Gotovo svaka generacija gimnazijalaca pamti anegdotu kako je jedan njihov, na primjer, Nenad jednom pobjegao iz škole da bi gledao utakmicu voljenog kluba. Razredniku Đuri sutradan je donio ispričnicu da je izostao zbog upale uha, proljeva, prehlade, vrtoglavice, takvog nečega, vrlo opasnog. Međutim, razrednik je jedva i pogledao njegovu brižljivo krivotvorenu liječničku potvrdu. Polako, mirno i bez riječi, poderao ju je prvo na dva, pa na četiri, pa na osam, pa na šesnaest i, naposljetku, trideset dva komadića i bacio u koš za smeće. “Ali, profesore, zašto?” promucao je Nenad zgranuto.
“Utakmica je, Neno, jučer bila na televiziji, u direktnom prijenosu”, upozorio ga je razrednik. “Kamera te je snimila na stadionskoj tribini.” Ne prođe godišnjica mature a da se ljudi ovoga ne sjete i svaki put doslovno plaču od smijeha kako je u proljeće sedamdeset druge pokojni profesor Đuro, strah i trepet matematičke gimnazije, Nenadu, danas jednome od naših najuglednijih dijabetologa, zbičio šest neopravdanih.
Ovakvi šaljivi slučajevi svakodnevno se događaju, obično srednjoškolskim nevaljalcima, a kojiput i barabama poput bivših premijera. Ivo Sanader došao je nedavno na zagrebački sud zbog jedne od mnogih sramotnih afera u kojima su ga ulovili i slabašnim, isprekidanim šapatom se izjadao kako zbog svoga trošnog zdravlja, kh, kh, kh, ne može dolaziti na ročišta. Sud je tada uvažio njegovu ispriku, premda su istoga toga ispijenog, blijedog, polumrtvog Sanadera samo koji dan prije toga i televizijske kamere i novinski fotoreporteri snimili u Rusiji, kako se rumen kao jabuka u nekoj kalinjingradskoj pivnici slika s obožavateljima prije utakmice i kasnije na stadionu đipa kao ždrijebe radujući se zgodicima “Vatrenih”.
Dapače, teško bolesnog, jedva pokretnog Sanadera opazili su i nakon toga, na moskovskom finalu, u propisanoj domoljubnoj modnoj kombinaciji, sa šalom i đilkoški okrenutom šiltericom na crvene i bijele kvadratiće, kako pjeva i viče i revoltirano bjesni zbog bjelodano nepravednih odluka argentinskog suca. Eh, nema ovdje pravde za malog čovjeka, Ivo Sanader mogao bi vam reći sve o tome.
Šta se ovdje dogodilo, upitali su se mnogi? Zar naša sudska vlast ne gleda televiziju i ne čita novine? Kako im je promaknula razlika između Sanadera koji se pred njima opraštao od ovoga svijeta i Sanadera koji je živahno skakao kad god se Mario Mandžukić našao sam pred protivničkim vratarom? Da nije možda bivši premijer otišao u kakvog bradatog ruskog iscjelitelja, pravoslavnog mistika s Urala, poljubio ikonu Aleksandra Nevskog, pričestio se domaćom votkom od šezdeset pet gradi i jedna vrela snaga je momentalno došla u njegove beživotne noge. Ili je, meni se čini možda i logičnijim, Sanadera obuzeo onaj medicinski neobjašnjiv polet koji je držao i hrvatske reprezentativce.
Pa i Luka Modrić i društvo su se činili iscrpljeni nakon produžetaka protiv Danske i Rusije, engleski novinari su ih pogrdno nazivali hodajućim mrtvacima, podcijenili ih jednako kao zagrebački sud Ivu Sanadera, a oni su ustali iz invalidskih kolica i razvalili. Slobodna Dalmacija donosi danas priču da je i jedan navijač iz Lovreća cijelu Rusiju sa slomljenom nogom prošao. Sva je prilika da se tu dogodila jedna čudesna “ustani i hodaj” priča, jedna nevidljiva sila dizala je nevoljne hrvatske Lazare iz grobova.
Mora biti takvo nešto jer, ako nije bilo medicinski neobjašnjivih iscjeljenja, onda je na Županijskom sudu u Zagrebu netko slabouman. A potpuno je, naravno, nevjerojatno, nikad se u povijesti nije dogodilo da je na zagrebačkom Županijskom sudu bio netko slabouman.