “Trećoj ženi”, a od dvijetisućitih je među najeksponiranijima u filmu njezina naslovna uloga u Ostojićevu filmu “Halimin put” i sada ona Dane Budisavljević. Pored glavnih uloga, uvijek je pristupom poslu jednako učinila bitnom i svaku manju i sporednu ulogu, kao primjerice, među posljednjima takvim, u filmu “Koja je ovo država”. Njezina ingridbergmanovska vanjština te odmjeren personaliti i karizma učinili su je upravo idealnim izborom za jedan crno-bijeli film s mnogo krupnih kadrova. Posljednji takav koji je snimila prije “Dnevnika Diane Budisavljević” bio je “Treća žena” u režiji Zorana Tadića.
Kakav je, uostalom, njezin dojam bio pri prvom gledanju filma redateljice Dane Budisavljević, rođakinje naslovne junakinje...
10 godina
- Film sam prvi (i jedini) put na velikom platnu gledala u riječkom Art-kinu Croatia, s riječkom publikom. U pulsku Arenu nažalost nisam mogla doći, a prisustvovala sam i na zagrebačkoj, sarajevskoj i banjalučkoj premijernoj projekciji, ali ne kao gledatelj. ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ obišao je razne kinodvorane po mnogim mjestima i gradovima, i u tu i takvu ‘turneju’ Dana Budisavljević i dio ekipe uložili su veliki trud. Kapa dolje! A moj dojam nakon gledanja filma?
Svakako, ostala sam pod dojmom… i gledala film kao da u njemu ne igram, distancirano od uloge. Jer film je specifičan, već po svojoj dokumentarno-igrano-arhivskoj formi. Iako odlično odigran (mislim na kolege glumce), najviše me je pogodio u svom dokumentarnom dijelu, u iskazima djece-svjedoka, a arhivski dio s djecom u ustaškim logorima… udarac direktno u trbuh. Fasciniralo me je koliko je film ‘tih’ i delikatan, a govori o ‘vrištećem’ i brutalnom vremenu vladavine NDH, koliko je ‘spor’, a dešava se u povijesnom periodu kada se život gubio brzinom munje, koliko je smislen dok tematizira besmisao zla… i kako je taj film kroz lik i akciju Diane Budisavljević, njezinih suradnika i mnogih anonimnih građana uspio obraniti čovječnost i humanost. Povijest se ne smije prešutjeti, zločini se ne smiju zataškavati… ali ni ljudska dobrota se ne smije ignorirati. U svim tim segmentima ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ je uspio i zato mislim da je to važan film, čak ako se nekome i ne sviđa - govori Alma Prica.
Film je nastajao dugo, 10-ak godina. Je li u filmu imala možda još nekog udjela, pored glumačkog?
- Mislim da je i glumački udio već dovoljno zahtjevan. Možda sugerirate na to da su ponekad sami glumci istovremeno i producenti? Ne, ja to nisam. Niti bih htjela biti, a još manje znala. Osim toga, imali smo sjajne producentice, Miljenku Čogelja i Olinku Vištica, i još nekoliko koproducenata. Da, stvarno, film je nastajao dugo, kao desetogodišnji Trojanski rat, ali, nasreću, nastajao je u miru, a snimao se s puno ljubavi i strpljenja svih suradnika i sudionika. Sjećanje na taj filmski proces i na sam film ispunjava me ponosom - nastavlja glumica.
Kakav je način rada Dane Budisavljević u odnosu na ostale režisere?
‘Kafka na žalu’
- Teško mi padaju usporedbe… i inače. Svatko je priča za sebe. Kad provrtim u mislima filmove i redatelje s kojima sam ih radila, zaista mogu reći da sam imala puno sreće. Dana je svakako izuzetno, intuitivno biće, to sam uvidjela vrlo brzo, i od samog početka (a naše filmsko druženje trajalo je gotovo pet godina) vjerovala sam u njezinu intuiciju, čak i kada bi ona sama posumnjala u nju.
Ako sam i mislila drugačije, otvoreno smo razgovarale i razmjenjivale ideje, ali na kraju bih je uvijek podržavala i nagovarala da slijedi svoje umjetničke i ljudske instinkte. Dana Budisavljević je osoba čistog srca i otvorenog uma, iskrena, spontana, nepatvorena, temeljita u radu, ne kalkulira… i uglavnom je nasmijana. Kako joj ne vjerovati? - reći će glumica HNK, kojoj uskoro slijede probe za predstavu “Kafka na žalu”, koja je adaptacija istoimenog romana suvremenog japanskog pisca Harukija Murakamija, u režiji Ivice Buljana.
- Prema redateljevim riječima, to je velika ansambl-predstava… a i kako bi bilo drugačije kad režira Ivica. Iako još nije, kako se u kazalištu kaže, ‘izašla službena podjela’, znam da sam dio te priče jer je Ivica Buljan naveo i moje ime u jednom razgovoru za novine, pa se eto, ne mogu praviti da ne znam. Veselim se toj novoj kazališnoj avanturi i ujedno, po svom običaju… pomalo i plašim. Sadržaj romana se čini kompliciran, ali se lako čita. Murakami je impresivan pripovjedač. Nadam se da će to biti još jedno, u svojoj neizvjesnosti lijepo i uzbudljivo kazališno iskustvo - kaže Alma Prica.