U divljini Aljaske, stotinama milja od najbližeg naselja, živi jedan muškarac samo sa psom. Nema struje, tekuće vode ni telefonske veze s ostatkom svijeta. Sjekirom je posjekao stabla da sagradi kolibu. Podigao je sklonište bez motorne pile i električne bušilice, toplinski ga izolirao blatom i mahovinom. Kuha na štednjaku na drva, čita na svjetlu čađave petrolejke, pije čaj od planinskih trava zaslađen javorovim sirupom koji je sam sakupio.
Njegov jednostavni i skromni život u neposrednom dodiru s prirodom, bez televizije, vešmašine, mikrovalne pećnice, aparata za espresso, bez stresa, buke, vibracija prometa, kemijskog zagađenja, elektromagnetskog zračenja i drugih zala moderne civilizacije možete pratiti u kratkim videoisječcima koje on sporadično objavljuje na svome YouTube kanalu.
Primijetili ste vjerojatno da je u prethodnoj rečenici nešto krivo. Ako u zabiti nema struje, kako su načinjene videosnimke? Zar je Panasonic napravio uređaj pogonjen krutim gorivom? Digitalnu kameru na ugljen? I gdje se aljaški pustolov spaja na internet da bi s gledateljima podijelio zgode iz svoje niskoenergetske i biorazgradive svakodnevice? Ako je imao za kompjutor i satelitski telefon, zašto nije usput kupio i bojler? On u kolibi očito ima naprednu tehnologiju, ali je ne koristi da bi sebi skuhao, ugrijao se, osvijetlio i na svaki drugi način olakšao život.
Njegov je rezon nešto zbunjujuć. Za početak, biti internetska zvijezda važnije mu je od udobnosti, svjetla i topline. Zatim, pobjegao je od svih, a dostupan je svima. Doselio se ispod samog polarnog kruga slušati kako vani zavija mećava, doživjeti nešto jedinstveno, potpunu isključenost od civilizacije, i učini mu se vjerojatno da su na čitavom svijetu ostali samo on i njegov zlatni retriver, ako na trenutak zaboravi sve one koji ga od Bostona, Tokija, Montevidea i Kaira do Stoca i Ljubuškog prate u izravnom prijenosu na ekranima svojih pametnih telefona. Jer, takvi su običaji došli, više čovjek ne može ni uživati u samoći bez milijun i po pretplatnika na YouTube kanalu.
Kontradiktorno je ovo naše vrijeme. Na jednoj strani tehnologija se strelovito razvija, napredujemo brže nego ikad prije u povijesti naše vrste. Uređaji zastarijevaju prije nego što ih pravo naučimo koristiti. Jedva što smo ih raspakirali, već ih zamjenjujemo novima. Ipak, nismo sretni zbog toga. Dapače, svakodnevno je sve izraženiji strah od kompjutora, interneta i antena. Muči nas krivnja da smo izdali naš planet, da će nam se Zemlja gorko osvetiti.
Nespokojno obilazimo trafostanice, izlazimo na ulice zbog gradnje termoelektrana, potpisujemo peticije protiv odašiljača mobilnih mreža, fantazirajući kako ćemo se jednom preseliti u takozvanu netaknutu divljinu, sakupljati šumske jagode, loviti pastrve na mušicu i kenjati u grmlju, živjeti u jednu riječ sretno i zadovoljno u skladu s prirodom, bez struje i telefona dok nas medvjed ne rastrga.
Često zapravo ne znamo što želimo, dvoumimo se između nespojivog. Vijećnici Gradskog vijeća Hvara u srijedu su tako većinom glasova zabranili 5G mrežu u svome mjestu jer žele, ako smo ih dobro shvatili, živjeti u prirodnom okolišu bez zračenja.
Ipak, dosta smo sigurni da bi vijećnike ogorčilo da im telefonska kompanija, ma i samo na jedan dan, ukine Wi-Fi vezu i podijeli dial up modeme, ako se sjećate kreštavih i pijukavih uređaja otprije dvadeset godina, kad su se fotografije učitavale po desetak minuta. Ili da Hrvatski Telekom stanovnike otoka sasvim ostavi bez interneta i ljubazno ih uputi na bogat izbor novina i knjiga u narodnoj čitaonici. Premda je dial up vjerojatno zdraviji, kao i čitanje novina i knjiga, sumnjam da bi se Hvarani lako odrekli Facebooka, YouTubea i nove sezone omiljene humorističke serije na Netflixu.
Zašto im sada odjednom smeta 5G? Pa jednaki su strahovi od zračenja i karcinoma bili i prije nekoliko godina, kad se uvodila 4G mreža. I još prije, kad je došla 3G. Da ne odlazimo dalje u prošlost, dio javnosti baš je svaka tehnološka novost izbezumila. Ne pamtimo da je ikad prošlo bez glasina da će zbog nekakve antene na zgradi ljudi umirati kao muhe.
Očekivali biste možda da će s vremenom promjene biti bezbolnije, da će sumnjičavi, kad opaze da smrtnost u susjedstvu nije znatnije porasla, vidjeti napokon da antene nisu štetne, ali ne, oni su sve tvrdokorniji, zadrtiji. Premda su mobiteli i kompjutori sve napredniji, mnoge među nama informatička otkrića ispunjavaju užasom, usplahire se kao gologuzi domoroci s puhaljkama kad iznad svog amazonskog sela ugledaju helikopter.
Tko želi imati WhatsApp i Facebook, trebao bi biti pomirljiviji s antenama. Kupujete li iPhone za deset hiljada kuna, zaboravite na život kakav je nekad bio, na netaknutu prirodu, kapju vina, zrno soli, kamen umjesto jastuka i druge sentimentalne pizdarije iz klapskih pjesama.
Naposljetku, tko je ikad rekao da zračenje 5G antena izaziva rak? Čije bi mišljenje hvarski gradski vijećnici uvažili, ako nijedan ozbiljan inženjer ili liječnik tako nešto ne tvrdi, teorija nema baš nikakvih dokaza u stvarnosti, već je čitava halabuka krenula od engleskog šarlatana po imenu David Icke, koji je postao guru i mistik nakon što je propao kao golman. Uzimati tako nešto ozbiljno i vjerodostojno nije u osnovi drugačije nego da Stipi Pletikosi, nakon uspješne karijere u Šahtaru iz Donjecka i moskovskom Spartaku, obuku bijelu kutu, objese mu stetoskop oko vrata i imenuju ga za šefa onkologije.