Svatko je od nas jednom valjda upoznao dijete koje su svi neobjašnjivo mrzili. Ispovijedali su vam se gorko roditelji nekakvog nejakog nesretnika koji je nevin trpio stravičnu nepravdu i od vršnjaka i od nastavnika, i u dvorištu i na izletu, i u školi i na izvanškolskim aktivnostima.
“Profesor hrvatskog srušio ga na popravni jer nije znao nabrojati samoglasnike”, rekla je mama dragajući po kosici devetnaestogodišnjeg mališana.
“Napamet ga pitao da nabroji”, upozorio je tata. “A tko, molim te, zna svih osam samoglasnika napamet?”
“Ali, nema veze, neka je on njega srušio”, dodala je mama jetko. “Mi smo kršćani, mi ćemo profesoru oprostiti.”
“Samo ne znam što će mu Bog reći”, primijetio je tata zloslutno.
“Pa se onda i župnik okomio”, nastavila je mama otpijajući iz šalice, “da mu je naš Dado ukrao srebreni kalež.”
“Laže stoka. Nije to srebra vidjelo.”
“Došla zatim i policija sa socijalnom radnicom, kad je Dado staklom izrezao lice jednoj debeloj Kristini.”
“Dječja posla”, zaključio je tata bezbrižno.
Nekritička ljubav
Nizali su vam njih dvoje Dadine svinjarije i nijedna ih, ma kako užasna bila, nije upućivala na nesumnjivu istinu da je taj njihov Dado jedna glupa i bezobzirna životinja. Kad netko pati od te vrste sljepila, naš će narod reći kako ona ili on “ne da na svoje”. Osim kod roditelja nekritički zaljubljenih u djecu, pojava je neizbježna i kod strastvenih, nepokolebljivih nacionalista, a viđa se i u sportskom novinarstvu.
Njemački su mediji tako prošli tjedan donijeli uvjerljivu, dokazima čvrsto potkrijepljenu priču kako je Davor Šuker, predsjednik našeg Nogometnog saveza, bio blizak s jednim osuđenim varalicom koji je namještao sportske rezultate, a u nas je zavladala konsternacija, lijevom i desnom se ljudi križaju, pa kako, pa zašto, pa kome je u interesu razvaljivati zaslužnog nogometaša i istaknutog sportskog djelatnika, nesumnjivo najboljeg veleposlanika Lijepe naše? Nitko kao da nije ni slutio da bi Davor Šuker mogao nešto petljati s kriminalcima.
Zbilja, sve nas je zajedno zatekla ta stvar. Gdje bi se Šuker s bagrom i polusvijetom družio? Davora Šukera viđali smo samo s finim, uglednim svijetom, recimo na onoj starijoj fotografiji iz Madrida, kraj groba Ante Pavelića, gdje se smiješi s gospodom akademicima, neurokirurgom Miljenkom Krojfom i skladateljem i vilolončelistom Zoranom Ivicom Petrovićem.
Moja banka
Pamtimo ga zatim iz televizijske reklame otprije dvadesetak godina, kad je nasmijano poručivao: “Gradska banka je i moja banka”. Bilo je to kratko prije nego što su se na blagajnama samoposluživanja pojavili natpisi: “Ne primamo čekove Gradske banke”. Tisuće su njih tada izgubile ušteđevine, ali Šuker, unatoč tvrdnji iz reklame, zanimljivo, nije bio među njima. Šuker je možda na vrijeme povukao svoj novac i po puno boljim ga uvjetima oročio u prijatelja, cijenjenog astrofizičara Dina Pokrovca. Ne možemo to, nažalost, znati jer je Pokrovac uskoro skončao u pucnjavi. Upravo kao i naš proslavljeni akademski kipar Zlatko Bagarić, još jedan Šukerov prijatelj.
Na prijatelje Davora Šukera, opazit ćete, neobično se često puca iz dugog ili kratkog oružja, ili im dušmani podmeću bombe u limuzine, a ako ih dobri i milostivi Alah još nije uzeo, to je obično stoga jer su na izdržavanju pravomoćne kazne zatvora. Naposljetku, jedna je kazna, doduše samo novčana, dosuđena i samom Šukeru u Münchenu, kad je u avionu našao rijetke antičke zlatnike vrijedne dvadeset pet tisuća eura i nije držao nužnim to prijaviti letačkom osoblju, već je dukate darovao jednoj gospodični, koja je bila dovoljno glupa da ih pokuša prodati i oboje ih pritom uvali u nevolju s redarstvom i pravosuđem Savezne Republike Njemačke.
Kad nabrojite sve njegove školovane i poštovane i čestite prijatelje, liječnike, advokate, znanstvenike i umjetnike, i sjetite se svih njegovih divno filantropskih, velikodušnih i tvrdo, neumoljivo moralnih gesti unatrag dva desetljeća, zapanji vas zaista da njemačke novine pišu kako se Davor Šuker dopisivao s nekakvim besprizornim Antom Šapinom, osuđenim prevarantom iz njemačkih sportskih kladionica. Ma, neće biti. Gdje su se ta dva muškarca uopće mogla sresti, na premijeri Wagnerova “Prstena Nibelunga” u Berlinskoj državnoj operi? Na kardiološkom kongresu? Otvorenju izložbe dizajnerskih postignuća Bauhausa?
Besmislica!
Sportski novinari, gotovo bez iznimke ponosni Hrvati koji “ne daju na svoje”, s gnušanjem su odbacili ovu priču kao demonsku izmišljotinu nekih koji mrze sve što je hrvatsko jer se nikad nisu pomirili s raspadom Jugoslavije. Kako ste ono rekli, tko je pisao o tome? Frankfurter Allgemeine Zeitung? Pa, naravno, mogli smo pretpostaviti da su nekakvi komunisti na stvari.
‘Ocrnili su Davora’
Znamo mi takve i iz aviona možemo vidjeti koje su im namjere. Ocrnili su Davora Šukera da bi ocrnili Hrvatsku jer je on, rekli smo već, najbolji veleposlanik Lijepe naše, Zlatna kopačka Svjetskog prvenstva 1998., najpoznatiji Hrvat u svijetu. Reče li netko: “Eno Davora Šukera, brzo sakrij srebreni beštek!”, to je uvreda svima nama u Hrvatskoj. Zamislite da nas na diplomatskim primanjima krenu ogovarati.
“Ako im je Šuker najbolji veleposlanik, kakvi su im tek oni lošiji”, primijetit će možda netko njušeći australsko bijelo vino.
“Nije li ono Kolinda Grabar Kitarović bila diplomatkinja u Washingtonu?”
“Bože sačuvaj, kakav narod!”