Boravio sam u Bruxellesu i obradio neke svoje NATO-izvore. Znači, nije bilo samo praline-truffles-Marcolini-Wittamer-Galerie de la Reine-Place Sablon đir plus crustacea decapoda u restoranima na trgu sv. Katarine gdje se motaju eurodiplomati i niža briselska bića, obavilo se i nešto posla… Da se iniciram i što bi se u Zagrebu reklo, “da uđem u mood” (sad ne zafrkavam bivšeg premijera, Onoga čije se ime ne isplati spominjati), obišao sam prvo neobično bogati belgijski Kraljevski muzej Oružanih snaga i vojne historije, smješten u golemoj palači s trijumfalnom kapijom koja je opkoračila Jubilarni park na glavnom gradskom prospektu… Imaju impozantnu zbirku aviona, nešto tenkova, cijeli kat posvećen bici kod Waterlooa i dioramu Prvog i Drugog svjetskog rata. Tu su valjda sve uniforme zaraćenih strana - na stotine odora, ali od naših samo nekoliko esesovaca sa i bez fesova. Kad čovjek sve to vidi, pomisli - u tim ratnim i ratničkim memorabilijama, vidiš prije ritualnu funkciju nego borbenu efikasnost, većina tih skupih oružja nije upotrebljena u ratu, nego su služila za odvraćanje ili za socijalno zbrinjavanje lojalnog pučanstva, dok su se vojske uglavnom spremale za prethodni rat, pa bi onaj naredni najčešće izgubile. Rekonstrukcija klaustrofobičnog bunkera na liniji Maginot to uvjerljivo predočava, kao i belgijski ekvivalent, neosvojiva tvrđava Eben Emael s posadom od 1200 vojnika i mnoštvom topova, koju je za pola sata zauzelo 78 njemačkih padobranaca, uz gubitak od šest vojnika. Naprosto nisu tvrđavi prišli s fronta, nego su pali s neba i po prvi put upotrijebili tromblonske minske penetratore… A to me vraća na pitanje koje sam postavio svojim izvorima u Sjevernoatlantskom savezu. Zašto, dakle, Hrvatska vojska uzima dvanaest njemačkih samohodnih haubica tipa PzH 2000 od 155 milimetara kojima će trebati veoma skup remont, a koliko znam, nitko se ne sprema da s tim oruđem upotpuni neku krupnu oklopno-mehaniziranu formaciju koja bi mogla operirati - gdje? - jedino u Slavoniji, na tenkoprohodnom zemljištu, prema mirnoj i demilitariziranoj Srbiji koja i sama stremi ući u Europsku uniju, što će naposljetku značiti i u NATO. Njihova vlada dotle ne daje ni pare - ni “žutu banku” što bi se ondje reklo - za novo naoružanje, nego se uzda u staro, jugoslavensko, pa se budžet resora manje-više troši na plaće?
Hoćemo li mi to na njih nasrnuti - samo ne znam sa čime, jer imamo samo oko 50 već prilično starih tenkova, nešto oklopnih “Patria” i puno premalo aktivne vojske, koja je pretežno sastavljena od debelih pozadinaca, drugopozivaca, logističara i činovnika, a sve što vrijedi ide u misije, u Afganistan i gdje treba, pa se osim ove stajaće i ustajale, stvara nova i sposobna, europska i natovska mala armija koja s ovom elitnom misijskom vojskom, rekao bih, gotovo nema veze… Dakle, i da smjeramo takav napad, ne bi mogle haubice teške 55 tona forsirati rijeke, jer nemamo odgovarajuće pontone, a nemamo ni sredstava za korekciju paljbe njihovih projektila s dometom od 30 kilometara (u bazičnoj izvedbi), odnosno 35, 40 i 60 kilometara s različitim base-bleed i raketno potiskivanim zrnima. Što će nam, dakle, te haubice? Je li to samo morhovska histerija proistekla iz potrebe da se potroši budžet, kako se to naokolo piše - mislim da sam i sam nešto slično objavio - ili je zbilja po srijedi neka agresivna vojna politika, pokušaj da se potakne regionalna “trka u naoružanju”, o čemu se pak naveliko govorilo u srpskim medijima?
Osim haubica, tu su i višecijevni raketni bacači, američki M270 MLRS na adaptiranoj borbenoj mašini pješadije tipa “Bradley”, koje ćemo besplatno fasovati kao saveznička zemlja, također jedan tucet, od čega bi prvih osam bilo naoružano sa po 12 standardnih projektila dometa 30 kilometara, a posljednja četiri, spominjalo se, balističkim raketama ATACMS dometa do 300 kilometara. Tristo kilometara! Uzbunili su se srpski komentatori pa čak i predsjednik vlade, jer, koje bi ciljeve ti projektili trebali gađati, kad imaju domet od hrvatske granice do Niša? Zaista, u kakvoj bi se misiji trebali primijeniti?
Treći je element liferacije podjednako misteriozan - dvadeset helikoptera tipa Bell OH-58 “Kiowa”, naoružanih raketama AGM-114 “Hellfire”. To je Fire-and-Forget sustav maksimalnog dometa osam kilometara, a NATO ih je ovdje već upotrebio u borbama na Kosovu izvodeći operaciju “Velebni nakovanj” (što su u Srbiji pogrešno preveli kao - “Milosrdni anđeo”). Za kakvu nam je protuoklopnu borbu to potrebno i, uostalom, kakvu formaciju ove naizgled disparatne komponente tvore? U čemu je, dakle, stvar?
Ovo je odgovor koji sam dobio, kraća verzija, bez nepotrebnih tehničkih i taktičkih pojedinosti.
U Istočnoj i Srednjoj Europi podiže se borbena gotovost s obzirom na prijetnju s Istoka, rat u Ukrajini, aneksiju Krima i Donbasa. Jačaju zrakoplovne snage u zemljama “prve linije”, formiraju se zajedničke baze i komande, a u Španjolskoj održani su veliki multinacionalni manevri NATO-a. Hrvatska je zemlja “druge linije”, s dugom otvorenom balkanskom granicom. Srbija je zemlja u pristupu, ali ondje djeluju duboko ukorijenjene proruske snage, dok se u posljednje vrijeme provodi aktivna subverzija, što se osjeća i u Makedoniji. Vučić je europejac i zapadnjak, ali tko je to još osim njega u njegovoj stranci i na srpskoj političkoj sceni? Je li ondje moguća promjena političkog smjera? Nije moguća, ali je zamisliva. Od vojnih snaga Srbija ima 200 tenkova (starih, istina, ali pucaju), gomilu drugog oružja i prilično aviona, koji međutim nisu problem, jer je Hrvatska pod NATO-kišobranom. Ali, u scenariju nekog napada, potrebno je izvesti defenzivnu operaciju koja će onemogućiti prodor do aktiviranja Članka 5 sporazuma Sjevernoatlantskog saveza. Naravno, nitko ne očekuje da se to doista i dogodi, barem ne da je velika vjerojatnost takvog razvoja događaja, ali ako postoji vojska i troši 1% GDP-a, očekuje se da se opremi za obavljanje dodijeljene zadaće. Oružana sredstva pritom se dobivaju na poklon.
Onih dvadeset “Kiowa” opremljene su sofisticiranim radarima koji omogućuju osmatranje pri svim vremenskim uvjetima i noću, a registriraju čovjeka na udaljenosti od 8 kilometara. To omogućuje nadzor tisuću kilometara duge hrvatske granice, te pravodobno otkrivanje koncentracije protivničkih efektiva. Višecijevni bacači locirani u središnjem dijelu Slavonije, zahvaljujući svom dometu, mogu saturirati vatrom sve granične prijelaze. Baterija od 3 oruđa salvama od po 12 raketa (svaka sadrži 644 klaster-bombi) izbacit će, dakle, 23.000 eksplozivnih glava na prostor od tri četvorna kilometra desantnog mostobrana. Oni projektili većeg dometa mogli bi razbijati snage ešalonirane za napad u neprijateljskoj pozadini - ali to izgleda malo pretjerano, pa se, navodno, od ATACMS-a već odustalo.
Njemačke haubice su oružje visoke preciznosti - one automatski ispaljuju po pet granata po različitih putanja s različitom elevacijom cijevi, tako da svih pet pancer-projektila padne u isti čas u istu točku. To je savršeno defenzivno oružje, kao što je sve ovo, zapravo, jedna defenzivna konfiguracija kojoj nedostaje ključni ofenzivni element - oklopna brigada i pancer-grenadiri, što Hrvatska nema i neće ni stvarati. Što se tiče korekcije paljbe, to još nedostaje, ali pribavit će se odgovarajuće bespilotne letjelice. Sve skupa neće puno koštati, uglavnom obuka, održavanje, uvježbavanje u Slunju, podizanje borbene gotovosti i pretvaranje stare soldačije u neku suvremenu vojnu silu…
Tko je samo domislio ovaj složeni plan, bilo je logično potpitanje. Pa NATO, njihovi štapski planeri i hrvatski stožer. Zašto o tome nije bilo govora u javnosti, u novinama? Na to nisam dobio odgovor. Ali imam svoju hipotezu. Bilo je važno da sve ne pokvari ona neodgovorna ekipa koja je bila spremna ispolitizirati svaki međunarodni projekt jer je okrenula leđa saveznicima, pa je komunikacija išla drugim putem, natovskom i predsjedničkom linijom, možda preko novog ministra obrane. Stari to ionako ne bi razumio - sve je na engleskom, što mu dođe na isto kao da je bilo na kineskom!