StoryEditor
KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Kako je Merkel očitala lekciju desnici o plaćanju jednog duga

“Auschwitz je bio dio njemačkog Reicha, njemački istrebljivački logor”, istaknula je Angela Merkel ne tražeći nikakve poštede ni samilosti za svoje. “Važno mi je naglasiti tu činjenicu”
Angela Merkel
 REUTERS

Prošlog petka Angela Merkel je u Auschwitzu položila vijenac od palminih i čempresovih grana s tri reda ruža, crnih, crvenih i žutih, s vrpcom u jednakim bojama. Prije nego se u tišini odmaknula nekoliko koraka unatrag, poravnala je vrpcu da ljepše pada niz vijenac. Ta je kretnja bila, naoko, sitna, beznačajna, nesvjesna, nešto što učinite kad ne znate što biste s rukama, ali opet, kad predsjednica njemačke savezne vlade namješta njemačku zastavu na mjestu gdje su Nijemci ubili više od milijun i sto tisuća ljudi, to je ispunjeno značenjem, u isto vrijeme i dostojanstveno, i strašno, i na čudan način nekako i ponizno i ponosno i, prije i poslije svega, domoljubno. Nema možda domoljubnijeg čina od toga.

Angela Merkel činila se u tome trenutku kao neka kućanica kad namješta stolnjak koji se jednim krajem nakrivio ili u milimetar poravnava porculanske figurice na polici iznad kamina. Njezina je mala gesta govorila da je ona ozbiljna i odgovorna gospođa i da sve u njezinu domu mora biti pod konac.

Jednaka je bila i u kasnijem govoru. Premda nije bilo lako, barbarski zločini njezinih zemljaka, priznala je, ispunjavali su je dubokim sramom, izravno je i bez okolišanja preuzela odgovornost za sve, plinske komore, glad, hladnoću, epidemije, mučne pseudomedicinske eksperimente i prisilni rad do potpune iscrpljenosti. Sve je pedantno nabrojila, prije nego što je zaključila kako je Auschwitz bio samo njihova, njemačka svinjarija. “Oświęcim se nalazi u Poljskoj, ali u listopadu 1939. Auschwitz je bio dio njemačkog Reicha, njemački istrebljivački logor”, istaknula je ne tražeći nikakve poštede ni samilosti za svoje. “Njime su upravljali Nijemci. Važno mi je naglasiti tu činjenicu. Važno je jasno identificirati počinitelje. Mi Nijemci dugujemo to i žrtvama i sebi.”

I tu je ona stavila točku iza koje nije bilo ništa. Angela Merkel nije tražila druge krivce, nalazila ispriku za zločin, umanjivala ga ili, nedao Bog, sumnjala da se on uopće dogodio. Nije, nadalje, naglašavala da je i na njihovoj strani mnogo nedužnih stradalo, premda su milijuni njemačkih civila ostali zgnječeni pod ruševinama nakon katkad potpuno besmislenih savezničkih bombardiranja. Nije spomenula njemačke vojnike koji su još i godinama poslije rata skapavali kao životinje u sovjetskim logorima u polarnom pojasu, a ni njemačke supruge, majke i kćeri koje su crvenoarmejci silovali. Predsjednica njemačke vlade, napokon, nije izgovorila slavnu rečenicu: “Ostavimo prošlost iza sebe i okrenimo se budućnosti”, niti se sjetila dodati naš omiljeni začin: “Osuđujem žrtve svih totalitarnih sustava”.

Njezino priznanje krivnje stajalo je samo za sebe, kao što na kolodvoru Wittenbergplatz, nedaleko od otmjene berlinske robne kuće KaDeWe, u spomen na Židove koji su s toga mjesta otpremani u smrt, i danas stoji popis stratišta: Auschwitz, Stutthof, Maidanek, Treblinka, Teresienstadt, Buchenwald, Dachau, Saschsenhausen, Ravensbrück, Bergen-Belsen, Trostenez, Flossenbürg, “mjesta terora koja nikada ne smijemo zaboraviti”. Angela Merkel je to napravila kako to Nijemci inače čine, jednostavno, bez ukrasa, iskreno i pošteno, za razliku od nas Hrvata, koji se uvijek nešto dovijamo, lažemo, vrdamo, krijemo i muljamo.

Ona je u Auschwitzu bila, rekao sam već, u petak 6. prosinca, a dva dana kasnije, u nedjelju 8. prosinca, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski gledali smo predizborni skup Miroslava Škore, koji o Drugom svjetskom ratu i žrtvama koncentracijskih logora ima malo drugačije mišljenje, koji bi da se to još istraži, da se, kako je rekao, slučaj prekopa, a nije sasvim jasno ni da on žrtve smatra žrtvama. Jer, vidite, bio je tu i njegov prijatelj i plameni poklonik Velimir Bujanec, koji je jednom davno, prije dvadeset pet godina, pred zagrebačkom Židovskom općinom dijelio letke s natpisom “Židovi, van!”, a u gledalištu koncertne dvorane smo vidjeli i odvjetnika Željka Olujića koji je Bujanca dosjetljivo branio sljedećim riječima: “Čak i da je to bio slučaj, to bi bilo nedovoljno za optužbu o rasnoj i vjerskoj mržnji. Naime, to može značiti i poziv da se izađe iz zgrade i razgovara!”

Za slučajeve zvjerskog istrebljivanja onih druge vjere, narodnosti i političkog uvjerenja, koje naši nisu možda radili tehnički potkovano i organizirano kao Nijemci, ali su manjak znanja uspješno nadoknađivali srčanošću, glasači Miroslava Škore ne osjećaju osobitu krivnju i kajanje. Oni su došli iz svih krajeva domovine u Lisinski, u majicama s natpisom “Sad il’ nikada!”, ali odnekud kao da prepoznajete njihova neobrijana lica, vidjeli ste ih zagrnute zastavom u kolovozu u Kninu ili u studenom u Vukovaru. Jednostavni, domaći ljudi, koji popiju pa pjevaju ustaške, a katkad ih i bez alkohola spontano puste iz grla, na spomen Jasenovca samo će odmahnuti.

U poznatom i sigurnom okruženju, na domaćem terenu, među svojima će kazati kako Židovi, Srbi, Cigani i komunisti, prči im mater, bolje nisu ni zaslužili, no ako se zateknu na neprijateljskom teritoriju, pa još na televiziji, dovijat će se nekako umanjiti zločin, upozoriti kako su i drugi činili jednake, ako ne i gore gadosti, a oni, naravno, osuđuju sve totalitarne sustave i, napokon, ono kad su ih snimili da pjevaju Juru i Bobana, to je bilo istrgnuto iz konteksa. Sedamdeset pet godina od kraja Drugog svjetskog rata ustaška se bagra uporno izmotava isplatiti jedan dug, i žrtvama i svome narodu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 04:37