Čistačica se popela na prozor na drugome katu zgrade samoborskog Općinskog suda i bacila u dubinu. Bolan način umiranja koji je odabrala svjedoči o ozbiljnosti njezine namjere. Bio je to vrlo odlučan, odrješit pokušaj samoubojstva. Gospođica nije jedna od onih melodramatičnih šmizli koje popiju bočicu tableta ili rasijeku vene u kadi tople vode, sve škiljeći na vrata kad će netko banuti i usplahireno ih odnijeti na hitnu pomoć.
Ipak, nije joj uspjelo. Nekoliko sati kasnije polomljenu i polumrtvu nesretnicu je našla mater na ulici. Život joj je spašen, kirurzi su valjano napravili svoj posao, ponovno joj sastavili ruke i noge i rebra, a onda prepustili psihijatrima da zakrpaju njezinu izmučenu dušu, ono nedokučivo i bestjelesno nešto što uzvišenim smislom ispunjava hrpu mesa, kostiju i dreka od koje smo svi sastavljeni.
Život normalnih
No, dok ona u ružičastom frotirskom ogrtaču i papučama bezvoljno luta hodnicima, poslušno gutajući sve što joj brižne bolničarke posluže, i pileći ajngemaht i raskuhane mahune s faširancima i šarene pilulice koje joj isušuju usta i čine je pospanom i tupom, život je ne čeka. Život nas tobože normalnih, koji smo izvan žutih zidova ludnice, ide dalje, on zahuktan juri i ubrzava drobeći pod kopitima sve koji su slabiji, koji zaostaju, šepaju, koji su se u noći bez zvijezda izgubili na planinskoj stazi, koji su umorno pali ili se zaustavili samo da se, eto, časkom ubiju.
Predsjednik samoborskog Općinskog suda Darko Župančić nije mogao otrpjeti drskost čistačice. Što si ta koza umišlja, da je ona nekakva Ana Karenjina? Kakav je to red i način, poći prvo samovoljno i bez znanja pretpostavljenih okončati život usred radnog vremena, a zatim i taj kukavni čin sfušati, ostaviti ga napola obavljenim, ni vrit ni mimo. Da se ubila, svaka čast, Sud bi ožalošćenoj obitelji u ponedjeljak poslao uljudan brzojan sućuti, a već u utorak oglasio natječaj za upražnjeno radno mjesto, ali ovakva je situacija nedopustiva. Nezahvalnica se za pare poreznih obveznika špancira po psihijatriji, dok se u njihovoj časnoj ustanovi presipaju kante s otpacima, a prozori su sve prašnjaviji.Kad je vidio da su i ružičaste mirisne tablete u sudskim pisoarima okopnile i stanjile se, iznerviranom se predsjedniku prelila čaša strpljenja. Namrgođen je sjeo i natipkao otkaz čistačici, navodeći kako je “uslijed pokušaja samoubojstva u vrijeme radnog vremena ostao neizvršen posao koji je preuzela, a to je čišćenje prostorija Općinskog suda u Samoboru.” Upozorio je, osim toga, kako je "izgubljeno i povjerenje u namještenicu".
Ravnodušnost na tragediju
Ženska očito ima problema sa živcima, a ništa im nije pričala o tome, ničim nije najavila svoju gnjusnu, neodgovornu i asocijalnu gestu, koja bi se, napokon, mogla i ponoviti. Tko može garantirati da njoj neće opet šunuti da se baca, vješa, reže ili čak, strah nas je i pomisliti, popije kiselinu koju je uredno zadužila za čišćenje sanitarnih prostorija? I gdje smo onda? Kako ćemo nadležnima objasniti to nesvrhovito trošenje državnih resursa? Dobro, ovo posljednje s kiselinom Župančić ipak nije napisao, to sam ja nakitio, no i bez mojih ukrasa njegovo je obrazloženje otkaza siucidalnoj čistačici rijedak primjer moralnog kretenizma. Da ne povjerujete da je takva osoba sudac, dapače i predsjednik jednog općinskog suda, da su njemu povjerili da presuđuje u sporovima, da toga birokrata ravnodušnog na tuđu tragediju građani na korzu pozdravljaju kao pravičnu i mudru osobu i uvaženog člana zajednice.Ali, onda, opet, čemu se čuditi? Ne bi bilo prvi put. Od hrvatskih sudaca vidjeli smo i strašnijih svinjarija. Pa čemu bi, na kraju krajeva, moralni kretenizam samoborskog sudskog službenika bio drugačiji od moralnog kretenizma premijera Zorana Milanovića, koji je prije nekoliko dana, razgovarajući sa ženom koja je u poplavi izgubila kuću, mirno rekao da potpuno razumije njezinu muku jer je i njemu prošle godine pukla vodovodna cijev u stanu, pa se provalio zečiji nasip u kupaonici, a on i supruga jedva žive glave izvukli, kroz blatnjavu bujicu otplivali do dnevne sobe i popeli na regal, gdje su ih četiri dana kasnije promrzle i izgladnjele helikopterom spasili momci iz Gorske službe spašavanja.
Što se spašava?
Slušajući bešćutno lupetanje ove dvojice muškaraca, jednoga koji predstavlja sudsku, a drugoga izvršnu vlast u našoj slavnoj Republici, u mislima se vraćam na onu ubogu čistačicu, kojoj sada pretražuju krv i urin, lampicom joj svijetle u bjeloočnice, malim je čekićem kuckaju po koljenu i eksperimentiraju s različitim lijekovima ne bi li nekako ponovno složili njezinu skršenu psihu, i ne mogu da se ne upitam, čemu se truditi oko nje? Ako je ona na psihijatriji i otkrila kakav slabašan razlog za život, Župančić joj je dao drugi da ponovno pokuša sa samoubojstvom. Žena je, pobogu, bila nestabilna i dok je bila zaposlena, a zbog otkaza i čvršći od nje dižu ruku na sebe.
Zatim, i šire gledano, što njoj uopće spašavaju u bolnici? Ta duša o kojoj filozofi i svećenici već tisućama godina govore, to nešto nematerijalno, nevidljivo, nedjeljivo i vječno, ta plemenita, uzvišena, besmrtna božanska iskra što plamti u nama, dajući smisao našem ovozemaljskom trapljenju, postoji li to uopće? Slušajući hrvatskog premijera i samoborskog suca, s velikom pouzdanošću možemo zaključiti ‡ jok, zajebi. Nema duše. Ne postoji ništa izvan ovoga mesa, kostiju i govana.