Desničarski portal, jedno od onih čudnih mjesta za osobe koje odbijaju piti lijekove, uzrujalo je da sam napisao kako su hrvatske snage u Oluji otjerale srpsko stanovništvo iz Krajine. Drže kako je to drsko izvrtanje povijesne istine i ignoriranje službenog stava naše vlasti. Stotinu tisuća Srba otišlo je, naravno, jer im je prokišnjavalo ili su tek časkom skoknuli do Zrenjanina po cigarete, a svatko tko tvrdi drugačije morao bi, pazi sad, biti uhapšen. Pozivaju stoga redarstvo da postupi po njihovu ljubaznom nalogu i smjesta me liši slobode.
Joj, joj, zajaukao sam razdragano. Iako nije prvi put da netko poziva na moje hapšenje, već bi se, naprotiv, po kojekakvim internetskim portalima i forumima i profilima društvenih mreža našlo valjda i pola milijuna takvih pravdoljubivih zahtjeva, nije me prestalo zabavljati kako desničarski kripli doživljavaju slobodnu, demokratsku razmjenu mišljenja. Nema njima mile lale, piškiću kakiću. Da mogu, bez pardona bi ti poslali maricu na kuću i drhtali od naslade zamišljajući kako će za tobom šljocnuti zatvorska brava. Bogu hvala, kako bi i moglo drugačije.
Preporuka Cvitanu
Nije polemika ako je nisi okončao pendrekom. Koji smo kurac pravili državu ako će svi pisati kako im se ćefne? Sramotan je propust da u Lepoglavi imaju pjevački zbor i mlade aviomodelare, a nema novinarske sekcije.
Većina ovih ludosti niske je pismenosti, hrvacki patrioti ne razlikuju č i ć i do kraja rečenice obično zaborave što su ono mislili kad su je počinjali, no s vremena na vrijeme nađe se i gdjekoji suvisliji, naoko pametniji, učeniji. Regirajući prije nekoliko mjeseci na moj komentar kako su australski Hrvati počesto neugodni šovinisti i, mimo boljih običaja u svojoj uzornoj multietničkoj drugoj domovini, pa i političkoj kulturi nas koji smo ostali u old country, otvoreno briju na istrebljenje Srba, Slaven Letica je zaključio kako sam ja ružno oklevetao baš čitavo iseljeništvo i usrdno preporučio državnom odvjetniku Cvitanu da me zbog toga neizostavno, što se reče, obradi. Izašlo je to na cijele, čini mi se, tri stranice jednog listića ustaških nagnuća. Letica si je dao truda da objasni kakav sam ja nehrvatski izrod, i to je, naravno, u redu, nemam ništa protiv, i ja volim cirkus, ali me je prilično iznenadio dio s državnim odvjetnikom. Otkud jedan sveučilišni nastavnik, kažu, intelektualac, slobodnomisleće čeljade navija za delikt mišljenja i drlja takve bijedne potkazivačke retke?
Šašave žudnje
Sunce moje denuncijantsko, Letica bi mene poslao u stanicu na informativni razgovor, da me organi gonjenja makar malčice protresu i prepadnu. I ako je ikako moguće, da prethodno njega obavijeste, da parkira niže u mojoj ulici, ugasi farove i pognut iza volana hijenski se keseri gledajući kako me u gluhi sat uplakanoga uvode u policijska kola s plavim rotacijskim svjetlom.
Ljudska je priroda velika zagonetka. Neobične i šašave žudnje uznemiruju našu bespomoćnu psihu, a ja nikoga zaista ne bih osuđivao. Važno mi je samo da su svi punoljetni i svojevoljno pristaju. Ipak, ne mogu se dovoljno načuditi desničarskom oduševljenju hapšenjima. Što je tu tako uzbudljivo? Ako fantaziraju o sputavanju čeličnim lisičinama, trebali bi se igrati sa ženama. Mnogo je zabavnije.
Kao čovjek koji nikada nikoga nije tužio, čak ni nazvao policiju, kunem se, nijednom u cijelome svome životu, doživljam čudnim ovo zazivanje represivnog aparata, a stvar je zapravo vrlo raširena. Narod se neviđeno razgaljuje kad nekoga hapse, pa i otvoreno očituju radost, a ako se baš srame svoje grešne, nekršćanske želje, onda, kao neutralno, nepristrano kažu: “Neka institucije rade svoj posao”. A institucije, razumije se, nisu bilo kakve. Nitko nije kazao “neka institucije rade svoj posao” misleći na Bolnicu sestara milosrdnica, Hidrometeorološki zavod, Ruđer Bošković, Društvo književnika ili Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, već je to uvijek i jedino institucija nekakve sile i straha. U jednoj bezazlenoj, ispranoj birokratskoj frazi krije se zlobni nagovještaj policijskog i sudskog progona.
Institucije i njihov posao
“Neka institucije, he he, rade svoj posao”, rekao bi Slaven Letica zadovoljno trljajući ruke, a kakvi su odlikaši u rečenim institucijama i kakvi će za koji mjesec još doći, mogli bi stvarno i početi hapsiti zbog lakomislenih i neodgovornih zajebancija, pa da idioti poput mene uistinu završe u reštu, s ubojicama i pljačkašima kartajući belu s nevješto naslikanim mađaricama domaće izrade. Pa, kvragu, zašto ne? Ta je tradicija zapravo impresivna. Ako su Matoš, Ujević, Nušić, Gotovac i mnogi drugi talentirani novinari i pisci stanovito vrijeme kusali grah s repom iz izgrebanih aluminijskih porcija, ne bi valjda ni meni bilo loše. Medijska bi scena živnula kad bi mi dali da vodim novinarsku školu i uređujem zatvorski tjednik, objavljujem šaljive zgode iz života kradljivaca automobila, kuhinjske recepte zloglasnih trovača i savjete o spolnoj higijeni iz pera uvaženih silovatelja, sve pošteno plaćajući, pet cigareta za crticu, kutiju za uvodnik, a čitave dvije za veliku reportažu preko dvije strane. Vjere mi, najbolje novine u zemlji bih napravio, svi prvorazredni autori bi za nas pisali.
“Kako si rekao”, upitao bi upravitelj zatvora.
“ Boris Dežulović.”
“Ajde, ništa ti ne obećavam, vidjet ću što mogu napraviti.”