(…) Da Hrvatska demokratska zajednica ukrade Velebit, da raskopaju čitav planinski masiv i odnesu ga u nepoznatom smjeru, Andrija Hebrang ne bi primijetio ništa neobično u krajoliku. Dapače, takva bi bila snaga njegova uvjerenja da bi se na majčin grob, vlastito zdravlje i jedinog i velikog Boga kleo da se iz Gospića oduvijek vidjelo more.
Takva je on osoba. Da ga priključe na detektor laži, iz uređaja bi prvo zaiskrilo, prasnulo i zadimilo se, a onda bi nestalo struje u cijelom Zagrebu. I to njega ni na tren ne bi zbunilo.
“Izvolite, koje je vaše sljedeće pitanje?” upitao bi, čađav i nakostriješene kose, s plamičkom na rubu brka, cijenjeni narodni poslanik Andrija Hebrang hladnokrvno.
Vjerojatno je uzbudljivo živjeti s osobom tako živahne imaginacije i nestabilnih spona sa stvarnošću. Tko zna što njegova supruga misli tko je on zapravo. Jedan dan joj možda dođe i umorno reče da on više tako ne može. Prodat će, kaže, limarsku radionicu i otvoriti kafić. Drugi dan pojavi se uznemiren u plavoj policijskoj uniformi i drhtavih ruku pije rakiju, opisujući kako je na očevidu prometne nesreće skupljao nečije otrgnute udove. Zatim je nastavnik tjelesnog, pa inženjer rudarstva, pa kapetan duge plovidbe, pa trgovac začinima, pa violončelist, pa veteran Prvog svjetskog rata, pa časna sestra karmelićanka... Najgore je kad se zbog nečega predstavlja kao Birger Gustaffson i nitko od ukućana nema pojma o čemu priča, jer nitko od njih ne govori švedski. (…)
( Cijeli tekst pročitajte u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista )
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....