Drug Tito jednom u sedamdesetima dočekao Novu godinu u Novom Sadu i tada ga upoznali s Miroslavom Antićem. “Evo”, kažu, “druže Tito, ovo je naš pesnik Miroslav Antić, autor poeme Vojvodina”, a drug Tito već bio stariji čovjek i od svega što su mu rekli shvatio samo dvije riječi: “auto” i “Vojvodina”. “Pa kako je, druže, u Auto Vojvodini?” pita on Antića, a ovaj mu spremno, udarnički odgovori: “Odlično”, kaže, “prodajemo delove za Zastave, Fiate, Opele, Mercedese, sve živo, druže Tito, prodajemo.” “Bravo!” ozari se drug Tito.
Izašao Antić nakon ovoga sadržajnog i živog druženja s Titom, a pred vratima ga čekaju pokrajinski funkcioneri, lokalne budže, sve drhteći od uznemirenosti. “Šta kaže? Šta kaže?” pitaju, a Antić im odgovori: “Kaže drug Tito: ‘Veliki pesnik, samo, majku mu, zašto još uvek nema stan?’”
I tako je Mika Antić dobio stan. Ili je to barem priča koju je ovaj veseljak volio pričati kad bi se ciganska kapela zaustavila da okvasi grla špricerom i krčma nakratko utihnula.
U ponedjeljak sam se vratio iz Vojvodine, iz Mokrina, njegovog rodnog mjesta kod Kikinde, nedaleko od granice s Rumunjskom. Cijele sam dane neumjereno jeo, a onda u sumrak nazuo tenisice i istrčao s kraja na kraj ovoga bogatog sela, jednom najvećeg u Jugoslaviji, dugim ravnim šorom, uz beskrajan red stabala šljiva obijeljenih vapnom. Seljaci su mi putem odmahivali s traktora i drndavih bicikala, a iz dvorišta crni rudlavi psi neprijateljski lajali i bacali se na žicu prosto me želeći rastrgati svojim slinavim očnjacima.
O Miroslavu Antiću sam nešto znao otprije, imam negdje na polici cigansku zbirku “Garavi sokak” i dječju “Plavi čuperak”, ali tek prije nekoliko dana sam, na preporuku Baneta Brkljača, vlasnika Mokrin housea, jednog mjesta koje prije smrti svakako morate vidjeti, otkrio poemu “Vojvodina”, onu što je drug Tito nije čitao, kakva je to veličanstvena, zanosna zavičajna lirika. Dopustite, samo šest stihova na samom kraju:
Pevaj pijano racki, madžarski, totski, vlaški,
makedonski i lički preko dalekih njiva!
I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!
Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
I baš nekako dok sam čitao ove stihove u Sjevernom Banatu, iz domovine je došla vijest kako je Antonio Tajani, predsjednik Europskog parlamenta, negdje viknuo: “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!”, i kako su se svi na to narogušili, predsjednica, branitelji, politički analitičari, Milijan Brkić, Nikola Grmoja, Ivan Jakovčić i Davor Bernardić. Posljednji je bio osobito strašan. Ne želite biti u sobi kad Davor Bernardić krene sijevati očima. On je telekinetički fenomen: od njegovog gnjeva novinarski se mikrofoni svijaju kao uveli tulipani.
I desnica i ljevica složno je ustala zaštititi sveti hrvatski teritorij od talijanskih posezanja. Sve političke snage jednoglasno su zalajale kao psi niz seoski šor. I to je valjda u redu, vjerujem kad kažu da Tajani nema dobre namjere, da je on talijanski nacionalist i debil. Ako je prijatelj Andreja Plenkovića, lako bi mogao biti debil. Ali, zapravo, rečenica: “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” u nekim drugim okolnostima, iz nečijih drugih usta, ne mora biti pogrešna. Meni svakako nije pogrešna.
Talijani su živjeli u Trogiru, Zadru, Rijeci, Buzetu, Poreču, pa i sad ih još tamo ima. Njihova je prisutnost na tome prostoru neporeciva. Ako su i otišli, bezbroj je njihovih tragova u jeziku, tanjuru, pjesmama, ispranim nadgrobnim spomenicima, okrhnutim kamenim grbovima iznad ulaza u renesansne palače. Talijanima dugujemo ceste, vodovod i kanalizaciju. Mnogi su ovu zemlju voljeli kao da im je rođena. Kao što im je, uostalom, i bila rođena. Ne ulazeći u raspravu o pravednosti granica i gorke priče tko je koga bacao u kraške jame, pravedno bi bilo priznati da neka hrvatska mjesta nisu samo hrvatska, već imaju i talijansku povijest i kulturu, svoje talijanske uspomene i dušu.
Kazat ću nešto i zazornije, postoji i srpska Dalmacija. Ako su ih i zapalili, raselili i ostavili bez struje, tu su jednom bila cijela sela, stoljećima su stajali pravoslavni manastiri, s pravoslavnih je crkava zvonilo zvono, bili su talenti poput Sime Matavulja, Vladana Desnice i Arsena Dedića. Zauvijek ćemo biti zahvalni Vladimiru Beari i Danijelu Subašiću, dvojici velikih golmana koji stoje kao dokaz kako su nas Hrvate u povijesti, kad sve zbrojiš i oduzmeš, ipak najbolje Srbi branili.
Nacionalisti bi željeli da sve bude jednostavno i jednoznačno, isključivo, ali nikad nije tako. Naše zemlje imaju mnogostruke identitete, one su uključive, i turske, i švapske, i talijanske, i albanske, i ciganske i tko bi znao čije sve ne. Upravo kako Miroslav Antić nadahnuto opisuje, u njegovom ravničarskom zavičaju pijano pjevaju i Raci, što je staro ime za Srbe, i Toti, kako su nekad zvali Hrvate, i Madžari, i Vlasi, i Ličani i Makedonci. Za svakoga je od njih, bez obzira kako se krsti, ili ako se i ne krsti, u Vojvodini bilo bijeloga kruha, i po jedan masni gusji batak, i turšije tako kisele da zubi od nje trnu, i makovnjače i slatkoga od dunja. Ili je tako barem nekad bilo, prije nego je četnički krmak na fasadi napisao: “Kuća Vojislava Šešelja”.
Nakon sve krvi i užasa, spaljenih sela, silovanih žena, uplakane siročadi na kamionskim prikolicama i izrešetanih trupala u jarcima kraj drumova, gotovo je nevjerojatno kako se nismo umorili od lajanja i režanja na druge i drugačije. Srbin, Talijan, tko god, uvijek kad netko njihov s druge strane granice drekne nešto debilno, mi ćemo ovdje biti veći debili. Ne možemo upravo dočekati da se bacimo u naš topli nacionalistički drek, uzdišući od užitka kao penzionerke u sumpornim toplicama. Premda bismo, naravno, mogli biti dragi i dobri, radije ćemo slušati najgore među nama. Više nam se sviđa kad smo džukele.