Nije ovo zemlja za koju smo se borili, kažu mnogi. Čitajući posljednjih mjeseci o sumnjivo stečenim nekretninama ministara, pravi su Hrvati gorko razočarani. Drugačije su oni to zamišljali devedeset prve, druge. Oni su vjerovali u zemlju poštenih, marljivih i skromnih, koji žive od svoga rada i prije bi umrli nego uzeli štogod tuđe. To su nekad bile autentične hrvatske vrijednosti, kukaju domoljubi. Dovraga, psuju, kako se to izvitoperilo?
Takva smiješna zabluda živi u našem narodu, takva glupa djetinjasta laž, takav moralni kič, da je rat bio vrijeme nevinosti, da smo tada bili bolji, časniji, plemenitiji, uzvišeniji. Objektivno, ratna stvarnost nije mogla biti različitija od toga. Nađite novine iz devedeset prve. Ljudi su bili gori, kako su ljudi u takvim okolnostima i inače gori, otimaju tuđe otvoreno i drsko, s bezobzirnošću i neumjerenošću na koju se mirnim godinama nikad ne bi osmjelili. To je, napokon, sama srž rata. Ne samo u nas. Od zore čovječanstva do dana današnjeg zbog toga muškarci uzimaju oružje u ruke, jer su se polakomili za nečijom zemljom, kravama, ljetinom i ženama. Tko bi ikad ratovao da nije nakanio ugrabiti nešto što nije njegovo?
Sumnjive nekretnine Gorana Marića, Tomislava Tolušića i Lovre Kuščevića besprijekorno se uklapaju u tu tradiciju. To da su ministri uprave, poljoprivrede ili državne imovine na ružan način postali vlasnici brojnih kuća i stanova baš ni po čemu ne iznevjerava svetu borbu za hrvatsku stvar. Dapače, svinjarije koje su Marić, Tolušić i Kuščević učinili najizvornije čuvaju uspomenu na Domovinski rat. Pamtite li kako je Franjo Tuđman u proljeće devedeset druge za beznačajne pare kupio nacionaliziranu židovsku vilu u Nazorovoj ulici, ili kako je Vladimir Šeks uselio u prostran stran u Bogovićevoj, u centru glavnoga grada - to je, drage moje Hrvatice i dragi Hrvati, otpočetka bilo ono za što smo se borili.
I nemojte misliti da nekoga osuđujem, nema u tome zaista ništa krivo. Jer, i domovina je naposljetku nekakva nekretnina. I Republika Hrvatska je nekakva katastarska čestica, teren na lijepoj lokaciji, dijelom poljoprivredno, dijelom građevinsko zemljište, dijelom šuma, a dijelom pašnjak. Cijela je priča o nacionalizmu u osnovi priča o nekretninama. Rat je imovinski spor koji se oteo kontroli. Premotajte film unatrag. Na jednoj strani srpske su budale govorile da je granica njihova posjeda u Karlovcu i Karlobagu, a na drugoj strani hrvatske su budale tvrdile kako im je djedovina katastarski sve do Drine, pa su nesporazum rješavali pješaštvom, topovima, avionima i tenkovima, u osnovi jednako kao što se seljaci ne mogu dogovoriti oko međe između svojih njiva pa sjekirama nasrnu jedan na drugoga.
Na koncu, pogledajte tekstove domoljubnih pjesama, od Silvija Strahimira Kranjčevića do Đanija Maršana. U njima se tako često spominju zemlja i kuća da biste pomislili da su ih agenti za nekretnine napisali. Uzmite vjerojatno najljepšu, pjesmu od koje se svakom pravom Hrvatu, koliko god je puta čuo, uvijek podignu dlačice na vratu i pođu suze niz obraze.
“To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tom”, pjevao je pokojni Vice Vukov svojim čudesnim baritonom. Možda su upravo ti stihovi nadahnuli Lovru Kuščevića da u bračkom kamenjaru raskrči masline i smokve i podigne kuću na tri kata na koju će njegova supruga nakeljiti tablu “benvenuto, willkommen” i turistima nuditi bed and breakfast? Mene to uopće ne bi čudilo. Poruka je pjesme tako snažna da, kad čujem Vicu Vukova, i sam poželim uključiti miješalicu za beton, nazidati nekakvu nakazu bez građevinske dozvole i na kraju, kad budem stavljao krov, na vrhu ponosno razviti našu trobojnicu, crven bijeli plavi, pa nek mi dođu inspektori, mater li im četničku jebem.
To je, vidite, domoljublje, to su autentične hrvatske vrijednosti, a ne tlapnje o zemlji poštenih, marljivih i skromnih, koji žive od svoga rada i prije bi umrli nego uzeli štogod tuđe. Istina, da ne griješimo dušu, u ratu je poginulo i mnogo idealista, mladića čistog srca, koji su ne žudeći ni za čime materijalnim uzeli kalašnjikov i pali presječeni rafalom na Trpinjskoj cesti u Vukovaru, ili od minobacačke granate u kršu kod Knina, ili izdahnuli u ambulantnim kolima na putu do Gospića, nakon što su ih vjerni drugovi satima ranjene nosili iz nekog velebitskog klanca. Neka je vječna slava i hvala njihovoj plemenitoj i uzvišenoj žrtvi.
Ali, oprostite, kako je to završilo? Nizovima praznih kuća u Vukovaru, prozorima zakovanim daskama u Gospiću, semaforima koji svijetle ni za koga nad pustim i tihim kninskim ulicama. Poželite li se naseliti u nekome od takozvanih gradova heroja, zapanjujuće je jeftino. Nećete, istina, imati od čega živjeti, vozit ćete pola sata do najbliže ambulante, vrtića i trgovačkog centra, ali kuću možete dobiti za kikiriki. Tri za groš. S izuzetkom Dubrovnika i Konavala, gdje god je bio rat, gdje je devedeset prve najviše krvi palo, nekretnine su najpovoljnije. Pa, recite, zar to nije bogu za plakati, da je netko poginuo za petsto eura po kvadratu?
Razumijem da bi vas nešto tako moglo ogorčiti, da su neki mlađi punoljetnici, gotovo djeca, prije dvadeset osam godina izdahnuli da bi se neki ministarski šupci danas bestidno bogatili. Ne čudi da vas gnjevom ispunjava kuća Gorana Marića, kao i ona Lovre Kuščevića, ili da čak, šta ja znam, otputujete u Živogošće ili Nerežišće i kamenjem im porazbijate prozore, ali, ponavljam, to nema smisla. Potpuno je iracionalno. Kuščević i Marić nisu učinili ništa krivo. Nije problem u njima. Problem je u vama.