Gledao sam nedavno odličan dokumentarac o Charlesu Darwinu i američkim poricateljima njegova djela, kršćanskim radikalima kreacionistima, koji ustraju da je svaki redak u Bibliji nepobitna nebeska istina.
“Najveći je Darwinov grijeh da je izjednačio čovjeka i životinju. Mi smo ljudi iznad životinja. Mi smo bolji”, kazao je u filmu jedan južnjački metodistički pastor uzrujano, a ja sam pomislio kako je netko njegov u Alabami prije pedeset godina jednako tako tvrdio da je bolji od crnaca.
Sitne pare
Poznajete takve glupane, koji svoju objektivnu beznačajnost i sve svoje neuspjehe vazda nadoknađuju tvrdnjama kako su, eto, opet bolji od nekoga, Cigana, Srba, Šiptara, Čifuta, Hercegovaca, Imoćana, crnaca, pedera ili barem deva i mravojeda, kako je njihovo pravo na život veće od prava nekog drugog bića. Kad nemate škole, kad vas priroda zakine za naočitost i visinu, a ni s inteligencijom nije bila naročito darežljiva, kad vam žena ode, vlastita vas djeca preziru, a gadovi za sitne pare besramno izrabljuju, ljekovito je vjerovati da ima i bjednijih. Najgorljiviji zagovornici rasne, nacionalne ili nekakve druge superiornosti u mnoštvu slučajeva upravo su takve neispunjene, ogorčene ljudske jedinke, a utjehu i ohrabrenje u vlastitim obmanama oni neobično često nalaze u crkvi i u maštovitim tumačenjima drevnih biblijskih spisa. U ime nedužno raspetog nesretnika na crkvenom zidu šire se svakovrsne mržnje, a gdjekad i otvoreno poziva na nasilje.
Nisu ipak svi vjernici i svi svećenici takvi. Kažete li tako nešto, i sami ćete lakomisleno upasti u stupicu nesnošljivosti i oklevetati mnoge ispravne i dobre kršćane, koji zaista vjeruju u ljubav i oprost, koji žive u miru sa susjedima, pa i ako su druge vjere, koji ne drže da je Matejevo “Krv njegova na nas i na djecu našu!” bilo osobito dobar razlog za pisanje rasnih zakona i otvaranje Auschwitza, i koji, napokon, ne misle da je Sveto pismo bez ostatka ispravno i točno. Ljudi vjeruju u Boga, ali neće svejedno, samo za primjer, iskopati svoje grešno oko okrenu li se za privlačnom ženom na ulici. Tisuće su godina prošle otkad su ti strogi zakoni pisani, čovječanstvo je danas drugačije, do mnogih smo vrijednih spoznaja u međuvremenu došli. S dužnim poštovanjem za riječ Božju, velika većina kršćana shvaća da koješta u Bibliji, otvoreno govoreći, nije ozbiljnije od Crvenkapice.
Mic po mic
Čudesna priča da je Bog jednog jutra iz čista mira upalio svjetlo nad tamom i bezdanom, a šest dana kasnije od blata načinio našeg praoca Adama i kratko zatim, od njegova rebra, našu pramajku Evu, kroz stoljeća je mic po mic uzmicala pred uvjerljivijim, dosljednijim i detaljnijim teorijama o postanku našeg svijeta i naše vrste, a nije ih malo koji misle da je i to bila Njegova volja. Bog je želio da znamo istinu. Pa i onaj grozni Charles Darwin, napokon, bio je vjernik. Nije vidio ništa grešno ili bezbožno u svojim istraživanjima. Ustrajao je smatrajući kako mu je dobri Bog dao pamet da dokuči teoriju evolucije.
I nije Darwin nipošto usamljen u tome, bezbrojni su takvi vjernici. Mnogi valjani kršćani svakodnevno proširuju naše znanje, šest dana u tjednu ucrtavaju nove zvijezde i planete u astronomske karte, u hadronskom udaraču pod švicarskim planinama otkrivaju Higgsov bozon, otvaraju ljudske lubanje i skalpelima razrezuju mozgove, da bi sedmi dan ujutro u najboljem odijelu otišli u crkvu, klekli i prekrižili se, ne nalazeći baš ništa proturječno u svome djelovanju. Znanstvena postignuća nisu u opreci s njihovom vjerom. Nitko se od njih ne uzrujava da čini nešto suprotno onome što piše u Knjizi postanka ili Knjizi zakona, u Svetom pismu oni nalaze još mnogo razloga za vjerovanje mimo tih dijelova koji su bjelodano bili u krivu.
Premda je, istina, u povijesti bilo i krvavih nesuglasica, naše znanje o materijalnom svijetu i vjera u duhovne istine stoljećima rastu jedno uz drugo. Niti je otkriće okamina dinosaura natjeralo ljude da se okrenu od Isusa, a ni Isus, da ga pitate, vjerojatno ne bi rekao ništa protiv velociraptora. Pametni kršćani pomirljivo će prihvatiti da su prije mnogo milijardi godina našim planetom vladali golemi gmazovi upravo kao što će prihvatiti i susjeda pedera ili Srbina. Ali, uvijek se, nažalost, nađe glupana poput južnjačkog pastora citiranog na početku, a ni u nas, znate i sami, ne nedostaje takvih. Radikali ispunjeni mržnjom žele nas svesti na mjeru svoje nepismenosti, i često to rade uz svesrdnu pomoć Crkve, kreacionističkim se ludostima grčevito suprotstavljaju zdravoj pameti, gušeći znanje i napredak.
Vođa pametnih kršćana
Znam mnogo vjernika koje je istinski uznemirilo ako bi im nekakav idiot s oltara nešto tako blebetao, znam da su uvrijeđeni i ljuti odlazili s misa, i zbog njih mi je drago da je razumni i pomirljivi papa Frane prije nekoliko dana kazao kako nema ništa nekršćanskog u vjerovanju u teoriju velikog praska ili u tome da se naša ljudska vrsta nije čarolijom oblikovala iz blata, već kroz nepregledne eone prošlosti Zemlje razvila iz nekih drugih oblika života. Njegova duhovita opaska kako “Bog nije mađioničar”, dala je nadu onima koji su, slušajući fanatike, možda i nešto sustali u vjeri. Papa Frane još se jednom potvrdio kao vođa pametnih kršćana i zbog toga njegova Crkva ni za milimetar nije postala manja. Dapače, ja bih rekao da je postala veća.