Na Danima Orisa, koji su tijekom vikenda održani u KD-u Lisinski, gosti su bili dobitnik nagrade Pritzker
Tetsuo Furuichi, arhitekt mlađe generacije
Fumihiko Maki i
Kengo Kuma, jedan od najpoznatijih arhitekata svijeta koji je već bio gost u Zagrebu. Nakon Zagreba arhitekti su sljedeći dan otputovali u Dubrovnik.
Predavači su bili i Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima, osnivači Ateliera Bow-Wow. Riječ je o autorima koji su dosegnuli kultni status, pogotovo među arhitektima, istraživanjima koja su objavljena u knjigama “Napravljeno u Tokiju”, “Arhitektura za kućne ljubimce” i “Post Bubble City”.
Kućni ljubimci
“Arhitektura za kućne ljubimce” rješava pitanja prenapučenosti Tokija i nepostojanja novih kvadrata za stanovanje. Na inteligentan i inovativan način ti arhitekti rade najmanje kuće na svijetu na mjestima gdje prije nije bilo moguće niti zamisliti prostore za stanovanje. Aaron Betsky, direktor ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala, ističe da su njihovi radovi “neodoljive kuće, stvorene za obožavanje”.
Atelier Bow-Wow mijenja koncepciju stanovanja te se oblicima - a rijetko su to uobičajeni kvadrati, odnosno češće su trokut, toranj itd. - prilagođavaju prostoru i idu koliko god mogu u vertikalu. Zbog toga su na svakom katu posebno odvojeni kuhinja, spavaća soba, radna soba, dnevni boravak... Na pitanje o najmanjoj kvadraturi na kojoj su sagradili kuću, odgovaraju da je riječ o 18 četvornih metara.
Nešto drugačije
- No, bitno nam je da kuće budu ugodne za život. Nije važno koliko, nego kako. U Kaliforniji smo vidjeli niz kuća velike kvadrature, kojima ništa nije postignuto. Veća ne znači ujedno i bolja. Prema poznatim podacima, do 2050. godine 70 posto svjetskog stanovništva živjet će u gradovima i naše kuće mogu dobrim dijelom ponuditi rješenja. Iako su nastale u Tokiju, zvali su nas u Kaliforniju, Nizozemsku, Dansku i Portugal gdje smo radili na projektu Casa Granturismo. Ljudi žele imati nešto drugačije.
Bunar ispod kuće
Primjer drugačijeg je njihova kuća i ujedno studio u Tokiju, koja je značajna i zbog inovacije u hlađenju. - Vodu crpimo iz bunara ispod kuće, pumpamo je na krov, spuštamo po vanjskim stranama zidova i na taj način hladimo zidove isparavanjem. Zabavlja nas zamišljanje naše kuće kao masivne stijene koja se znoji - navode članovi Bow-Wowa.
Lokaciju je slučajno našla Momoyo Kaijima u blizini mjesta gdje je odrasla i s kojim je povezuju sjećanja na djetinjstvo. - Željeli smo u istom prostoru imati kuću i studio kako bismo ljudima pokazali što hoćemo postići svojom arhitekturom. Prostor se učinio idealan.
U kuću Gak su umjesto dvije sobe, koje bi jedva stale u zadanu kvadraturu, ugurali deset prostorija, ali u vidu neprekinutih mjesta sa specifičnim funkcijama prema klijentovim potrebama (gledanje TV-a, spremište knjiga...). Svaka vodi u sljedeću, nema hodnika i kuća je zapravo kolaž funkcija koji se ne obazire na tradicionalno poimanje prostora.
U Japanu živi 130 milijuna ljudi i ta se brojka stalno povećava. Rješenja za uska i neobično oblikovana mjesta razvili su na samom početku svoga djelovanja, dok su radili s klijentima bez previše novca, a ujedno su bili prisiljeni prilagoditi se brzom urbanom rastu i novim tehnologijama.
Uvijek neko vrijeme provedu s naručiteljem na terenu i promatraju njegove navike, što postaje bitni dio njihove arhitekture. Osim kuća koje su stiješnjene na ostacima urbanih mjesta, na takvim prostorima postavljaju i minijaturna skladišta, sushi barove, trgovine bicikla ili uređaje za piće.
Stolica za pse
Uz “Arhitekturu za kućne ljubimce” (Flag House, Tokio) povezana je i izrada namještaja, među kojim se ističe “pseća stolica”, a oni navode: - Dugo smo fascinirani psima svih veličina. Željeli smo vidjeti bi li isti efekt bio sa stolicama, odnosno bi li promjenom proporcija promijenile karakter. Otvorima na kraju postigli smo da izgledaju kao da nam se smiju.
Tsukamoto i Kaijima bilježe čudne konstrukcije koje ispunjavaju njihov rodni grad, na temelju čega je nastala knjiga “Napravljeno u Tokiju”. Tamo je 70 hibridnih građevina koje predstavljaju kombinaciju programa nametnutu slučajem kao što je tečaj golfa na krovu garaže. U knjizi predviđaju kako bi izgledao Tokio da je sav napravljen od tih hibridnih građevina. Tijekom istraživanja za tu knjigu došli su na ideju o minijaturnim kućama.
Arhitekturu shvaćaju u širem kontekstu te potpisuju i niz studija ljudskog ponašanja: na predavanjima se često bave temama naizgled izvan arhitekture, što su pokazali i u Hrvatskoj. - Zanima nas ponašanje ljudi u vezi s arhitekturom. Primjerice, spontane demonstracije u Tokiju. Nakon pobjede nacionalnog tima masa ljudi pojurila je na pločnike sa zastavama, sve se činilo divlje, no masa je stala kada bi bilo crveno na semaforu. Unatoč svemu, slijedili su naučeno urbano ponašanje.
Bicikl kao namještaj
U skladu s istraživanjima, napravili su Yatai dugačak deset metara. Riječ je o automobilu koji u Japanu služi hranu na ulici i tako postaje mjesto druženja, a dugačak je metar i pol. Oni su napravili gotovo deset puta dužu bijelu limuzinu: - Jedini je problem to što uvijek stvara gužvu u prometu, no ljudi se na kraju počnu smijati, pa opet stvara interakciju.
Temeljem promatranja ljudskog ponašanja nastao je i njihov poznati projekt “Furnicycle” (Namještaj-bicikl) za bijenale u Šangaju gdje je tema bila mutacija gradova. Najprije su neko vrijeme boravili u Šangaju i proučavali ga. - Veoma nas je zanimalo kako ljudi u tom gradu stavljaju namještaj svuda po ulicama, a samim postavljanjem komada namještaja pretvaraju to mjesto na ulici u mjesto za boravak i druženje.
Tim se promatranjem stvarala dinamička impresija grada. Ondje se mnogo ljudi služi biciklom i to nam je bila dodatna inspiracija. Postavili smo u centru grada stolicu-bicikl, krevet-bicikl i stol-bicikl, ponudili ljudima čaj i pozvali ih na druženje. Mnogi su se odazvali. Za svaki je prostor bitno sudjelovanje publike. U istraživanjima nas zanima koliko arhitektura može biti dobro dizajnirana i održiva, koliko pojedini dizajn može opstati u društvu.
Njihov je učenik Fumunoru Nosaku koji je sada u uredu Hrvoja Njirića.
Patricia Kiš
Predavači su bili i Yoshiharu Tsukamoto i Momoyo Kaijima, osnivači Ateliera Bow-Wow. Riječ je o autorima koji su dosegnuli kultni status, pogotovo među arhitektima, istraživanjima koja su objavljena u knjigama “Napravljeno u Tokiju”, “Arhitektura za kućne ljubimce” i “Post Bubble City”.
|
|
Kućni ljubimci
“Arhitektura za kućne ljubimce” rješava pitanja prenapučenosti Tokija i nepostojanja novih kvadrata za stanovanje. Na inteligentan i inovativan način ti arhitekti rade najmanje kuće na svijetu na mjestima gdje prije nije bilo moguće niti zamisliti prostore za stanovanje. Aaron Betsky, direktor ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala, ističe da su njihovi radovi “neodoljive kuće, stvorene za obožavanje”.
Atelier Bow-Wow mijenja koncepciju stanovanja te se oblicima - a rijetko su to uobičajeni kvadrati, odnosno češće su trokut, toranj itd. - prilagođavaju prostoru i idu koliko god mogu u vertikalu. Zbog toga su na svakom katu posebno odvojeni kuhinja, spavaća soba, radna soba, dnevni boravak... Na pitanje o najmanjoj kvadraturi na kojoj su sagradili kuću, odgovaraju da je riječ o 18 četvornih metara.
Nešto drugačije
- No, bitno nam je da kuće budu ugodne za život. Nije važno koliko, nego kako. U Kaliforniji smo vidjeli niz kuća velike kvadrature, kojima ništa nije postignuto. Veća ne znači ujedno i bolja. Prema poznatim podacima, do 2050. godine 70 posto svjetskog stanovništva živjet će u gradovima i naše kuće mogu dobrim dijelom ponuditi rješenja. Iako su nastale u Tokiju, zvali su nas u Kaliforniju, Nizozemsku, Dansku i Portugal gdje smo radili na projektu Casa Granturismo. Ljudi žele imati nešto drugačije.
Bunar ispod kuće
Primjer drugačijeg je njihova kuća i ujedno studio u Tokiju, koja je značajna i zbog inovacije u hlađenju. - Vodu crpimo iz bunara ispod kuće, pumpamo je na krov, spuštamo po vanjskim stranama zidova i na taj način hladimo zidove isparavanjem. Zabavlja nas zamišljanje naše kuće kao masivne stijene koja se znoji - navode članovi Bow-Wowa.
Lokaciju je slučajno našla Momoyo Kaijima u blizini mjesta gdje je odrasla i s kojim je povezuju sjećanja na djetinjstvo. - Željeli smo u istom prostoru imati kuću i studio kako bismo ljudima pokazali što hoćemo postići svojom arhitekturom. Prostor se učinio idealan.
|
|
U kuću Gak su umjesto dvije sobe, koje bi jedva stale u zadanu kvadraturu, ugurali deset prostorija, ali u vidu neprekinutih mjesta sa specifičnim funkcijama prema klijentovim potrebama (gledanje TV-a, spremište knjiga...). Svaka vodi u sljedeću, nema hodnika i kuća je zapravo kolaž funkcija koji se ne obazire na tradicionalno poimanje prostora.
U Japanu živi 130 milijuna ljudi i ta se brojka stalno povećava. Rješenja za uska i neobično oblikovana mjesta razvili su na samom početku svoga djelovanja, dok su radili s klijentima bez previše novca, a ujedno su bili prisiljeni prilagoditi se brzom urbanom rastu i novim tehnologijama.
Uvijek neko vrijeme provedu s naručiteljem na terenu i promatraju njegove navike, što postaje bitni dio njihove arhitekture. Osim kuća koje su stiješnjene na ostacima urbanih mjesta, na takvim prostorima postavljaju i minijaturna skladišta, sushi barove, trgovine bicikla ili uređaje za piće.
Stolica za pse
Uz “Arhitekturu za kućne ljubimce” (Flag House, Tokio) povezana je i izrada namještaja, među kojim se ističe “pseća stolica”, a oni navode: - Dugo smo fascinirani psima svih veličina. Željeli smo vidjeti bi li isti efekt bio sa stolicama, odnosno bi li promjenom proporcija promijenile karakter. Otvorima na kraju postigli smo da izgledaju kao da nam se smiju.
Tsukamoto i Kaijima bilježe čudne konstrukcije koje ispunjavaju njihov rodni grad, na temelju čega je nastala knjiga “Napravljeno u Tokiju”. Tamo je 70 hibridnih građevina koje predstavljaju kombinaciju programa nametnutu slučajem kao što je tečaj golfa na krovu garaže. U knjizi predviđaju kako bi izgledao Tokio da je sav napravljen od tih hibridnih građevina. Tijekom istraživanja za tu knjigu došli su na ideju o minijaturnim kućama.
Arhitekturu shvaćaju u širem kontekstu te potpisuju i niz studija ljudskog ponašanja: na predavanjima se često bave temama naizgled izvan arhitekture, što su pokazali i u Hrvatskoj. - Zanima nas ponašanje ljudi u vezi s arhitekturom. Primjerice, spontane demonstracije u Tokiju. Nakon pobjede nacionalnog tima masa ljudi pojurila je na pločnike sa zastavama, sve se činilo divlje, no masa je stala kada bi bilo crveno na semaforu. Unatoč svemu, slijedili su naučeno urbano ponašanje.
Bicikl kao namještaj
U skladu s istraživanjima, napravili su Yatai dugačak deset metara. Riječ je o automobilu koji u Japanu služi hranu na ulici i tako postaje mjesto druženja, a dugačak je metar i pol. Oni su napravili gotovo deset puta dužu bijelu limuzinu: - Jedini je problem to što uvijek stvara gužvu u prometu, no ljudi se na kraju počnu smijati, pa opet stvara interakciju.
Temeljem promatranja ljudskog ponašanja nastao je i njihov poznati projekt “Furnicycle” (Namještaj-bicikl) za bijenale u Šangaju gdje je tema bila mutacija gradova. Najprije su neko vrijeme boravili u Šangaju i proučavali ga. - Veoma nas je zanimalo kako ljudi u tom gradu stavljaju namještaj svuda po ulicama, a samim postavljanjem komada namještaja pretvaraju to mjesto na ulici u mjesto za boravak i druženje.
Tim se promatranjem stvarala dinamička impresija grada. Ondje se mnogo ljudi služi biciklom i to nam je bila dodatna inspiracija. Postavili smo u centru grada stolicu-bicikl, krevet-bicikl i stol-bicikl, ponudili ljudima čaj i pozvali ih na druženje. Mnogi su se odazvali. Za svaki je prostor bitno sudjelovanje publike. U istraživanjima nas zanima koliko arhitektura može biti dobro dizajnirana i održiva, koliko pojedini dizajn može opstati u društvu.
Njihov je učenik Fumunoru Nosaku koji je sada u uredu Hrvoja Njirića.
Patricia Kiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....