Prije 15 godina proces proširenja Europske unije bio je najvažniji politički, socijalni i gospodarski događaj. Sve ostale teme unutar EU bile su u sjeni proširenja. Kada se EU reformirala, razmišljalo se kako će se to odraziti na proširenje i kako prilagoditi te reforme potrebama proširene EU. Kada se raspravljalo o višegodišnjem financijskom okviru, također se računalo na sredstva koje treba odvojiti za nove članice.
Slično je bilo i s institucionalnim reformama, pri čemu se računalo na raspodjelu glasova u Vijeću ili mjesta u Europskom parlamentu. Bilo je i tada onih koji su pitali “koliko će to koštati” i “tko će sve to platiti” jer su kandidati koji su čekali na red za članstvo bili izuzetno siromašni u odnosu na tadašnji prosjek EU, a nije ih bilo malo, nego 10 do 12, koliko je gotovo istodobno trebalo primiti u Uniju.
No, tada se nije previše mislilo na cijenu. Bio je to važan politički događaj koji nisu smjele spriječiti bilo kakve kalkulacije o materijalnim interesima. Smatralo se da je dužnost zapadne Europe, bogate i razvijene, pomoći braći u istočnoj, donedavno komunističkoj Europi u povratku u obitelj. Prvog svibnja 2004. je “veliki prasak”, kako je nazvan ulazak 10 novih država u EU, pompozno proslavljen u svim glavnim gradovima EU, i u novim i u starim članicama. Tadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi pješice je prešao granicu Italije i tada nove članice Slovenije.
Uz nju su u EU ušli Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Litva, Latvija, Estonija, Cipar i Malta. Bugarskoj i Rumunjskoj je dano obećanje da će ući 2007. ili najkasnije 2008. godine. Hrvatska je dobila pozitivnu poruku jer je tjedan dana prije toga dobila pozitivno mišljenje Komisije s preporukom o statusu kandidata i otvaranju pristupnih pregovora. I ostale države koje su imale aspiraciju ulaska u EU dobile su uvjeravanja da će moći računati na to jer EU neće smatrati proces ujedinjenja Europe dovršenim sve dok i države zapadnog Balkana na budu u Uniji.
Bila je to, kako se u razgovoru za Jutarnji list davno izrazio Romano Prodi, “Europa nade”, kada je generacija političara smatrala da ima čast ostvariti povijesnu zadaću ujedinjenja Europe, pomirenja, kako kaže predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, “povijesti sa zemljopisom”.
Europska komisija sada konkretnim brojkama dokazuje da je proces proširenja bio izrazito uspješan i s ekonomskog i sa socijalnog aspekta. BDP po glavi stanovnika u 10 država koje su 2004. ušle u EU u 15 godina je porastao nevjerojatnih 84 posto. U odnosu na EU prosjek porastao je 18 posto. Iako je rasta bilo i u starim članicama, razlika se prilično smanjila. Dolazak radne snage iz novih u stare članice utjecao je na smanjenje nezaposlenosti u tim državama, a u isto vrijeme nije povećao nezaposlenost u državama u koje su došli, naprotiv.
Poljska, najveća država koja je tada ušla u EU, od tada do sada imala je na raspolaganju iz EU fondova čak 175 milijardi eura samo iz kohezijske politike. Poljski BDP porastao je čak 100 posto. Za usporedbu, Hrvatski BDP će uskoro biti na razini onoga prije 11 godina. Pa je jasan razlog zašto smo sada na samom dnu EU po BDP-u po stanovniku, gdje je jedino Bugarska, još uvijek, siromašnija od nas. Ulogu u tome odigralo je kašnjenje na putu prema EU, a otkad smo u EU, barem se trend promijenio pa smo izašli iz recesije i ušli u ciklus rasta. Da nismo u EU, vjerojatno bi bilo još lošije.
No, sada se o proširenju više ne govori tako pompozno. Prilično se sramežljivo obilježava godišnjica “velikog praska”, a na proslavi uglavnom sudjeluju čelnici država koje su tada ušle. O daljem proširenju govori se samo u formalnom smislu, ali uz rezerve i poruke da to više nije prioritet.
Većina građana na razini cijele EU danas se protivi proširenju. Nastavak proširenja i prijem novih članica, prema zadnjem Eurobarometru, podržava 43 posto, dok je 45 posto protiv. No, postoji velika zamka u ovim podacima o stavovima javnog mnijenja. Velika je potpora proširenju u istočnim državama članicama (Poljskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj iznad 60 posto), dok je u starim, bogatim zapadnim članicama koje imaju ključnu riječ u EU ona jako niska. Stavovi Francuza i Nijemaca gotovo su identični. Za proširenje je 30 posto Francuza i 31 posto Nijemaca. Protiv prijema novih članica je 62 posto Francuza i 61 posto Nijemaca.
Bez obzira na to što su neke države prekinule borbu protiv korupcije i degradirale sudstvo i sigurno ne bi mogle ući u EU da su danas kandidati, proširenje je ipak bilo veliki uspjeh. I sada kad se EU prvi put treba smanjiti izlaskom Velike Britanije, prije ili poslije, ne treba zaboraviti na ulogu proširenja u gradnji mira, stabilnosti i prosperiteta u Europi, stoga taj proces treba i nastaviti.