Nakon bitke na Krbavskom polju u kojoj su Osmanlije pobile gotovo sve naše plemstvo i svećenstvo, obezglavljeni je narod utočište našao u utvrđenim gradovima na obali. Još jednom ga je protu Turaka uspio okupiti Trogiranin Petar Berislavić, no nakon njegove pogibije otpoče stogodišnji rat. Siroti je puk ostao bez inteligencije koja bi ga vodila kroz bespuća pa se snalazio kako je umio. A, to snalaženje je živo i dandanas. Na obali dičnog bana Berislavića u Trogiru, materijalizirano je kroz svu silu suncobrana, reklama, plastike, turistički kič koji samo što nije požderao stari, umorni grad.
Jedan od njegovih posljednjih stanovnika, čiju smo vam prispodobu o narodu koji se stoljećima “snalazi” da bi na koncu samom sebi naudio ispripovjedili, ugledni je povjesničar umjetnosti i bivši rektor Sveučilišta u Splitu prof. dr. Ivo Babić. Svjestan je, kaže, da Trogir ovisi o turizmu jer da ga nije stala bi svaka gospodarska aktivnost, no upravo je to zamka u koju se uhvatio.
- Nije se u socijalizmu tek tako govorilo ‘snađi se, druže’. A u tom našem ‘snalaženju’, i onda i danas, polako je nestajao grad. Grad mora imati općinu, crkvu, mora se čuti graja djece, jer što vam vrijedi život bez njih? Svojedobno je Cvito Fisković polemizirao s dubrovačkim konzervatorom Lukšom Beritićem jer se bunio protiv pelena na tiramolima, a gdje su pelene tu je život.
Historičar Ernest Cassirer je govorio o simboličnim funkcijama. I najprimitivnije selo ima zvonik kao totemski stup, ima guvno, okupljalište, a grad mora biti sjedište svjetovne i crkvene vlasti. Max Weber kaže da grad, za razliku od sela koje ima samo primarnu proizvodnju, razvija sekundarnu i tercijarnu djelatnost, ima zanatlije, birokratski aparat i kler, i kao takav je neizmjerno ekonomski kompleksniji. I zato je turizam kao monokultura fatalan - priča živo profesor Babić koji je zabrinut za sudbinu gradića kojeg na dnevnoj razini pohodi tisuće turista, a domorodaca je svakim danom sve manje.
- U povijesnoj jezgri Trogira živi realno par stotina ljudi. I nije jedini razlog tomu turizam. Osim sjeverne Italije, gdje se bogataši vraćaju u povijesne jezgre, svugdje je to manje-više tako. Trgovačke kuće na periferiji uništile su male butige u gradu. Na još samo jednom mjestu na rivi možete kupiti kruh, ako i njih ne izbace zbog nekog ‘turistički atraktivnijeg’ sadržaja. Problem su te ekonomske funkcije grada koje su rastom turizma dovedene u pitanje, iako je, istinabog, napuštanje gradskih jezgri u Dalmaciji krenulo i prije njegove ekspanzije. U mome djetinjstvu, u močvarnim plićacima uz rivu su se lovile skuše, a sad je uz nasip uz cestu učinjen biocid i ekocid. Tu su bile male rupe za škampe, tu su se cipli dolazili mrijestiti, da ne govorimo o arheološkim tragovima rimskih solana koji su zasuti. Crkva na nasipu je monstruozno ružna, to čak nije ni skladište. Polemizirao sam oko toga s investitorima, ali zaludu. Ja grintam, ali sam često potpuno uubespomoćan - konstatira Babić, svjestan da kapital vrti gdje burgija neće i da mu se zato teško suprotstaviti. Uspio je u tome da se škola na rivi ne pretvori u casino kako je predložio vehementni Bernie Ecclestone i da se ne ukine Sud u Trogiru.
- Samo, dobro mi je jedan napisao na internetu, da je investitor bio pametniji pa podmitio gradske vijećnike, nikakav Babić tu ne bi mogao ništa. Investitori vam gledaju svaki kantun u jezgri pozlatiti. I zadnja se šupa pretvara u apartman, kafić, suvenirnicu, mjenjačnicu... Nitko ne mari za urbanizam, dozvole, planove - upozorava što može razjariti UNESCO, a dignu li oni ruke od Trogira, tko će više za njega mariti, zašto će u njega dolaziti?
Problem s fekalijama
- Turizam mora imati mjeru, a mi ovdje doslovno imamo problem s fekalijama. Naši gosti su, kao i ja sam, mahom stariji ljudi koji ne ‘brtve’ dobro pa naprosto nasrću na WC-e u školi, u zgradi općine, i to je strašno. Ovim tijesnim ulicama prolaze tisuće turista dnevno, a kad pristane kruzer to izgleda kao invazija. Doslovno ne možete hodati Trogirom - grozi se profesor ljetnih gužvi koje prometno i pješački paraliziraju poluotok.
Ne vraća se Ivo Babić govoreći o autodestrukciji potaknutoj brzom zaradom bezveze u daleku prošlost. Tu se, podvlači, kriju razlozi što smo takvi. Što ćemo sami dokrajčiti baštinu koja je jedini razlog zbog kojeg turisti dolaze i čiji su posjeti stanovnicima Dalmacije postali jedini izvor egzistencije.
- Kapital vam je vražji. Njemu ništa nije sveto. Stari Trogir je sačuvan zahvaljujući mizeriji. Don Frane Bulić, a prije njega Ljubo Karaman, Vicko Andrić ili u novije doba Cvito Fisković, svi su oni bili veliki borci za baštinu, ali ništa ne bi bilo od toga da u jednom razdoblju zbog siromaštva nije došlo do zastoja u gradnji. Bogataši nikad nisu imali obzira prema kulturnom naslijeđu. Da je buržoazija bila jača, ništa od ovoga što danas imamo ne bi ostalo - rezgniran je naš sugovornik, jer što je stariji, veli, sve više uviđa da smo isključivi krivci za ono što se u Trogiru i drugim obalnim gradovima događa.
- Kad letiš avionom iz Zagreba vide se baklje Siska, Karlovac, i onda jedno veliko ništa do Knina. Mi smo, zapravo, samo upali u civilizacijske kalupe. Svi smo se do jedne familije bježeći od gladi spustili u palače gdje smo zatekli rijetke građane, a od dalmatinskih gradova jedino Dubrovnik nije imao ta težačka predgrađa jer su tamo živjeli pomorci i zanatlije. Tanki sloj građanstva u Dalmaciji i premali gradovi, to je i danas naš veliki problem. Više je Venecija imala stanovnika nego svi gradovi u Dalmaciji zajedno. I sad na te male gradove juriša tisuće turista, a ‘zimmer frei’ se nije iskazao u velikom poduzetništvu - dijagnosticira glavnu boljku profesor Babić.
Izazovi vremena
Profesor Ivo Babić vjeruje trogirskom načelniku Anti Biliću. Kaže da je uvidio u čemu je problem, i to mu ulijeva nadu.
- On je pametan čovjek. On bi nešto mogao napraviti po ovom pitanju. Osobno najviše vjerujem u civilno društvo, u građanske inicijative, ali problem je što nas je malo na svim nivoima. Poduzetnici u turizmu moraju udariti glavom u zid kao što je bio slučaj u Stonu sa školjkama, da bi shvatili da im prijeti samouništenje - kaže Babić.
Može li se lokalna vlast na čelu s SDP-ovim poteštatom Bilićem, othrvati izazovima vremena u kojem se sve gleda kroz novac, u kojem je privatno postalo važnije od javnog dobra, a za zajednički interes se ne mari. Evo što o tome kaže sam Bilić.
Trogirski načelnik Ante Biić
- Jedan od glavnih ciljeva Gradske uprave je spriječiti ekspanziju divljeg turizma u Trogiru i brinuti o kvaliteti života stanovnika stare jezgre koji su u ljetnim mjesecima posebno izloženi manjem komoditetu. Iako turizam u Trogiru još uvijek nije poprimio ekstremno nehumane razmjere kakve možemo vidjeti u starim jezgrama europskih i nekih hrvatskih gradova, upravo sada moramo provoditi sve korake za održavanje ravnoteže između podizanja kvalitete turističke ponude i kvalitete života stanovništva.
Kao gradska uprava dosad smo napravili nekoliko poteza kako bismo zaštitili staru jezgru od loših strana masovnog turizma i očuvali našu baštinu, a stanovnicima stare jezgre, ali i šireg gradskog područja, učinili svakodnevicu ugodnijom i život kvalitetnijim.
Izdvojit ću nekoliko ključnih poteza i odluka. Prije godinu dana usvojen je novi pravilnik o javno-prometnim površinama kojima je regulirana veličina štekata koji su od prošle godine ograničeni tzv. pečatima čije se kršenje sankcionira.
Regulirane su i reklame ugostiteljskih i trgovačkih objekata pa tako više nije dozvoljeno da se roba vješa izvan prostora trgovina, zabranjene su i ‘A’ reklame koje su ometale prolazak kroz gradske ulice, uklonjeni su tzv. ‘vrtuljci’. Na temelju tog pravilnika smanjili smo gabarite brojnih štekata u centru, uključujući i one na trgu čime smo otvorili i pogled i prilaz prekrasnoj gradskoj loži koja je jedan od spomenika zaštićenih UNESCO-om. Osim toga, s rive su prošle godine uklonjeni štandovi te su ostavljeni samo turistički info pultovi u primjerenom broju. Nikako ne možemo reći da smo završili s tom pričom. Iako ponekih prekršaja ima, ukupno smo zadovoljni kako se poštuje novi pravilnik. Još uvijek je moguće naići na scene koje ne priliče gradu kulturnih vrijednosti kao što je naš, no promjene idu postupno. Nužna je još veća kontrola izloga i vizualno oslobađanje zidina i trgova.
Kaotični urbanizam
Vile na Čiovu, pak, pretendiraju biti više, veće, i važnije od samog grada. Svatko zida gdje i što ga je volja.
- Trogir je mali. On je kao model grada. Nekada je bio pun đardina ali su ih betonirali, sve je išlo kvragu. Divlja gradnja kulja u čovjekovoj glavi da bi na kraju završila na plohi i postala trodimenzionalna. Bugarska filozofkinja Julia Kristeva kaže da je naša psiha kao Platonova pećina u kojoj vlada kaos. A u divljoj gradnji, u projekciji ovog našeg ‘urbanizma’, vidimo upravo to - kaos. U Napulju su još uže ulice nego ovdje, a visoki portali. Rekli su mi da je to građeno za kočije, a prostora je dvaput više?! Nisu tu ulazile samo kočije, nego i ljudske taštine. Kompleks manje vrijednosti vodi ljude. Divlja gradnja - to smo mi! To je projicirani kaos iz sudstva, prosvjete, zdravstva ili našeg birokratskog aparata. Naši krajobrazi su prelijepi, to zaista nije pretjerivanje, ali kad dođete u jednu Francusku zadivi vas red u prirodi, vinogradi koji se slažu jedan na drugog. Tamo sve štima, a mi ni u teoriji, ni u praksi ne štitimo pejsaž. Kad danas uploviš u neku uvalu, nisi siguran da ćeš je još sutra zateći u istomu stanju...