Političko-filozofska drama "Babel" u proljeće je u Cannesu osvojila nagradu za režiju, prigrabila dobre kritike, a mnogi komentatori unutar profesije drže da bi se oproštajni film meksičkog dvojca, redatelja Inarritua i scenarista Arriage, mogao lijepo osladiti i na oskarovskoj diobi.
Negdašnji DJ i redatelj jinglova Inarritu te njegov šest godina stariji scenarist, a bivši romanopisac Arriaga u svijet su filma upali poput meteora godine 2000., kad su načinili "Pasju ljubav", energični, žestoki i nebrušeni omnibus s tri priče, preko kojih su dva autora preturili društvo Ciudad Mexica od sirotinjskih koliba do visokoga glamura svijeta meksičkih sapunica.
Razorna energija tog filma bila je dostatna pozivnica za Hollywood, tako da dva suradnika prelaze Rio Grande i snimaju u Americi, s američkim kapitalom, zvijezdama i tehnikom u službi. Cijelo to vrijeme filmovi meksičkog dua ruše linearnu naraciju, poigravaju se vremenskim i dramskim fragmentima. U svim filmovima Arriaga i Gonzalez bave se temom kauzaliteta u međuljudskim odnosima. Njihovi heroji patnici su i tragičari zato što svaki njihov čin utječe na druge.
U filmovima Gonzaleza i Arriage ljudi ginu, gaze djecu, dobivaju srčane udare i laćaju se oružja, ukratko - spopadaju ih sudbine kakvih se ne bi postidjela ni ona druga, poznatija meksička manufaktura - ona telenovela.
Arriaga i Gonzalez otvoreno filozofični su, ne prežu od mitskih referenci i ambicioznih tema pa se na njih bez skanjivanja može nalijepiti pridjev koji postmoderna tako lako lijepi - "pretenciozni".
režija: Alejandro Gonzalez Inarritu, scenarij: Guillermo Arriaga
uloge: Brad Pitt, Cate Blanchett, Gael Garcia Bernal, Mohammed Akhzam, Koj Yakusho, Rinko Kikuchi
Junaci "Babela" četiri su obitelji na trima kontinentima. Prva je obitelj sitnih stočara iz marokanske pustinje. Dvojica braće odlaze sa stokom na pašu i nose novu lovačku pušku koju im je otac dobio na dar. Jedan od njih nepromišljeno puca i pogađa autobus u kojem su dvoje američkih turista (Brad Pitt, Cate Blanchett). Ranjena Amerikanka ostaje u pastirskom selu na skrbi lokalnih žena. Mediji i diplomacija vjeruju da je riječ o terorističkom aktu i dižu larmu. Istodobno, očajni muž zove meksičku bejbisitericu i traži od nje da odgodi put u Meksiko na sinovo vjenčanje.
Ona nema srca to učiniti pa trpa bijelu dječicu u auto bez dokumenata i šverca ih preko granice na feštu. Istovremeno, policija detektira stvarnog vlasnika puške, japanskog policijskog časnika i samohranog oca.
Njegova kći - srednjoškolka koju odgaja velegrad - doživljava šok kad joj policija dolazi na kućna vrata po oca. Stvari se, međutim, zamrse i u Meksiku. Kako se dadilja s djecom ne može vratiti natrag u SAD, nećak će je pokušati prebaciti silom.
U dosadašnjim filmovima filozofska pretenzija Arriage i Gonzaleza izlazila je prirodno iz studije karaktera i iz logičnog, zatvorenog mikrokozmosa jednoga grada ili društvene grupe. Ovaj put, da bi svoje opsesivne teme sažvakali u priči koja se širi kroz prostor i kulture, Arriaga i Gonzalez mnogo su toga morali podrediti konstruktu. Na kraju su dobili film u kojem se pretjerano mamuza koincidencija, ima previše stvari koje morate povjerovati zdravo za gotovo. "Babel" ima dijelova koji pokazuju što Gonzalez Inarritu može. Epizoda s meksičkim vjenčanjem je izvrsna, i dostaje za zaseban film. Japanski dio sjajan je prikaz dekadentnog megalopolisa, ali u cjelini filma posve je strano tijelo.
Najslabiji dio filma je, nažalost, njegovo srce - onaj marokanski. Za redatelja iz Trećeg svijeta razočaravajuće je što Gonzalez Afriku prikazuju kroz smjesu patronizirajućeg laskanja dobrostivim domorocima te čistog National Geographic putopisa. Kad čovjek gleda svu tu pogibelj koja prijeti sirotim turistima, ima dojam kako "Babelom" dominira tipično američki strah od tuđeg svijeta i, ukratko, svega što nije Amerika. Naravno, može biti da američki strah od tuđinskog svijeta nije svojstvo "Babela", nego jedna od njegovih tema. U ovom slučaju, međutim, granica je jako, jako tanka.
"Babel" je po svemu navedenom fotorobotski tipičan film meksičkog tandema. Ponovo je riječ o filmu mozaične organizacije, sačinjenom od tri priče koje se zbivaju u Maroku, Japanu i SAD/Meksiku. I ovaj se put Meksikanci poigravaju kronologijom, otpočinju film in medias res, a potom slažu oko točke obrata zaplet vraćajući se kronološki natrag. "Babel" se bavi temom koja je u srži babilonskog mita: temom čovječanstva koje bi postiglo mnogo više, samo da se ljudi malo bolje razumiju. Iz tog humanističkog, jeftinog truizma nije lako napraviti film od krvi i mesa, a Arriagi i Gonzalezu to je uspjelo - zamalo.
Jurica Pavičić
Negdašnji DJ i redatelj jinglova Inarritu te njegov šest godina stariji scenarist, a bivši romanopisac Arriaga u svijet su filma upali poput meteora godine 2000., kad su načinili "Pasju ljubav", energični, žestoki i nebrušeni omnibus s tri priče, preko kojih su dva autora preturili društvo Ciudad Mexica od sirotinjskih koliba do visokoga glamura svijeta meksičkih sapunica.
Razorna energija tog filma bila je dostatna pozivnica za Hollywood, tako da dva suradnika prelaze Rio Grande i snimaju u Americi, s američkim kapitalom, zvijezdama i tehnikom u službi. Cijelo to vrijeme filmovi meksičkog dua ruše linearnu naraciju, poigravaju se vremenskim i dramskim fragmentima. U svim filmovima Arriaga i Gonzalez bave se temom kauzaliteta u međuljudskim odnosima. Njihovi heroji patnici su i tragičari zato što svaki njihov čin utječe na druge.
U filmovima Gonzaleza i Arriage ljudi ginu, gaze djecu, dobivaju srčane udare i laćaju se oružja, ukratko - spopadaju ih sudbine kakvih se ne bi postidjela ni ona druga, poznatija meksička manufaktura - ona telenovela.
Arriaga i Gonzalez otvoreno filozofični su, ne prežu od mitskih referenci i ambicioznih tema pa se na njih bez skanjivanja može nalijepiti pridjev koji postmoderna tako lako lijepi - "pretenciozni".
režija: Alejandro Gonzalez Inarritu, scenarij: Guillermo Arriaga
uloge: Brad Pitt, Cate Blanchett, Gael Garcia Bernal, Mohammed Akhzam, Koj Yakusho, Rinko Kikuchi
|
BABEL (SAD/Meksiko 2006.)
|
Ona nema srca to učiniti pa trpa bijelu dječicu u auto bez dokumenata i šverca ih preko granice na feštu. Istovremeno, policija detektira stvarnog vlasnika puške, japanskog policijskog časnika i samohranog oca.
Njegova kći - srednjoškolka koju odgaja velegrad - doživljava šok kad joj policija dolazi na kućna vrata po oca. Stvari se, međutim, zamrse i u Meksiku. Kako se dadilja s djecom ne može vratiti natrag u SAD, nećak će je pokušati prebaciti silom.
U dosadašnjim filmovima filozofska pretenzija Arriage i Gonzaleza izlazila je prirodno iz studije karaktera i iz logičnog, zatvorenog mikrokozmosa jednoga grada ili društvene grupe. Ovaj put, da bi svoje opsesivne teme sažvakali u priči koja se širi kroz prostor i kulture, Arriaga i Gonzalez mnogo su toga morali podrediti konstruktu. Na kraju su dobili film u kojem se pretjerano mamuza koincidencija, ima previše stvari koje morate povjerovati zdravo za gotovo. "Babel" ima dijelova koji pokazuju što Gonzalez Inarritu može. Epizoda s meksičkim vjenčanjem je izvrsna, i dostaje za zaseban film. Japanski dio sjajan je prikaz dekadentnog megalopolisa, ali u cjelini filma posve je strano tijelo.
Najslabiji dio filma je, nažalost, njegovo srce - onaj marokanski. Za redatelja iz Trećeg svijeta razočaravajuće je što Gonzalez Afriku prikazuju kroz smjesu patronizirajućeg laskanja dobrostivim domorocima te čistog National Geographic putopisa. Kad čovjek gleda svu tu pogibelj koja prijeti sirotim turistima, ima dojam kako "Babelom" dominira tipično američki strah od tuđeg svijeta i, ukratko, svega što nije Amerika. Naravno, može biti da američki strah od tuđinskog svijeta nije svojstvo "Babela", nego jedna od njegovih tema. U ovom slučaju, međutim, granica je jako, jako tanka.
"Babel" je po svemu navedenom fotorobotski tipičan film meksičkog tandema. Ponovo je riječ o filmu mozaične organizacije, sačinjenom od tri priče koje se zbivaju u Maroku, Japanu i SAD/Meksiku. I ovaj se put Meksikanci poigravaju kronologijom, otpočinju film in medias res, a potom slažu oko točke obrata zaplet vraćajući se kronološki natrag. "Babel" se bavi temom koja je u srži babilonskog mita: temom čovječanstva koje bi postiglo mnogo više, samo da se ljudi malo bolje razumiju. Iz tog humanističkog, jeftinog truizma nije lako napraviti film od krvi i mesa, a Arriagi i Gonzalezu to je uspjelo - zamalo.
|
Postigli bismo više da se razumijemo
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....