Anđelko Bilušić - Fisherov prijatelj iz Vinkovaca

Otišao je tužno, a bio je nevin i dobar kao malo dijete, optuživan da je čudak, ali iznimno moralna i etična osoba, predana šahu i borac protiv nepravde koja se njemu uvijek obijala o glavu, ali je pomogao drugima koji su polako i oprezno išli iza njega. Pravi Don Kihot ili, kako mi u Slavoniji kažemo, pijetao koji prerano zakukuriče loše završi.



Svi će gledati na njega kao na trouble makera ili ekscentrika, kao razmaženu veličinu, ali on to doista nije bio, odnosno nije bio samo to, kako se sada želi prikazati. Bio je svojeglav, ali razuman ako ste ga suočili s argumentima - u jednom je dahu o svom prisnom prijatelju, najvećem šahistu svijeta i nepopravljivu romantičaru, nedavno preminulom Bobbyju Fisheru rekao hrvatski šahist i profesor matematike Vinkovčanin Anđelko Bilušić Bili, ali za Fishera - Billy.



Veliki američki šahist i vinkovački profesor dugogodišnji su prijatelji, družili su se po svjetskim metropolama i turnirima, ali i u gradu na obalama Bosuta, gdje je Fisher znao boraviti tjednima, u miru i tišini slavonske ravni dok su svi planetarni mediji tragali za njim i bili u nedoumici gdje se skriva taj slavni enfant terrible svjetskog šaha. Billy je Bobbyju čak na neki način bio i anđelom čuvarom, jednim od rijetkih koji je mogao smiriti inat velikog majstora drevne igre.



Njihovo je prijateljstvo počelo još daleke 1958. godine na turniru u slovenskom Portorožu, gdje je nastupio, tada čudo od djeteta, Robert Bobby Fisher, koji je sa 14 godina postao prvakom SAD-a te velikom nadom da u ta hladnoratovska vremena postane prvim zapadnjakom koji će moći ugroziti supremaciju sovjetskih šahista.



- On je već u toj dobi izazivao divljenje svojim načinom igre, ali i ponašanjem - prisjeća se Anđelko Bilušić. Bobby je bio rano veoma traumatiziran svojom obiteljskom situacijom. Roditelji su mu se rastali kad je imao samo tri-četiri godine te ga je odgajala starija sestra.



Čini se da ga je formiralo upravo to što je u tako ranoj dobi ostao praktički prepušten sam sebi. Pronašao je utjehu i spas u šahu. Ta ga je igra osvojila i ponijela. Iako iznimno talentiran, nije se uspio školovati, ali je zato šahovski napredovao te unio mnoge revolucionarne pomake i u igri, ali i u promišljanjima šahovske organizacije i mnogih drugih tehničkih stvari. Zbog njih je došao na "loš glas" kao zanovijetalo iako su ga mnogi drugi šahisti podupirali, ali potiho, ispod glasa.



- Znam, a to mi je često govorio Mark Tajmanov, veliki ruski šahist, da oni u SSSR-u nisu smjeli istupati na taj način, iako je Fisher svojom borbom protiv svjetskih birokrata iz FIDE izborio mnoge stvari za sve njih - dodaje Bilušić.



Napominje kako je na šahovskoj Olimpijadi u Luganu, gdje su uvjeti bili katastrofalni pa i ponižavajući za šahiste, samo Fischer imao hrabrosti reći da neće igrati u tim uvjetima te je napustio natjecanje. Svi su tada pisali o njegovu napuštanju Olimpijade, a nitko se nije bavio razlozima. I veliki je srpski šahist, tada reprezentativac Jugoslavije, Svetozar Gligorić rekao mu je da su svi šahisti trebali poduprijeti Fishera, ali ipak nitko nije imao snage.



Nije shvaćao što se događa. Otišao je u Budvu i pružio revanš Spaskom. Poslije je zvao u Vinkovce, htio je doći, ali su mu rekli da se ovdje puca i da to nije moguće. Tada je shvatio istinu

Ne zamjeram mu

Najzanimljivija priča svakako su Fisherovi dolasci u Vinkovce u goste Bilušiću. Taj čudni slavonski gradić pohodio je nekoliko puta potkraj šazdesetih i početkom sedamdesetih.



- Prvi je put u Vinkovce došao 1968. godine. Odmah mu se svidjelo jer nije volio svu tu medijsku buku koja se oko njega stvarala. U Vinkovcima mu je bilo dobro, i najvažnije mirno, a već drugi dan nakon što je izazvao pomutnju na korzu i u mjesnoj kavani, nitko više nije obraćao pozornost na njega, osim kakvog prijateljskog dobacivanja - Ej, Bobby. To mu se sviđalo. Želio je biti neprimjetan - prisjeća se Bilušić.



A u Vinkovcima Fisher je obožavao fiš-paprikaš, kulen i janjetinu. U Vinkovcima je naučio popiti i koju ljutu rakijicu te čašu crnog vina, koju je tek nakon tog boravka uvrstio u svoj redoviti obrok.



- Živio je prilično neuredno jeo je neredovito, kasno je lijegao i kasno ustajao. A za doručak bi pojeo pet kuhanih jaja i litru mlijeka. I tako svaki dan. Onda sam vidio da se opustio, a čekao ga je veoma težak turnir u Buenos Airesu - kaže Bilušić.



Bilušić ga je tada, kako kaže, nagovorio na jogging, a vodio ga je i na plivanje na Bosut, u kojem se u ta pradavna "djevičanska" vremena sedamdesetih moglo i kupati. Osim toga, Bobby je igrao i mali nogomet s vinkovačkim džiberima, pa iako nije bio baš vičan, znao je zabiti i koji gol. Pa bi bio sretan kao malo dijete. Fisher je ipak najviše vremena provodio vježbajući i proučavajući šah. - Dao sam mu knjigu s partijama velikog dr. Vidmara koji je igrao samo obrane. To ga je toliko nadahnulo da je poslije usavršio neke od tih kombinacija te je upravo time iznenadio Spaskog u Reykjaviku u borbi za titulu prvaka svijeta.



Znali smo tako sjediti u kavani u ženskom društvu. Sviđale su mu se naše snaše, ali katkad bi usred razgovora zastao, izvadio mali šah koji je uvijek nosio u unutarnjem džepu sakoa i brzo bi postavio neku poziciju jer ju je odmah morao iskušati. Uvijek mu je dio mozga bio zauzet šahom, u svako doba i svagdje. Sjećam se da bih ga onda trknuo nogom da pusti šah i opusti se u ženskom društvu - prisjeća se Bilušić.



- U Vinkovcima mu se toliko svidjelo da je gotovo odustao od važnog turnira u Buenos Airesu. Rekao je kako mu je ovdje toliko dobro, da mu se nikamo ne da ići. Zato sam ga morao nagovarati, pogotovo jer je on došao na glas kao zanovijetalo koje izbjegava turnire.



No bio je uporan, pa sam čak zvao argentinskog šahista Quinterosa da mu to kažem, a on me, očajan, molio i kumio da ga nagovorim kako god znam. Na kraju se dan prije početka Bobby smilovao mojim nagovorima pa smo imali pravu avanturu kako ga iz Vinkovaca u što kraćem roku prebaciti do Argentine. Bilušić je zato zvao direktora zagrebačkog predstavništva Lufthanse, koji je čak rekao da će srediti da avion iz Frankfurta za Buenos Aires pričeka dolazak aviona iz Zagreba!



- Tada sam zamolio svog vozača da ga sigurno, ali što brže prebaci do Zagreba kako bi stigao na avion, a naš prijatelj Mario Bertok ga je na Plesu čekao s kartama. Bobby je stigao na turnir i pobijedio s tri boda razlike. Javio mi se nakon turnira i rekao da je svaki dan pio po pola čaše crnog vina, kako je naučio u Vinkovcima, i da mu je to pomoglo - prisjeća se uz smijeh Bilušić. Toliko je zavolio Vinkovce da je ondje čak igrao i na turniru iako je odbijao ići na mnoga prestižna natjecanja u svjetske metropole.



- Bobby Fisher za mnoge je bio čudak jer ga nisu željeli razumjeti, ali bio je vrlo pravedan. Prigovaraju mi da je želio unovčiti znanje i da mu je novac bio važan. Znam da to nije tako. On je samo govorio da je šah iznimna igra i da bi i šahisti morali biti adekvatno plaćeni. Nije se borio samo za sebe nego za sve šahiste. Tražio je novac za svaki svoj nastup. Nije igrao simultanke jer ih nije volio. Smatrao ih je nepotrebnima, ali je bez ikakvih suvišnih riječi pristao igrati simultanku u Dječjem domu u Vinkovcima s tamošnjom djecom. Rekao mi je kako se nikada nije tako dobro zabavljao! - ističe Bilušić.



- Bio je svjestan da su ga željeli iskoristiti u političke svrhe, pogotovo u meču stoljeća sa Spaskim na Islandu 1972. godine, kad je to bio ne samo susret za titulu prvaka svijeta nego i sraz dvaju političkih sustava i filozofija razdvojenih željeznom zavjesom. No, on je uvijek bio samotnjak i stvarno se sam borio protiv strašne i dobro organizirane sovjetske mašinerije. Nije imao ni trenera ni sekundante. A Rusi su u tome bili svemirski brod prema njemu. Sovjeti su, primjerice, morali na turnirima podupirati jednog svog šahista, pa su ili igrali remije ili mu pak puštali, a s Fisherom su se morali tući do kraja.



On je bio svjestan toga i zato je pokušao srediti neke stvari, ali su ga odmah proglašavali luđakom. Želio je onemogućiti taj veliki sovjetski utjecaj u šahu, nešto promijeniti kako bi i drugi šahisti mogli doći do izražaja. Nije mu se sviđala ta dimenzija šaha kao političkog sredstva u borbi blokova i zato se borio s time, ali na svoj način. Sam, samotnjački i katkad ekscentično. No, Sovjetima je bio kost u grlu - kaže Bilušić.



Rusi su kroz šah željeli pokazati superiornost ne samo komunističkog sustava u odnosu na kapitalizam nego pokazati da je "komunistički čovjek" nadmoćan. A Bobby im je remetio tu postavku.



Početkom sedamdesetih u Beogradu je, upravo zbog tih razloga, bio organiziran susret SSSR-a protiv ostatka svijeta. Rusi su se spremili jer je to bio za njih šlag na kremu. Tadašnji šef FIDE Max Euwe napravo je neoprostivu pogrešku. On je, naime, obećao i Fisheru, koji tada nije igrao gotovo godinu dana, i danskom velemajstoru Bentu Larsenu da će igrati "prvu tablu" za Svijet.



I nastao je sukob između njih dvojice jer Bobby nije htio ni čuti da bude "druga tabla", a ni Larson, koji je tada bio u velikoj formi, nije želio popustiti. Sve je odjedanput dovedeno u pitanje. - Tada po mene u Vinkovce dolazi auto iz Beograda. Voze me onamo da utječem na Bobbyja da ipak pristane biti "drugi igrač". I uspio sam. A nisam mu rekao ništa senzacionalno. Rekao sam da i Larsen misli da je on najbolji na svijetu, što mi je stvarno i rekao, ali kako on ipak nije igrao godinu dana. Na iznenađenje organizatora, Fisher je odmah pristao.     



Kakva je to bila politička napetost, govorio mi je i Tajmanov kojeg je Fischer u meču za titulu izazivača svjetskog prvaka pobijedio sa 6-0! Tajmanov mi je poslije rekao da su ga u Moskvi dočekali kao izdajicu te da se pribojavao za svoju sigurnost, ali ostala mu je utjeha da mu je Fisher nakon meča stisnuo ruku i rekao mu da je mogao dobiti dvije partije, pa mu čak rekao i kako! Taj podatak mnogo govori o Bobbyju. Kad je postao prvak svijeta, tadašnji američki predsjednik Richard Nixon pozvao ga je u Bijelu kuću, ali se on nije odazvao. Nije volio taj glamur niti da se netko kiti njegovim perjem - kaže Bilušić.



Bilušić pronalazi opravdanje za njegov nerazumni postupak odigravanja meča s Borisom Spaskim u Beogradu 1992. godine. Zbog toga mu je bio i zabranjen povratak u SAD jer je kršio zakon o sankcijama koje su bile uvedene Miloševićevoj Srbiji zbog rata u Hrvatskoj i BiH. Bilušić kaže da je to bilo u njegovoj "zadnjoj fazi".



- On uopće nije shvaćao što se događa kod nas, ali možda ni oko njega. Naime, nakon što mu je oduzeta titula svjetskog prvaka, smatrao je da je fer od njega da Spaskom pruži revanš!? Dvadeset godina poslije, ali da se pravda zadovolji. Tada kao da je živio izvan ovog svijeta i nije primijetio da su ga iskoristili i izmanipulirali, a upravo se cijeli svoj život toga pazio. Razmjere onoga što se događa, shvatio je tek kad je tražio da me posjeti u Vinkovcima, a kad mu je objašnjeno da to nije moguće, bio je utučen - kaže Bilušić.



Za Bilušića on je bio veliko dijete, samotnjak kojem su se zbog njegove genijalnosti trebale opraštati mnoge mušice jer "ja ga znam i u trenucima opuštanja i kada je djelovao jednostavno kao tada u Vinkovcima".



Mnogi to nisu željeli, i to ga je na neki način potkopavalo, opravdava svoga velikog prijatelja Bilušić.





Meč u ­Reykjaviku za­si­gur­no je Fisc­he­rov naj­po­zna­ti­ji per­fo­man­ce, ta­mo je 1972. go­di­ne po­bi­je­dio Bo­ri­sa Spa­skog sa 12,5:8,5 ia­ko je gu­bio 2:0, pr­vu je par­ti­ju izgu­bio u ­igri a dru­gu bez ­igre, jer ni­je došao na par­ti­ju.



Meč je pra­tio ci­je­li svi­jet; na po­zor­ni­ci je s  je­dne stra­ne bio sam sam­cat Ame­ri­ka­nac, a na dru­goj stra­ni omra­že­ni, ko­mu­ni­sti­čki, mra­čni so­vjet­ski re­žim sa svi­tom svo­jih šahov­skih ve­li­ka­na.Ta­ko je meč per­ci­pi­ran u ve­ćem di­je­lu pla­ne­ta Ze­mlje. Meč je do­i­sta do­bio pla­ne­tar­ni me­dij­ski sta­tus.



So­vje­ti su ima­li  če­ti­ri mi­li­ju­na akti­vnih igra­ča, dok je osta­tak svi­je­ta ra­spo­la­gao s de­se­tak pu­ta ma­njim šahov­skim kor­pu­som, go­to­vo da bi se mo­gao uspo­re­di­ti s mo­skov­skim akti­vnim šahov­skim po­ten­ci­ja­lom. Uo­sta­lom, Mos­kva bi ta­da na de­set plo­ča do­bi­la u me­ču re­pre­zen­ta­ci­ju osta­tka svi­je­ta. So­vje­ti su bi­li pre­više po­no­sni na šah da bi izgu­bi­li na­slov svjet­skog pr­va­ka ko­ju su dr­ža­li de­se­tlje­ći­ma. I sve je to sa­da taj ču­dak, Ame­ri­ka­nac ­Bobby, do­veo u pi­ta­nje - je­dan je­di­ni čo­vjek bez tre­ne­ra ika­kve stru­čne po­mo­ći. ­



Ra­ci­o­nal­ni di­je­lo­vi ­Bobbyja su ne­sta­li ­završ­etkom me­ča u ­Reykjaviku, da­lje od to­ga da­tu­ma ne­ma smi­sla ana­li­zi­ra­ti nje­go­ve po­stu­pke.
Reykjavik, najveći meč u povijesti šaha



Vlado Vurušić;Zlatko Klarić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. listopad 2020 23:08