Povod mom posjetu bio je film koji nikoga i ništa ne potkrada, nego je posve originalan u povijesti kinematografije - Babajin cjelovečernji dokumentarac "Dobro jutro" ("filmski unikum" - kako ga je okrstio talijanski kritičar Sergio Grmek Germani). Snimljen malom Sonyjevom kamerom, koja je zabilježila Babajinu svakodnevicu (ustajanje u domu, jutarnja rutina, ručak, šetnja do kavane hotela Dubrovnik, povratak u dom i večeri uz televizor i CD player) i nakrcan insertima iz redateljevih klasika (od kratkometražnih do cjelovečernjih radova), film je dovršen u jesen prošle godine i zatim prebačen na 35mm vrpcu, zahvaljujući potpori Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu i HRT-a.
Premijerno je prikazan prošlog ponedjeljka na Zagrebdoxu u prepunoj dvorani Studentskog centra. Zbog slabog zdravlja i u strahu od loše ventilacije u dvorani, Babaja je stigao u kino tek 15-ak minuta prije kraja filma i bio svjedokom burnih ovacija koje su pozdravile uistinu izuzetno ostvarenje. Budući da je poznata Babajina navika da svakog dana između jedan i dva poslije podneva provede u istoj kavani, očekivao sam da će sutradan njegov stol biti zakrčen čestitarima. Međutim, ni traga odjecima jučerašnjeg sjajnog prijema, uz redatelja su bila, kao i obično, tek dva-tri prijatelja.
Razgovor u domu na Iblerovu trgu započeo je podsjećanjem na jednu staru televizijsku emisiju s Martinom Scorseseom. Ovogodišnji oskarovac tumačio je kako je u Americi redatelju veliki problem što se mora doslovno pridržavati scenarija koji je odobrio producent i zatim razvijati kompliciranu strategiju kako bi ipak napravio ono što želi. Babaja smatra da je u tom pogledu bio u privilegiranoj situaciji: uvijek je mogao napraviti film kakav želi, a jedino je imao problema s javnim prijemom vlastitog stvaralaštva.
Kada je napokon postao priznati redatelj zahvaljujući "Brezi" iz 1967. godine, suočio se s problemom da se svi njegovi kasniji filmovi nepovoljno vrednuju u odnosu na to najrazvikanije ostvarenje, pa čak i kada je on smatrao da ni po čemu za njime ne zaostaju. Stoga je zapamtio tezu kritičarke Mile Lazić, koja je potkraj devedesetih radila za festival Alpe Adria Cinema i promovirala njegove filmove na retrospektivama u Trstu i u Veneciji: prema njezinu sudu, Babajini filmovi pripadaju dvjema kulturama - "Breza" srednjoeuropskoj, a "Izgubljeni zavičaj" mediteranskoj.
Sa smiješkom dodaje: "Ona je vjerojatno u pravu jer mi Hrvati svoje kulture nemamo". "Imam osjećaj da sam ovim novim filmom nešto otvorio, možda vražju kutiju, ne znam. Sada bi mogla nastati pošast ovakvih filmova, svi koji imaju malu kameru pokušat će napraviti nešto slično. Ali neka, brzo će se zasititi".
• Zanimljivo mi je da ste u 'Dobro jutro' izbjegavali bilo kakvu ušminkanost. Čak i inserti iz vaših filmova nisu izravno montirani u dokumentarni materijal, nego su emitirani najprije preko televizora i stoga su vizualno malo izobličeni.
- Nisam odmah mislio da ću to tako napraviti. Te sam inserte skupljao samo kao građu, ali kada sam vidio kako izgledaju, dopalo mi se kako se stapaju sa onim što sam snimio Sonyjevom kamerom.
• Jedino su inserti iz 'Kamenitih vrata' prvorazredne kvalitete...
- Snimka na televiziji imala je nekakve crte, pa smo morali koristiti izvorni materijal. Možda je i pravedno da ti inserti najefektnije izgledaju, jer smatram da mi je to najbolji film. Potpuno je podcijenjen, što ne čudi. U Jadran filmu upropastili su mu ton, distribucija je bila sramotna, sa samo jednim danom prikazivanja u zagrebačkom kinu Jadran. Taj su film potpuno zaklali.
• Inserti filmova koji dopiru s malih ekrana imaju i dramsku funkciju. Vi ionako više ne idete u kino, pa filmove gledate samo na televiziji. Čak i one vlastite...
- Kada sam dobio Sonyjevu kameru, imao sam osnovnu ideju da trebam snimati samo ono što je oko mene. Odmah se javila i druga ideja, "Smrtna ura" iz "Breze". Znao sam da s time treba početi. Jer kad sam već došao u dom, što me još čeka? Samo smrtna ura. Onda je došao i prilog Dražena Ilinčića u emisiji "Po ure kulture", koji na vrlo nepatetičan način parafrazira "brojalicu" iz "Breze". Mislio sam, to će mi doći k'o grom za kraj filma. Malo me brinulo kako će se sav taj materijal držati kao cjelina, no Marko Grčić me upozorio: "Ne brinite, vaša ličnost će sve to objediniti".
I doista je tako bilo. Poslije mi je palo na pamet da radim nešto što je netko drugi ipak već napravio, ali u jednoj drugoj umjetnosti - glazbi. I to Richard Strauss u "Ein Heldenleben" - "Život junaka". U petom stavku "Junakova djela" on daje citate iz svojih najpoznatijih djela - "Don Juana", "Tilla Eulenspiegela", "Smrti i preobraženja", "Zarathustre", itd. I šesti stavak "Junakov bijeg iz svijeta" također ima veze s mojim filmom. Kad sam to shvatio, znao sam da sam na dobrom putu.
• Jeste li imali nekakav prvotni scenarij?
- Ne na papiru, više u glavi. Sve je bilo podijeljeno na dane. Svaki je dan počinjao dolaskom sestara i uzvicima "Dobro jutro", a završavao odvoženjem smeća. Polako je, međutim, ispadalo da su dani sve raznolikiji, a granica među njima sve se više brisala. Sve je postalo nekako bezvremeno.
• Vaš nekadašnji student Dario Vince, danas kreativni direktor 'Digitela', rekao je, prema mom sudu, najveću pohvalu filmu: 'To je film o smrti, ali ipak je nekako vedar'. Film uistinu nije depresivan, unatoč tome što mu je smrt neprestana tema.
- Da, o tome piše Ranko Marinković, kada spominje da je u mojim filmovima "smrti oduzeto uobičajeno značenje granice i kraja mučeništva".
• Motiv smrti puno je tjeskobniji u vašim ranijim filmovima kao što su 'Breza' ili 'Kamenita vrata'. U 'Dobro jutro' izgleda kao da ste nadvladali strah od smrti...
- A vraga. I sada se jako bojim smrti. Nema dana kada ne pomislim na to.
• Inserti iz vaših filmova u kojima se bavite starošću i smrću sjajno su se uklopili u ovu novu cjelinu jer sada uistinu proživljavate sve ono što se događalo vašim junacima...
- To se najviše dopalo Slobodanu Novaku, po čijim sam tekstovima napravio "Mirise, zlato i tamjan" i "Izgubljeni zavičaj". Pokazao sam ovdje film njemu i njegovoj supruzi. Rekao je: "Nevjerojatno kako su ti inserti glatko sjeli u film!". Na projekciji u Studentskom centru zamjerio mi je jedino da sam iz završne verzije pobacao previše svojih krupnih planova. Što mogu, kad je sebe ne volim gledati na ekranu.
• Koliko ste dugo već u domu?
- Tri-četiri godine.
• A što je s vašim stanom u Boškovićevoj ulici?
- Vraćen je vlasnicima koji su ga prodali. No to su moji prijatelji iz djetinjstva, koji su mi dali vrlo fer odštetu. Razmišljao sam da si kupim novi stan i napravim nekakvo svoje kućanstvo, ali kći Iva mi je savjetovala da odem u dom. Za Iblerov trg sam se odlučio jer je u centru. Znam da uokolo ima ljepših staračkih domova, no meni je najvažnije moći doći do kavane na Trg, razgovarati s prijateljima. Još u Boškovićevoj sam imao moždani udar, 1994. godine, nisam mogao govoriti i jako sam se teško kretao. Govor se vratio, ali ništa se lakše ne krećem. Sada su otkrili da imam i Parkinsonovu bolest.
• Nevjerojatno mi je da nakon što ste završili film više niste poželjeli uzeti kameru u ruke...
- Ja sam iz stare škole. Nekad je vrpca bila skupa i uvijek je trebao dobar razlog da se za nešto odlučim, trebalo je znati što se i zašto snima. To mi je ostalo iz tog vremena. Jedan moj student potrošio je ne znam koliko VHS kazeta na neki dokumentarac i tražio je moj savjet. Rekao sam mu: "Najprije selektiraj materijal i tek me onda potraži". Snimati nasumično nema nikakvog smisla. Količina ubija.
Vrdoljak išao Bakariću, žaleći se kako mu ne daju ništa raditi, rekao mu je da u Hrvatskoj nikada nije bilo političkih ekscesa kao u
srpskom filmu, gdje je dominirao 'crni val'. Bakarić mu je na to odgovorio: A 'Mirisi zlato i tamjan'?!.
• Vama se dosta toga posrećilo dok ste snimali svoj film...
- Itekako. Tu ispod prozora imam fontanu i pomislio sam kako bi mi dobro došlo da snimim noćno kupanje nekog od prolaznika. To se i dogodilo, ali u vrijeme kad je već bilo dosta hladno: mladež koja je dolje skakala u fontanu bila je pijana, pa joj to nije bio problem. No ja sam se smrznuo dok sam gore to snimao kamerom, bio sam samo u pidžami. Dobro mi je došla i sestra koja se za fašnik maskirala i tako ušla u sobu.
• Da ste to napravili u igranom film, svi bi rekli da je u pitanju prenaglašena metafora...
- Mnogo toga što je na filmu simbolično u životu se dogodi posve spontano.
• Dom u kojem boravite kao da nije tema filma...
- Pa i ne može biti. On je nekako u drugom planu jer ja kroz njega samo prolazim i tu prespavam. Kad sam u sobi, ja sam sa svojom glazbom i filmovima. Ne družim se puno s ljudima koji tu žive. No nisam nikakav samotnjak. Porazgovaram s nekim kad mi se za to pruži prilika.
• Nema nikog s kime biste bili posebno bliski?
- Uglavnom mi dođu prijatelji izvana. Od ljudi koje poznam u domu samo je tonski snimatelj Zvonimir Krampaček. On mi je trebao snimati ton u "Kamenitim vratima", ali se tada razbolio, pa mi je neki njegov kolega upropastio film.
• Jeste li zadovoljni kopijom filma na 35mm vrpci?
- Odlična je. To su ovi u Bavaria filmu sjajno napravili.
• Ima li još kakvih prepreka za redovnu distribuciju filma?
- Producent Tomislav Jagec još nije dobio odobrenje Jadran filma da mogu koristiti inserte iz mojih vlastitih filmova.
• Pa to se valjda neće postaviti kao problem?!
- Ne znam, on to od njih još nije dobio.
• A honorari?
- Sve je otišlo na kopiju i na ljude koji su radili u postprodukciji. Troškova će biti još, ali honorara sumnjam.
• Jesu li vam kolege komentirali film?
- Jako pohvalno. Dobio sam telegrame čestitke od Zrinka Ogreste i Dejana Šorka, nazvali su me Arsen Ostojić i Zvonimir Berković. Berku je to genijalno.
• Što mislite, hoće li 'Dobro jutro' potaknuti revalorizaciju vašeg opusa?
- Od svih mojih filmova najviše to zaslužuju "Kamenita vrata". Pokazao sam ga nedavno Slobodanu Novaku i bio je oduševljen. Mihovil Pansini također je veliki poklonik filma, kao i Radojka Tanhofer. I mnogi, mnogi drugi. Revalorizacija je uvijek neophodna kada su moji filmovi u pitanju. "Izgubljeni zavičaj" je trebao biti svojedobno "likvidiran" kao i "Kamenita vrata", ali ste ga vi kritičari podržali i danas mi je drago koliko mi ljudi govori kako im je to važan film.
Potkraj osamdesetih godina imao sam retrospektivu u beogradskom Studentskom kulturnom centru. Njihov kritičar Miroljub Stojanović napravio je razgovor sa mnom, objavljen u Književnim novinama, i ustvrdio da će najveće otkriće biti film "Mirisi, zlato i tamjan". Rekao je da je to zakašnjelo otkriće crnog vala, ali i najvažnije. Taj film je obožavao i Živojin Pavlović, koji je zbilja znao što je "crni film".
Uzgred, kada je nakon Hrvatskog proljeća Antun Vrdoljak išao u Canossu Vladimiru Bakariću, žaleći se kako mu ne daju ništa raditi, rekao mu je da u Hrvatskoj nikada nije bilo političkih ekscesa kao u srpskom filmu, gdje je dominirao crni val. Bakarić mu je na to odgovorio: "A 'Mirisi, zlato i tamjan'?!". Kriomice je došao pogledati film kada je imao premijeru jer je bio izazvan Novakovim romanom. Ja sam se sakrio da ga ne bih susreo.
• Stojanović je imao i malo drukčiji sud o 'Brezi'...
- Da, rekao je, za razliku od filmova Veljka Bulajića, da "Breza" nije "seljački" nego "rafiniran" film o selu. Bio je u pravu, jer ja o selu ništa nisam znao. Trokut u filmu - Janica/Joža sveti/Marko Labudan - preuzeo sam iz Fellinijeve "Ulice". To su zapravo Gelsomina, Il Matto i Zampano, ali u zagorskom selu.
Nenad Polimac
Premijerno je prikazan prošlog ponedjeljka na Zagrebdoxu u prepunoj dvorani Studentskog centra. Zbog slabog zdravlja i u strahu od loše ventilacije u dvorani, Babaja je stigao u kino tek 15-ak minuta prije kraja filma i bio svjedokom burnih ovacija koje su pozdravile uistinu izuzetno ostvarenje. Budući da je poznata Babajina navika da svakog dana između jedan i dva poslije podneva provede u istoj kavani, očekivao sam da će sutradan njegov stol biti zakrčen čestitarima. Međutim, ni traga odjecima jučerašnjeg sjajnog prijema, uz redatelja su bila, kao i obično, tek dva-tri prijatelja.
Razgovor u domu na Iblerovu trgu započeo je podsjećanjem na jednu staru televizijsku emisiju s Martinom Scorseseom. Ovogodišnji oskarovac tumačio je kako je u Americi redatelju veliki problem što se mora doslovno pridržavati scenarija koji je odobrio producent i zatim razvijati kompliciranu strategiju kako bi ipak napravio ono što želi. Babaja smatra da je u tom pogledu bio u privilegiranoj situaciji: uvijek je mogao napraviti film kakav želi, a jedino je imao problema s javnim prijemom vlastitog stvaralaštva.
Kada je napokon postao priznati redatelj zahvaljujući "Brezi" iz 1967. godine, suočio se s problemom da se svi njegovi kasniji filmovi nepovoljno vrednuju u odnosu na to najrazvikanije ostvarenje, pa čak i kada je on smatrao da ni po čemu za njime ne zaostaju. Stoga je zapamtio tezu kritičarke Mile Lazić, koja je potkraj devedesetih radila za festival Alpe Adria Cinema i promovirala njegove filmove na retrospektivama u Trstu i u Veneciji: prema njezinu sudu, Babajini filmovi pripadaju dvjema kulturama - "Breza" srednjoeuropskoj, a "Izgubljeni zavičaj" mediteranskoj.
Sa smiješkom dodaje: "Ona je vjerojatno u pravu jer mi Hrvati svoje kulture nemamo". "Imam osjećaj da sam ovim novim filmom nešto otvorio, možda vražju kutiju, ne znam. Sada bi mogla nastati pošast ovakvih filmova, svi koji imaju malu kameru pokušat će napraviti nešto slično. Ali neka, brzo će se zasititi".
• Zanimljivo mi je da ste u 'Dobro jutro' izbjegavali bilo kakvu ušminkanost. Čak i inserti iz vaših filmova nisu izravno montirani u dokumentarni materijal, nego su emitirani najprije preko televizora i stoga su vizualno malo izobličeni.
- Nisam odmah mislio da ću to tako napraviti. Te sam inserte skupljao samo kao građu, ali kada sam vidio kako izgledaju, dopalo mi se kako se stapaju sa onim što sam snimio Sonyjevom kamerom.
• Jedino su inserti iz 'Kamenitih vrata' prvorazredne kvalitete...
- Snimka na televiziji imala je nekakve crte, pa smo morali koristiti izvorni materijal. Možda je i pravedno da ti inserti najefektnije izgledaju, jer smatram da mi je to najbolji film. Potpuno je podcijenjen, što ne čudi. U Jadran filmu upropastili su mu ton, distribucija je bila sramotna, sa samo jednim danom prikazivanja u zagrebačkom kinu Jadran. Taj su film potpuno zaklali.
• Inserti filmova koji dopiru s malih ekrana imaju i dramsku funkciju. Vi ionako više ne idete u kino, pa filmove gledate samo na televiziji. Čak i one vlastite...
- Kada sam dobio Sonyjevu kameru, imao sam osnovnu ideju da trebam snimati samo ono što je oko mene. Odmah se javila i druga ideja, "Smrtna ura" iz "Breze". Znao sam da s time treba početi. Jer kad sam već došao u dom, što me još čeka? Samo smrtna ura. Onda je došao i prilog Dražena Ilinčića u emisiji "Po ure kulture", koji na vrlo nepatetičan način parafrazira "brojalicu" iz "Breze". Mislio sam, to će mi doći k'o grom za kraj filma. Malo me brinulo kako će se sav taj materijal držati kao cjelina, no Marko Grčić me upozorio: "Ne brinite, vaša ličnost će sve to objediniti".
I doista je tako bilo. Poslije mi je palo na pamet da radim nešto što je netko drugi ipak već napravio, ali u jednoj drugoj umjetnosti - glazbi. I to Richard Strauss u "Ein Heldenleben" - "Život junaka". U petom stavku "Junakova djela" on daje citate iz svojih najpoznatijih djela - "Don Juana", "Tilla Eulenspiegela", "Smrti i preobraženja", "Zarathustre", itd. I šesti stavak "Junakov bijeg iz svijeta" također ima veze s mojim filmom. Kad sam to shvatio, znao sam da sam na dobrom putu.
• Jeste li imali nekakav prvotni scenarij?
- Ne na papiru, više u glavi. Sve je bilo podijeljeno na dane. Svaki je dan počinjao dolaskom sestara i uzvicima "Dobro jutro", a završavao odvoženjem smeća. Polako je, međutim, ispadalo da su dani sve raznolikiji, a granica među njima sve se više brisala. Sve je postalo nekako bezvremeno.
• Vaš nekadašnji student Dario Vince, danas kreativni direktor 'Digitela', rekao je, prema mom sudu, najveću pohvalu filmu: 'To je film o smrti, ali ipak je nekako vedar'. Film uistinu nije depresivan, unatoč tome što mu je smrt neprestana tema.
- Da, o tome piše Ranko Marinković, kada spominje da je u mojim filmovima "smrti oduzeto uobičajeno značenje granice i kraja mučeništva".
• Motiv smrti puno je tjeskobniji u vašim ranijim filmovima kao što su 'Breza' ili 'Kamenita vrata'. U 'Dobro jutro' izgleda kao da ste nadvladali strah od smrti...
- A vraga. I sada se jako bojim smrti. Nema dana kada ne pomislim na to.
• Inserti iz vaših filmova u kojima se bavite starošću i smrću sjajno su se uklopili u ovu novu cjelinu jer sada uistinu proživljavate sve ono što se događalo vašim junacima...
- To se najviše dopalo Slobodanu Novaku, po čijim sam tekstovima napravio "Mirise, zlato i tamjan" i "Izgubljeni zavičaj". Pokazao sam ovdje film njemu i njegovoj supruzi. Rekao je: "Nevjerojatno kako su ti inserti glatko sjeli u film!". Na projekciji u Studentskom centru zamjerio mi je jedino da sam iz završne verzije pobacao previše svojih krupnih planova. Što mogu, kad je sebe ne volim gledati na ekranu.
• Koliko ste dugo već u domu?
- Tri-četiri godine.
• A što je s vašim stanom u Boškovićevoj ulici?
- Vraćen je vlasnicima koji su ga prodali. No to su moji prijatelji iz djetinjstva, koji su mi dali vrlo fer odštetu. Razmišljao sam da si kupim novi stan i napravim nekakvo svoje kućanstvo, ali kći Iva mi je savjetovala da odem u dom. Za Iblerov trg sam se odlučio jer je u centru. Znam da uokolo ima ljepših staračkih domova, no meni je najvažnije moći doći do kavane na Trg, razgovarati s prijateljima. Još u Boškovićevoj sam imao moždani udar, 1994. godine, nisam mogao govoriti i jako sam se teško kretao. Govor se vratio, ali ništa se lakše ne krećem. Sada su otkrili da imam i Parkinsonovu bolest.
• Nevjerojatno mi je da nakon što ste završili film više niste poželjeli uzeti kameru u ruke...
- Ja sam iz stare škole. Nekad je vrpca bila skupa i uvijek je trebao dobar razlog da se za nešto odlučim, trebalo je znati što se i zašto snima. To mi je ostalo iz tog vremena. Jedan moj student potrošio je ne znam koliko VHS kazeta na neki dokumentarac i tražio je moj savjet. Rekao sam mu: "Najprije selektiraj materijal i tek me onda potraži". Snimati nasumično nema nikakvog smisla. Količina ubija.
Vrdoljak išao Bakariću, žaleći se kako mu ne daju ništa raditi, rekao mu je da u Hrvatskoj nikada nije bilo političkih ekscesa kao u
srpskom filmu, gdje je dominirao 'crni val'. Bakarić mu je na to odgovorio: A 'Mirisi zlato i tamjan'?!.
|
Kada je nakon Hrvatskog proljeća
|
- Itekako. Tu ispod prozora imam fontanu i pomislio sam kako bi mi dobro došlo da snimim noćno kupanje nekog od prolaznika. To se i dogodilo, ali u vrijeme kad je već bilo dosta hladno: mladež koja je dolje skakala u fontanu bila je pijana, pa joj to nije bio problem. No ja sam se smrznuo dok sam gore to snimao kamerom, bio sam samo u pidžami. Dobro mi je došla i sestra koja se za fašnik maskirala i tako ušla u sobu.
• Da ste to napravili u igranom film, svi bi rekli da je u pitanju prenaglašena metafora...
- Mnogo toga što je na filmu simbolično u životu se dogodi posve spontano.
• Dom u kojem boravite kao da nije tema filma...
- Pa i ne može biti. On je nekako u drugom planu jer ja kroz njega samo prolazim i tu prespavam. Kad sam u sobi, ja sam sa svojom glazbom i filmovima. Ne družim se puno s ljudima koji tu žive. No nisam nikakav samotnjak. Porazgovaram s nekim kad mi se za to pruži prilika.
• Nema nikog s kime biste bili posebno bliski?
- Uglavnom mi dođu prijatelji izvana. Od ljudi koje poznam u domu samo je tonski snimatelj Zvonimir Krampaček. On mi je trebao snimati ton u "Kamenitim vratima", ali se tada razbolio, pa mi je neki njegov kolega upropastio film.
• Jeste li zadovoljni kopijom filma na 35mm vrpci?
- Odlična je. To su ovi u Bavaria filmu sjajno napravili.
• Ima li još kakvih prepreka za redovnu distribuciju filma?
- Producent Tomislav Jagec još nije dobio odobrenje Jadran filma da mogu koristiti inserte iz mojih vlastitih filmova.
• Pa to se valjda neće postaviti kao problem?!
- Ne znam, on to od njih još nije dobio.
• A honorari?
- Sve je otišlo na kopiju i na ljude koji su radili u postprodukciji. Troškova će biti još, ali honorara sumnjam.
• Jesu li vam kolege komentirali film?
- Jako pohvalno. Dobio sam telegrame čestitke od Zrinka Ogreste i Dejana Šorka, nazvali su me Arsen Ostojić i Zvonimir Berković. Berku je to genijalno.
• Što mislite, hoće li 'Dobro jutro' potaknuti revalorizaciju vašeg opusa?
- Od svih mojih filmova najviše to zaslužuju "Kamenita vrata". Pokazao sam ga nedavno Slobodanu Novaku i bio je oduševljen. Mihovil Pansini također je veliki poklonik filma, kao i Radojka Tanhofer. I mnogi, mnogi drugi. Revalorizacija je uvijek neophodna kada su moji filmovi u pitanju. "Izgubljeni zavičaj" je trebao biti svojedobno "likvidiran" kao i "Kamenita vrata", ali ste ga vi kritičari podržali i danas mi je drago koliko mi ljudi govori kako im je to važan film.
Potkraj osamdesetih godina imao sam retrospektivu u beogradskom Studentskom kulturnom centru. Njihov kritičar Miroljub Stojanović napravio je razgovor sa mnom, objavljen u Književnim novinama, i ustvrdio da će najveće otkriće biti film "Mirisi, zlato i tamjan". Rekao je da je to zakašnjelo otkriće crnog vala, ali i najvažnije. Taj film je obožavao i Živojin Pavlović, koji je zbilja znao što je "crni film".
Uzgred, kada je nakon Hrvatskog proljeća Antun Vrdoljak išao u Canossu Vladimiru Bakariću, žaleći se kako mu ne daju ništa raditi, rekao mu je da u Hrvatskoj nikada nije bilo političkih ekscesa kao u srpskom filmu, gdje je dominirao crni val. Bakarić mu je na to odgovorio: "A 'Mirisi, zlato i tamjan'?!". Kriomice je došao pogledati film kada je imao premijeru jer je bio izazvan Novakovim romanom. Ja sam se sakrio da ga ne bih susreo.
• Stojanović je imao i malo drukčiji sud o 'Brezi'...
- Da, rekao je, za razliku od filmova Veljka Bulajića, da "Breza" nije "seljački" nego "rafiniran" film o selu. Bio je u pravu, jer ja o selu ništa nisam znao. Trokut u filmu - Janica/Joža sveti/Marko Labudan - preuzeo sam iz Fellinijeve "Ulice". To su zapravo Gelsomina, Il Matto i Zampano, ali u zagorskom selu.
Akademija: Borba protiv Koste Spaića za filmsku katedruKako sam došao za profesora režije na Akademiju? Godine 1967. išao sam ulicom s Ivom Škrabalom i Berkovićem. Škrabalo je čitao na glas novine i vidio naslov: "Berković i Babaja pozvani na Akademiju". Pitao sam Berka zna li nešto o tome, a on je odgovorio da nema pojma. U čemu je bila stvar. Tada su se na Akademiji - uostalom, kao i uvijek - neprestano svađali, pa su smatrali da će uravnotežiti snage ako se otvore prema filmu. Došli smo kod Koste Spaića, koji je tada imao dobre veze u gradskoj upravi, i saslušali što nam on nudi. Po njemu, on bi postavljao predstavu, a mi bismo je snimali kamerom. Rekao sam mu: "Taj film ne buš gledal". Zahtijevao sam da se nabavi filmska oprema te da se kazalište odvoji od filmske katedre. Kada su na Akademiju došli Nikola i Radojka Tanhofer te osnovali odsjeke za kameru i montažu, sve je počelo funkcionirati kako treba. |
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....