Jesen dvije hiljade petnaeste. HDZ se s velikim poletom sprema preuzeti vlast. Zagrnuti bijelim šalovima s natpisom “Zajedno za jaku Hrvatsku” nasmijano se grle predsjednik Tomislav Karamarko, njegov odani suradnik Milijan Brkić i nova zvijezda stranke, direktorica predizborne kampanje, lijepa provincijska gradonačelnica Josipa Rimac. Gdje god dođu, narod je na nogama. Velikim sportskim dvoranama odjekuju aplauzi i jecaji. Zaštitari jedva obuzdavaju obožavatelje koji se tiskaju da Karamarku stisnu ruku, poljube Brkića u obraz ili škaricama za nokte odrežu za djevojački spomenar uvojak Josipe Rimac.
Čitav je svijet pod nogama ovo troje. Oni su svemoćni. Dolazi jedan u kolicima, oduzet od pasa nadolje, a Brkić mu stavi ruku na tjeme i odlučno zagrmi, kao kakav starozavjetni prorok: “Ustani i hodaj!” i, gle, ovaj ustaje i đipa kao baletni solist u Hrvatskom narodnom kazalištu. Josipa Rimac drži se malo dalje za ruke s nekim slijepcem i moli Zdravomariju. Samo što su došli do “sveta Marijo, majko Božja”, njemu se razmiče gusta bijela magla pred očima. “Ja vidim! Ljudi, ja vidim!” viče on ozareno, a mnoštvo mu uglas odgovara: “Aleluja! Aleluja!”
Negdje u Dalmaciji, kraj Zadra, na predizborni skup došao jedan sredovječan par, Joško i Nevenka. Krasni ljudi, bogobojazni, marljivi, pošteni, šta da vam pričam, pravi hadezeovci, ali jao, Svemogući im nije dao da imaju djece. Išli u Međugorje, išli u Mariju Bistricu, ali sve džaba. Sve do jednoga listopadnog poslijepodneva dvije hiljade petnaeste u nekadašnjem mjesnom kinu, kad je za govornicu izašao Karamarko. Slušajući gdje predsjednik Hrvatske demokratske zajednice govori kako će preporoditi domovinu, gospođa Nevenka iznenada je osjetila kako je ispunjava jedna ugodna toplina, jedno svjetlo kao da joj je, opisivat će kasnije, netko u prsima upalio žarulju od četiri stotine svijeća. Počela se tresti, suze su joj oblile lice. Nije prošlo pet dana, ona rodila zdrave blizance, djevojčicu i dječaka. Živa istina.
Takve su se nekakve priče jednom širile među hadezeovcima. Svim članovima i simpatizerima stranke profilna slika na fejsu bila je ili s Karamarkom, ili s Brkićem, ili s Rimac ili sa svih troje. Ali, ne očekujte da ćete ih danas tamo naći. Pet godina kasnije, taj je sadržaj nedostupan. Not available. Korisnik ga je obrisao, ako ne prije, a onda svakako u petak ujutro, kad je Josipa Rimac zbog sumnje da je muljala nešto oko vjetroelektrana s čeličnim lisičinama na zapešćima privedena u prostorije Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ili prije tjedan ili dva, kad je zbog varanja na porezu policija zorom digla iz postelje Karamarkovu suprugu Anu.
Čudno je danas gledati njihove fotografije sa skupova prije pet godina, kako se grle i smiju kao Tomislav Bralić i klapa Intrade kad nakon uspješnog koncerta izađu na bis, u trenutku kad su njihove političke sudbine okončane. Bliže se novi izbori, ali na njih troje čudotvoraca, iscjelitelja i proroka nitko ozbiljan ne konta. Karamarko, istina, prijeti da će sastaviti nezavisnu listu s Brunom Esih, ali objektivno, Karamarko i Esih bi prije pobijedili na Euroviziji nego ušli u Sabor.
Milijana Brkića čak ni njegov ogranak, područni odbor Hrvatske demokratske zajednice u, molim vas lijepo, Stenjevcu nije stavio na stranačku listu. Zar to nije strašno? Da si njima u Stenjevcu prije pet godina donio kantu tople vode i spužvu, derani bi Milijanu Brkiću oprali Harley Davidson, a sad su prošli pokraj njega kao pokraj turskog groblja. Ako ga je tkogod spomenuo na sastanku, bilo je to samo za šalu i zajebanciju.
“Koga bismo mogli staviti da nosi listu?” upitao je jedan.
“Možda bismo mogli staviti Milijana Brkića zvanog Vaso”, predložio je drugi.
I na to je nastupio muk. Prisutni su podigli glave i gledali se bez riječi nekoliko trenutaka, da bi odjednom, kao na znak... jedan!... dva!... tri!... svi u prostoriji prasnuli u neobuzdan smijeh. O ho ho ho, ova mu je bila dobra, kikotali su se veselo hadezeovci plješćući se po butinama.
Političarima je rok trajanja sve kraći, čudotvorci se kvare kao jogurt, venu brže od ljubičica. Naš je narod mušičav i nezahvalan, teško mu je udovoljiti, uvijek traži nešto novo, bolje. Kao srednjoškolci kad se zainate da za krizmu dobiju novi iPhone, glasači grozničavo traže nepotrošena lica i odbacuju stara, koja su još možda mogla dati. Pogledajte samo Crnogorce, prije više od trideset godina izabrali su Mila Đukanovića i on im još dura, neuništiv kao stari frižider Obodina iz Cetinja, a naši bacaju još ispravnog Tomislava Karamarka i jedva raspakiranu Josipu Rimac.
To je jedna užasna obijest, bacanje novca. Da se mene pita, ja bih zabranio izbore. Šta biste vi, dreknuo bih Hrvatima, Raspudića i Škoru? Ne može! Eno vam Milijan pa se s njim igrajte.
Pa, zbilja, gledajući fotografiju Karamarka, Brkića i Rimac kako se sretno grle u sportskim dvoranama prije pet godina, ne mogu se sjetiti baš ni jedne jedine stvari zbog kojih su njih troje gori ili bolji od desničarskih uzdanica koje su došle poslije njih. Zbog čega je, na primjer, Raspudićeva obrana tradicionalnih obiteljskih vrijednosti nama dragocjenija od Brkićeva neustrašivog zalaganja za katolički brak? I kakvi su nam to domoljubi došli, Miroslav Škoro i Zlatko Hasanbegović? Škoro i Hasanbegović zajedno nisu oslobodili hrvatske zemlje ni da bi stručak bosiljka posadio. Zar su to žestoki Hrvati novog vremena? Ljuta trava za dvadeset prvo stoljeće? Ma, dajte, molim vas...