StoryEditor
KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Nema diktature koja nije bila napravljena za naše dobro

 
 Robert Fajt / CROPIX

"A di je maska?" pitaju prolaznici. Nepoznati na ulicama otvoreno vas prozivaju za kršenje higijenskih propisa. Prođete li mrtvim i tihim gradom u suton, pored zatvorenih dućana i zamračenih gostionica, od troje njih s kojima ćete se u pola kilometra mimoići, jedan će svakako, s druge strane kolnika, s više od deset metara udaljenosti, optužujuće primijetiti kako nemate medicinsku masku preko usta i nosa.

Na stranu sad da maska, stav je svih stručnjaka, ne pomaže protiv zaraze koronavirusom. Da bi je trebali nositi samo liječnici i sestre, a njima ih svakodnevno nedostaje, možda upravo stoga što su svi luđaci nagrnuli u ljekarne i za sebe, ženu i punicu kupili maski u količini koju jedan klinički bolnički centar s četrdeset odjela i nekoliko stotina zaposlenih potroši u pola godine. Na stranu i to da krpa koju mnogi nose na licu ne izgleda osobito svježe i čisto. Čini se kao da je pajdo nosi još od prošle subote, da je spavao s njom, usisavao stan, kupao psa, rezao nokte na nogama i upotrijebio je kao ubrus nakon što je ručao tripice.

Ništa od toga nije važno jer smisao pravokutnog zelenog komada pamučne tkanine nije zaista u zaustavljanju zloćudnih mikroorganizama, već je on postao kao legitimacija, dokaz građanske ispravnosti, njime se razlikuju dobri od loših, naši od njihovih. Evo ga, dušmanin, ne nosi masku, viču poslušni. Izdajica, vrište podobni. Jer netko jednostavno mora biti kriv, nekoga moramo obilježiti i izopćiti iz zajednice, a kako broj zaraženih raste, nije više dovoljan normalan oprez, razumne mjere dezinficiranja ruku i izbjegavanja socijalnih kontakata. Opasnost postaje sve nerazumnija.

Kao što devedesetih mnogima nije bio dovoljan stvarni rat, već su izmišljali srpske snajperiste i špijune na balkonima u susjedstvu na splitskim Blatinama ili u zagrebačkom Zapruđu, tako i sada histerija raste. Ljudima je zavladala iracionalna žudnja da na jednoj strani istaknu svoju pokornost i svoju budnost, svima pokažu kako su oni svoje ništavno ja stavili u službu kolektiva, nesebično se žrtvovali za veće dobro i, evo, gledajte, herojski nose masku preko usta, a da s druge strane nekoga prokažu kao neprijatelja, mangupa u našim redovima, petokoronaša, kako bi duhovito rekao Teofil Pančić.

Nešto je šaljivo, a nešto jezivo gledati u koliko su se nas probudili mali zlobni Sjevernokorejci, isprepadani stanovnici diktature koji prosto ne mogu dočekati da nekoga prijave vlastima. Hrvatskoj televiziji to je, čini se, osobiti užitak, pravednički pjeniti zbog nekoga tko je kašljao u tramvaju, nečistim rukama dirao tjelesne otvore, preko reda ušao u Konzum ili žlicom prokopao tunel ispod dvorišta da pobjegne iz samoizolacije.

Imate li živaca gledati taj medijski treš, opazit ćete da se devedeset posto programa sastoji od lova na najgore među nama, notorne neodgovorne pojedince. Da vam je tkogod davao samo deset lipa svaki put kad je netko na Hrvatskoj televiziji u posljednjih četrnaest dana spomenuo neodgovorne pojedince, sada biste imali kao Ivo Sanader.

Strah od zaraze potaknuo je discipliniranje stanovništva, a discipliniranje se otelo u zazivanje policijske države. HDZ je, vidjeli ste, prije nekoliko dana, potpuno ozbiljno, bez zajebancije, u Sabor donio prijedlog jednog zakona kojim bi se poništile određene građanske slobode. Policija bi imala dopuštenje preko mobitela pratiti gdje se krećemo. Za naše dobro, razumije se. Nema diktature koja nije bila napravljena za naše dobro, predstavila se kao očinski blaga i razumna, apsolutno nužna i neizbježna, dok mic po mic nije odvela u totalnu kontrolu, umiješala se u sve, zavladala svakim dijelom života.

Pogledajte zatim hrvatskog ministra unutrašnjih poslova. Muškarac prosječne pameti, ljudska jedinka koja se do jučer ničim nije isticala i koju vjerojatno niste ni primjećivali, nekadašnji službenik u pulskom Uredu za općenarodnu obranu spletom neobičnih okolnosti našao se u prilici da čitava nacija zuri u njega i upija njegove riječi kao sveto pismo. Jedan epizodist iznenada se našao u glavnoj ulozi i to ga je, prirodno, prenijelo, čisto je pošandrcao od moći i našao da se u sve razumije.

Nije to nepoznato, pojava je iscrpno istražena i opisana u literaturi, svi su se diktatori, od Staljina i Hitlera do pukovnika Gadafija i cara Selasija, razumjeli i u medicinu, i u građevinarstvo, i u meteorologiju, i u fotografiju i, pored svega, prekrasno svirali klavir. Gospodin Davor Božinović je tako na konferenciji za novinare izvolio primijetiti sljedeće: “Idemo prema tome da ljudi što manje izlaze. Molim veće trgovine i supermarkete da se prestanu reklamirati s nekakvim akcijama, ovo nije vrijeme kad se treba reklamirati kupnja jeftinijeg televizora ili ne znam čega. Pozivam nadležne da ljude s odjela koji prodaju artikle koji nisu nužni prerasporede na druge poslove”.

Pa, jebem li te, vojni referente, ne šalji sina dalje od Dervente, zapjevao bi sada vjerojatno da je živ moj prijatelj Milorad Bibić Mosor. Zar ministar unutrašnjih poslova ima vlast i nad televizijskim oglašavanjem i podjelom poslova u dućanima? Šta on uopće zna o tome i kakve to tajanstvene veze ima s borbom protiv koronavirusa? Poželite li, sve se može predstaviti borbom protiv koronavirusa.

Diktature se, rekli smo već, miješaju u sve. Dopustite li im, luđaci će neprijatelje početi nalaziti na sve čudnijim mjestima i sve ih strastvenije osuđivati, organizirati hajke na neodgovorne pojedince, vikati na nepoznate na ulici, prisluškivati i pratiti. Neobično, u trenucima kad se preporučuje da budete što privatniji, suzdržani i distancirani, svi živi guraju nos u vaše stvari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 00:26