Bernardo Bertolucci svoj je posljednji film na talijanskom jeziku snimio prije nešto više od četvrt stoljeća - 1981. godine s Ugom Tognazzijem snimio je "Tragediju smiješnog čovjeka". Te 1981. Italiju su još tresle "anni di piombo" (olovne godine), vladali su terorizam, ideološke polarizacije, masonske lože i nestabilne vlade.
Ali, talijanski je film cvao: dvije godine ranije Olmi snima "Drvo za klompe", godinu ranije Fellini "Probu orkestra", Antonioni još radi na "Identifikaciji jedne žene", a tada friški canneski prvaci braća Taviani nakon "Ja sam bog otac" spremaju novo veliko djelo, "Noć svetog Lovre". U tom trenutku Silvio Berlusconi bio je tek drugorazredni satelitski koncesionar u Lombardiji, Italija je za sebe vjerovala da je na rubu ili uličnog rata ili državnog udara, ali je zato talijanski film cvao.
Četvrt stoljeća kasnije slika je toliko drukčija da se to čini nestvarno. Italija je danas bogata, pretila, stabilna demokracija čiji sjeverni gradići poput Trevisa ili Brescie imaju BDP ravan većim europskim državama. Silvio Berlusconi više ne razvlači antene po krovovima, nego je medijski mogul i politički vođa. U tom obilju, međutim, ima nešto u čemu vlada oskudica - a to su veliki filmovi. Istina, postoji tu još pokoja zvjezdica, poneki Nanni Moretti, Tornatore, Paolo Virzi.
Ali, veliki talijanski film ere Fellinija, Viscontija i Olmija nestao je kao rukom odnesen, a umjesto njega kolijevka zapadne civilizacije proizvodi berluskonijansku televiziju, šoue u kojima se ljepotice kupaju u kadi mlijeka. Ta kirurška operacija mozga, taj krah talijanske kulture slike, dogodio se gotovo preko noći, u jednom trenu: onda kad s talijanske scene odlazi Bertolucci, a na nju se penje Berlusconi.
Bernardo Bertolucci (Parma, 1941.) klasik je čija je karijera po pravilnoj krivulji slijedila ovu dramaturgiju uspona i pada talijanske civilizacije. Do početka osamdesetih i do filma "Tragedija smiješnog čovjeka" Bernardo Bertolucci važni je europski klasik, čovjek čiji su filmovi u jednom trenutku i jednoj generaciji mogli biti i bili politički, ideološki, seksualni orijentir i generacijski izraz. Godine 1981. Bertolucci kao "filmmaker" napušta Italiju u kojoj Berlusconi tek počinje rasti.
Nakon šest godina pauze (ponajviše uzrokovanih time što je uzalud nastojao ekranizirati "Crvenu žetvu" Dashiella Hammeta), Bertolucci stupa na scenu kao internacionalni filmaš spektaklom "Posljednji kineski car". Tim filmom Bertolucci osvaja devet Oscara i grandomanski, veličanstveno ulazi u onu zonu filmskog biznisa koju danas posprdno nazivamo "filmovi za Oscare" ili "europudinzi". Bio je to poljubac slave koji je ujedno bio i poljubac smrti.
Otad nadalje Bertolucci niže velike, preuzetne, ljepuškaste i prazne filmove koji imaju tako malo veze s hladnom, inteligentnom raskoši "pravog" Bertoluccija. Slično kao Wenders, i Bertolucci je autorski umro kad je postao internacionalni režiser. Ali, za razliku od Wendersa, kopno s kojeg se Bertolucci otisnuo u njegovu je odsustvu umrlo, tamo gdje je on živio ostale su samo ljepotice koje se kupaju u mlijeku.
Dobitnik ovogodišnjeg Leone alla cariera - Bernardo Bertolucci - rođen je 1941. godine u gradu Parmi, u masnoj, preplodnoj ravnici Emilije Romagne, u krajini gdje u desetak kilometara težaci prave najslavnije šunke i sireve svijeta. Bertolucci je bio dijete intelektualaca: mati mu je bila australska nastavnica, otac pjesnik i urednik. Bertoluccija je u film uveo Pier Paolo Pasolini kojem je Bertoluccijev otac pomogao da objavi prvi roman, a Pasolini je zato pozvao Bernarda da mu asistira na filmu "Accatone".
Bertolucci nikad nije stekao formalno filmsko obrazovanje, a sam je tvrdio da je "sjedenje u Francuskoj kinoteci najbolja filmska škola". Privilegirano sretno dijete do prve je režije došao već u 21. godini, opet zahvaljujući Pasoliniju. On je producentu prodao skript za kriminalistički rašomon "Colmare secca" koji mu se, međutim, nije dalo režirati. Kako ga producent ne bi tužio, predložio mu je Bertoluccija za autora. Film je prošao osrednje, a sam Bertolucci priznat će da film nije uspio jer ga je "pisao kao neorealist, a režirao opirući se tome".
Mladi režiser donekle skreće pažnju dokumentarcem "Put nafte" i igranim filmom "Prije revolucije" o dekadentnoj bogataškoj parmskoj mladeži. Ipak, ni taj film ni sljedeći "Partner" (po "Dvojniku" Dostojevskog) nisu snažno utisnuli Bertoluccija na europski kinopejzaž. To su učinila tek dva filma snimljena iste 1970. - "Strategija pauka" i "Konformist".
Sedamdesete su velike godine talijanskog filma i velike Bertoluccijeve godine. U tom razdoblju on snima art filmove koji imaju pučki odjek kakav je danas, nažalost, rezerviran samo za Hollywood. Bertolucci šokira, izaziva prijepore, političke napade, sudska ročišta. Kao uvjereni komunist, on povijest dvadesetog stoljeća prikazuje iz te optike. Fašizam nije za njega samo ideologija, fašizam je stanje erotske frustracije, seksualni sadizam. Crkva, vjera i građanstvo odsutni su faktor, nijemi neprisutni promatrač koji je kapitulirao i ispao iz priče. Osim politike, tu je i seks.
U "Posljednjem tangu u Parizu" - pisat će Moravia u povodu filma - Bertolucci pokazuje da "zapadna buržoazija ne pozna drugu vitalnu istinu doli onu seksa". Bertoluccijevi filmovi političke su vivisekcije Italije, ali snimljene sasvim drukčije od neorealističkih filmova, ali i od pučke, gotičke ekspresije braće Taviani ili Olmija. Bertoluccijevi filmovi su zmijski lijepi i ledeni, veličanstvene estetističke slike, to su filmovi u kojima se teško identificirati s bilo kim i s bilo čim. U "Novecentu" Bertolucci iskazuje ljevičarski afekt prema svojim "paesanima", padanskim kmetovima, i to je možda jedino zrnce identifikacije koje njegovi filmovi sedamdesetih nude.
U istom filmu Bertolucci si prvi put dopušta da bude pomalo propagandist. Film krasi Morriconeova himnička glazba, šestosatni spektakl završava velikim trijumfom socijalne revolucije koji oličuje djevojka s crvenim stijegom na plastu sijena. Michel Ciment, francuski kritičar i osnivač "Positifa", napisat će bez zle ironije da taj film sintetizira Hollywood, Cinecitta, ali i - Mosfilm. U komunističkoj Jugoslaviji film je prikazivan iz dva dijela, integralno, s velikom pozornošću i slavljenjem: Bertolucci, neortodoksni komunist i propagator partizanske stvari, odgovarao je samopoimanju režima koji se uoči Titove smrti nanovo traži.
"Tragedija smiješnog čovjeka" - film o tvorničaru koji novac sinove otkupnine koristi za dokapitalizaciju - posljednji mu je talijanski film. Nakon njega slijedi šest godina pauze zbog neuspjele realizacije "Red Harvest", a potom "Posljednji kineski car". Dvije godine prije Tienanmena salonski komunist Bertolucci (u njegovu slučaju - za razliku od hrvatskih - ovu kovanicu treba shvatiti doslovno) odlazi u crvenu Kinu i pravi "biopic" o svrgnutom monarhu.
Koliko je Kinezima film bio važan, svjedoči i to da su britansku kraljicu odvratili od posjeta Zabranjenom gradu kako ne bi ometala snimanje. Bertolucci osvaja devet Oscara, postaje "international filmmaker" prve kategorije, ali prvi put pokazuje da ne anticipira budućnost. On ne vidi što Kina jest i što će ubrzo postati, on gleda natrag. To će, nažalost, ubrzo postati svojstvo svih njegovih filmova.
Bertoluccijevi filmovi nakon 1981. su grandomanski tabloi, pretjerano lijepi putni bedekeri u kojima Bertolucci narcisoidno cementira mit o svojoj šezdesetaškoj generaciji kao središtu povijesti. U "Čaju u Sahari" (Sheltering Sky, 1990.) Bertolucci uzima hladnog, mizantropskog, okrutnog i preciznog pisca Paula Bowlesa te njegovu prozu pretvara u ljepuškasti ljubić. "Mali Buda", u kojem Keanu Reeves glumi Sidarthu, film je koji jednako strasno preziru budisti i ateisti.
"Ukradena ljepota" (Stealing Beauty, 1996.) film je u kojem Bertolucci kontrastira boeme i ocvalu kontrakulturu svoje generacije s kreposnom, dosadnom, dezideologiziranom mladeži devedesetih i hotimice vrijeđa naraštaj koji odrasta u svijetu kudikamo kompliciranijem od njegova. U "Sanjarima" (Dreamers, 2003.) Bertolucci se opet vraća u rajski Eden svoje generacije, u Pariz uoči 1968. godine. Bertolucci opet ima potrebu dizati spomenik svom naraštaju, Cinematheque francaise, studentskim neredima i kontrakulturi šezdesetih.
Ove godine na Lidu Bertolucci će dobiti nagradu za karijeru koji daje filmska kultura i općenito kultura iz koje je ponikao.
Tu nagradu zaslužuje, pogotovo svojim ranijim filmovima. Ali ne možemo se oteti dojmu da Mostra svojim Lavom za karijeru ne nagrađuje samo Bertoluccija, nego i podsjeća na vremena kad talijanski film nije bio tako parohijalno mali, na vremena koja možda jesu bila "di piombo" (olovna), ali i bogata kontroverzom, intelektualnom debatom i filmovima koji su uzburkavali javnost. U tom svijetu, svijetu koji je sad mrtav, Bertolucci je bio velika faca.
Temeljen na Borgesovu proznom fragmentu "Tema o izdajniku i heroju" film "Strategia del ragno" pripovijeda o sinu partizanskog ratnog heroja koji se vraća u zavičaj da bi tamo naišao na neobičnu odbojnost mještana. Ispostavi se da je Athos otac zapravo izdajica čije su herojstvo partizani inscenirali iz propagandnih razloga. Bio je to četvrti Bertoluccijev dugometražni igrani film i prvi pravi punokrvni uspjeh. Tullio Kezich, najutjecajniji talijanski filmski kritičar (inače splitski Talijan), o "Strategiji pauka" napisao je da je "Bertoluccijevo ključno djelo". Sam Bertolucci držao je "Strategiju pauka" donekle i političkim "filmom s ključem". "Athos sin otkriva izdaju Athosa oca" pisao je, "onako kako je eurokomunist Berlinguer otkrivao staljinizam Togliattija".
Nastao po istoimenom Moravijinu romanu, film pripovijeda o Marcellu (Jean Louis Trintignant), poslušnom fašističkom podaniku, koji pod krinkom svadbenog putovanja putuje u Pariz po zadatku: fašisti su mu naložili da smakne svog bivšeg profesora Quadrija, sada antifašističkog aktivista. "Konformist" - u kojem glume Dominique Sanda i Stefania Sandrelli - bio je dotad najveći Bertoluccijev uspjeh. Film je nominiran za Oscara za scenarij, a hvalili su ga, među ostalim, Tullio Kezich i Pauline Kael. Veliki "profiter" filma bio je snimatelj Vittorio Storaro kojem je ovaj film upravio holivudsku karijeru. Moravia je tvrdio da od ekranizacija vlastitih djela cijeni samo dva: "Konformista" i Godardov "Prijezir".
Najpoznatiji Bertoluccijev film slavu je među ostalim stekao i zbog eksplicitnog erotizma i pravosudne cenzorske afere koju je pobudio. Film se bavi američkim udovcem (Marlon Brando) i mladom Parižankom (Maria Schneider) koji se sastaju u praznom stanu i upuštaju u neobuzdane erotske igre, ali s preduvjetom da jedan o drugom ne znaju ništa, čak ni ime. Film je prešao mnoge granice dopuštenog u tadašnjem "mainstream" umjetničkom filmu, počevši od prikaza spolnih dlaka pa do analnog seksa (sredinom sedamdesetih, riječ "maslac" za kratko je sadržavala dominantno erotske aluzije). Reakcija talijanske cenzure bila je za današnje pojmove neshvatljiva: Bertolucci je osuđen za nemoral, pet godina je lišen građanskih prava i prava glasa, a samo intervencija predsjednika republike spriječila je da kopija filma bude uništena.
"Novecento" najveće je i najambicioznije Bertoluccijevo djelo, velika povijesna freska o povijesti Italije od 1901. do 1945. pripovijedana kroz ideološki ključ intelektualca komunista. Film se zbiva na jednom feudalnom imanju u padanskoj nizini, počinje Verdijevom smrću, a završava padom fašizma. Kao mnogo puta kod Bertoluccija, junaci su filma zrcalni antipodi: sin zemljoposjednika Alfredo (Robert De Niro) te lokalno kopile, sin seljanke Olmo (Gerard Depardieu). U filmu su glumili još Burt Lancaster, Alida Valli, Dominique Sanda te Donald Sutherland u nezaboravnoj epizodi sadističkog fašista Attile. Film je koštao u to doba rekordnih deset milijardi lira i u redateljskoj je verziji trajao šest sati. Producenti su za SAD film srezali na 315 minuta, a nakon teških muka Bertolucci je načinio verziju od 245 minuta. Film se gotovo svagdje prikazivao iz dva dijela. Doživio je velik uspjeh svuda osim u Italiji i SAD-u. U SAD-u je problem bila zbrkana skraćena verzija, a u Italiji su film pratile polemike i optužbe za političku jednostranost.
"The Last Emperor" biografski je film o posljednjem kineskom monarhu Pu Yiu koji je na tron dospio s tri godine, mladost proveo kao plejboj i car marionetske države Mandžurije, da bi nakon povratka iz ruskoga gulaga prošao komunističko preodgajanje i postao vrtlar. Film Pu Yiuovu povijest pripovijeda kroz optiku vrlo blisku onoj službenoj kineskih vlasti. To, kao i činjenica što je Bertolucci bio komunist, smekšali su Peking koji je Bertolucciju dopustio da bude prvi strani filmaš koji će snimati u carskom Zabranjenom gradu. Nastao u produkciji Jeremyja Thomasa i uz scenarističku suradnju s Bertoluccijevim šogorom Markom Peploeom, "Posljednji kineski car" nominiran je za devet Oscara i svih je devet osvojio: to je najveći oskarovski uspjeh koji je ikad ostvario jedan europski film.
Jurica Pavičić
Ali, talijanski je film cvao: dvije godine ranije Olmi snima "Drvo za klompe", godinu ranije Fellini "Probu orkestra", Antonioni još radi na "Identifikaciji jedne žene", a tada friški canneski prvaci braća Taviani nakon "Ja sam bog otac" spremaju novo veliko djelo, "Noć svetog Lovre". U tom trenutku Silvio Berlusconi bio je tek drugorazredni satelitski koncesionar u Lombardiji, Italija je za sebe vjerovala da je na rubu ili uličnog rata ili državnog udara, ali je zato talijanski film cvao.
Četvrt stoljeća kasnije slika je toliko drukčija da se to čini nestvarno. Italija je danas bogata, pretila, stabilna demokracija čiji sjeverni gradići poput Trevisa ili Brescie imaju BDP ravan većim europskim državama. Silvio Berlusconi više ne razvlači antene po krovovima, nego je medijski mogul i politički vođa. U tom obilju, međutim, ima nešto u čemu vlada oskudica - a to su veliki filmovi. Istina, postoji tu još pokoja zvjezdica, poneki Nanni Moretti, Tornatore, Paolo Virzi.
| Krah talijanske kulture slike dogodio se onda kad je sa scene odlazio Bertolucci, a na nju se penjao Berlusconi. Klasikova je karijera po pravilnoj krivulji slijedila uspon i pad talijanske civilizacije
|
Bernardo Bertolucci (Parma, 1941.) klasik je čija je karijera po pravilnoj krivulji slijedila ovu dramaturgiju uspona i pada talijanske civilizacije. Do početka osamdesetih i do filma "Tragedija smiješnog čovjeka" Bernardo Bertolucci važni je europski klasik, čovjek čiji su filmovi u jednom trenutku i jednoj generaciji mogli biti i bili politički, ideološki, seksualni orijentir i generacijski izraz. Godine 1981. Bertolucci kao "filmmaker" napušta Italiju u kojoj Berlusconi tek počinje rasti.
Nakon šest godina pauze (ponajviše uzrokovanih time što je uzalud nastojao ekranizirati "Crvenu žetvu" Dashiella Hammeta), Bertolucci stupa na scenu kao internacionalni filmaš spektaklom "Posljednji kineski car". Tim filmom Bertolucci osvaja devet Oscara i grandomanski, veličanstveno ulazi u onu zonu filmskog biznisa koju danas posprdno nazivamo "filmovi za Oscare" ili "europudinzi". Bio je to poljubac slave koji je ujedno bio i poljubac smrti.
Otad nadalje Bertolucci niže velike, preuzetne, ljepuškaste i prazne filmove koji imaju tako malo veze s hladnom, inteligentnom raskoši "pravog" Bertoluccija. Slično kao Wenders, i Bertolucci je autorski umro kad je postao internacionalni režiser. Ali, za razliku od Wendersa, kopno s kojeg se Bertolucci otisnuo u njegovu je odsustvu umrlo, tamo gdje je on živio ostale su samo ljepotice koje se kupaju u mlijeku.
Dobitnik ovogodišnjeg Leone alla cariera - Bernardo Bertolucci - rođen je 1941. godine u gradu Parmi, u masnoj, preplodnoj ravnici Emilije Romagne, u krajini gdje u desetak kilometara težaci prave najslavnije šunke i sireve svijeta. Bertolucci je bio dijete intelektualaca: mati mu je bila australska nastavnica, otac pjesnik i urednik. Bertoluccija je u film uveo Pier Paolo Pasolini kojem je Bertoluccijev otac pomogao da objavi prvi roman, a Pasolini je zato pozvao Bernarda da mu asistira na filmu "Accatone".
Bertolucci nikad nije stekao formalno filmsko obrazovanje, a sam je tvrdio da je "sjedenje u Francuskoj kinoteci najbolja filmska škola". Privilegirano sretno dijete do prve je režije došao već u 21. godini, opet zahvaljujući Pasoliniju. On je producentu prodao skript za kriminalistički rašomon "Colmare secca" koji mu se, međutim, nije dalo režirati. Kako ga producent ne bi tužio, predložio mu je Bertoluccija za autora. Film je prošao osrednje, a sam Bertolucci priznat će da film nije uspio jer ga je "pisao kao neorealist, a režirao opirući se tome".
Mladi režiser donekle skreće pažnju dokumentarcem "Put nafte" i igranim filmom "Prije revolucije" o dekadentnoj bogataškoj parmskoj mladeži. Ipak, ni taj film ni sljedeći "Partner" (po "Dvojniku" Dostojevskog) nisu snažno utisnuli Bertoluccija na europski kinopejzaž. To su učinila tek dva filma snimljena iste 1970. - "Strategija pauka" i "Konformist".
Sedamdesete su velike godine talijanskog filma i velike Bertoluccijeve godine. U tom razdoblju on snima art filmove koji imaju pučki odjek kakav je danas, nažalost, rezerviran samo za Hollywood. Bertolucci šokira, izaziva prijepore, političke napade, sudska ročišta. Kao uvjereni komunist, on povijest dvadesetog stoljeća prikazuje iz te optike. Fašizam nije za njega samo ideologija, fašizam je stanje erotske frustracije, seksualni sadizam. Crkva, vjera i građanstvo odsutni su faktor, nijemi neprisutni promatrač koji je kapitulirao i ispao iz priče. Osim politike, tu je i seks.
U "Posljednjem tangu u Parizu" - pisat će Moravia u povodu filma - Bertolucci pokazuje da "zapadna buržoazija ne pozna drugu vitalnu istinu doli onu seksa". Bertoluccijevi filmovi političke su vivisekcije Italije, ali snimljene sasvim drukčije od neorealističkih filmova, ali i od pučke, gotičke ekspresije braće Taviani ili Olmija. Bertoluccijevi filmovi su zmijski lijepi i ledeni, veličanstvene estetističke slike, to su filmovi u kojima se teško identificirati s bilo kim i s bilo čim. U "Novecentu" Bertolucci iskazuje ljevičarski afekt prema svojim "paesanima", padanskim kmetovima, i to je možda jedino zrnce identifikacije koje njegovi filmovi sedamdesetih nude.
| Bertoluccijevi filmovi nakon 1981. su grandomanski tabloi, pretjerano lijepi putni bedekeri u kojima Bertolucci narcisoidno cementira mit o svojoj šezdesetaškoj generaciji kao središtu povijesti |
"Tragedija smiješnog čovjeka" - film o tvorničaru koji novac sinove otkupnine koristi za dokapitalizaciju - posljednji mu je talijanski film. Nakon njega slijedi šest godina pauze zbog neuspjele realizacije "Red Harvest", a potom "Posljednji kineski car". Dvije godine prije Tienanmena salonski komunist Bertolucci (u njegovu slučaju - za razliku od hrvatskih - ovu kovanicu treba shvatiti doslovno) odlazi u crvenu Kinu i pravi "biopic" o svrgnutom monarhu.
Koliko je Kinezima film bio važan, svjedoči i to da su britansku kraljicu odvratili od posjeta Zabranjenom gradu kako ne bi ometala snimanje. Bertolucci osvaja devet Oscara, postaje "international filmmaker" prve kategorije, ali prvi put pokazuje da ne anticipira budućnost. On ne vidi što Kina jest i što će ubrzo postati, on gleda natrag. To će, nažalost, ubrzo postati svojstvo svih njegovih filmova.
Bertoluccijevi filmovi nakon 1981. su grandomanski tabloi, pretjerano lijepi putni bedekeri u kojima Bertolucci narcisoidno cementira mit o svojoj šezdesetaškoj generaciji kao središtu povijesti. U "Čaju u Sahari" (Sheltering Sky, 1990.) Bertolucci uzima hladnog, mizantropskog, okrutnog i preciznog pisca Paula Bowlesa te njegovu prozu pretvara u ljepuškasti ljubić. "Mali Buda", u kojem Keanu Reeves glumi Sidarthu, film je koji jednako strasno preziru budisti i ateisti.
"Ukradena ljepota" (Stealing Beauty, 1996.) film je u kojem Bertolucci kontrastira boeme i ocvalu kontrakulturu svoje generacije s kreposnom, dosadnom, dezideologiziranom mladeži devedesetih i hotimice vrijeđa naraštaj koji odrasta u svijetu kudikamo kompliciranijem od njegova. U "Sanjarima" (Dreamers, 2003.) Bertolucci se opet vraća u rajski Eden svoje generacije, u Pariz uoči 1968. godine. Bertolucci opet ima potrebu dizati spomenik svom naraštaju, Cinematheque francaise, studentskim neredima i kontrakulturi šezdesetih.
Ove godine na Lidu Bertolucci će dobiti nagradu za karijeru koji daje filmska kultura i općenito kultura iz koje je ponikao.
Tu nagradu zaslužuje, pogotovo svojim ranijim filmovima. Ali ne možemo se oteti dojmu da Mostra svojim Lavom za karijeru ne nagrađuje samo Bertoluccija, nego i podsjeća na vremena kad talijanski film nije bio tako parohijalno mali, na vremena koja možda jesu bila "di piombo" (olovna), ali i bogata kontroverzom, intelektualnom debatom i filmovima koji su uzburkavali javnost. U tom svijetu, svijetu koji je sad mrtav, Bertolucci je bio velika faca.
Temeljen na Borgesovu proznom fragmentu "Tema o izdajniku i heroju" film "Strategia del ragno" pripovijeda o sinu partizanskog ratnog heroja koji se vraća u zavičaj da bi tamo naišao na neobičnu odbojnost mještana. Ispostavi se da je Athos otac zapravo izdajica čije su herojstvo partizani inscenirali iz propagandnih razloga. Bio je to četvrti Bertoluccijev dugometražni igrani film i prvi pravi punokrvni uspjeh. Tullio Kezich, najutjecajniji talijanski filmski kritičar (inače splitski Talijan), o "Strategiji pauka" napisao je da je "Bertoluccijevo ključno djelo". Sam Bertolucci držao je "Strategiju pauka" donekle i političkim "filmom s ključem". "Athos sin otkriva izdaju Athosa oca" pisao je, "onako kako je eurokomunist Berlinguer otkrivao staljinizam Togliattija".
KONFORMIST (1970.)
Najbolja ekranizacija MoravijeNastao po istoimenom Moravijinu romanu, film pripovijeda o Marcellu (Jean Louis Trintignant), poslušnom fašističkom podaniku, koji pod krinkom svadbenog putovanja putuje u Pariz po zadatku: fašisti su mu naložili da smakne svog bivšeg profesora Quadrija, sada antifašističkog aktivista. "Konformist" - u kojem glume Dominique Sanda i Stefania Sandrelli - bio je dotad najveći Bertoluccijev uspjeh. Film je nominiran za Oscara za scenarij, a hvalili su ga, među ostalim, Tullio Kezich i Pauline Kael. Veliki "profiter" filma bio je snimatelj Vittorio Storaro kojem je ovaj film upravio holivudsku karijeru. Moravia je tvrdio da od ekranizacija vlastitih djela cijeni samo dva: "Konformista" i Godardov "Prijezir".
POSLJEDNJI TANGO U PARIZU (1973.)
Najpoznatiji filmNajpoznatiji Bertoluccijev film slavu je među ostalim stekao i zbog eksplicitnog erotizma i pravosudne cenzorske afere koju je pobudio. Film se bavi američkim udovcem (Marlon Brando) i mladom Parižankom (Maria Schneider) koji se sastaju u praznom stanu i upuštaju u neobuzdane erotske igre, ali s preduvjetom da jedan o drugom ne znaju ništa, čak ni ime. Film je prešao mnoge granice dopuštenog u tadašnjem "mainstream" umjetničkom filmu, počevši od prikaza spolnih dlaka pa do analnog seksa (sredinom sedamdesetih, riječ "maslac" za kratko je sadržavala dominantno erotske aluzije). Reakcija talijanske cenzure bila je za današnje pojmove neshvatljiva: Bertolucci je osuđen za nemoral, pet godina je lišen građanskih prava i prava glasa, a samo intervencija predsjednika republike spriječila je da kopija filma bude uništena.
DVADESETO STOLJEĆE (1976.)
Najambiciozniji film"Novecento" najveće je i najambicioznije Bertoluccijevo djelo, velika povijesna freska o povijesti Italije od 1901. do 1945. pripovijedana kroz ideološki ključ intelektualca komunista. Film se zbiva na jednom feudalnom imanju u padanskoj nizini, počinje Verdijevom smrću, a završava padom fašizma. Kao mnogo puta kod Bertoluccija, junaci su filma zrcalni antipodi: sin zemljoposjednika Alfredo (Robert De Niro) te lokalno kopile, sin seljanke Olmo (Gerard Depardieu). U filmu su glumili još Burt Lancaster, Alida Valli, Dominique Sanda te Donald Sutherland u nezaboravnoj epizodi sadističkog fašista Attile. Film je koštao u to doba rekordnih deset milijardi lira i u redateljskoj je verziji trajao šest sati. Producenti su za SAD film srezali na 315 minuta, a nakon teških muka Bertolucci je načinio verziju od 245 minuta. Film se gotovo svagdje prikazivao iz dva dijela. Doživio je velik uspjeh svuda osim u Italiji i SAD-u. U SAD-u je problem bila zbrkana skraćena verzija, a u Italiji su film pratile polemike i optužbe za političku jednostranost.
POSLJEDNJI KINESKI CAR (1987.)
Najveći oskarovski uspjeh"The Last Emperor" biografski je film o posljednjem kineskom monarhu Pu Yiu koji je na tron dospio s tri godine, mladost proveo kao plejboj i car marionetske države Mandžurije, da bi nakon povratka iz ruskoga gulaga prošao komunističko preodgajanje i postao vrtlar. Film Pu Yiuovu povijest pripovijeda kroz optiku vrlo blisku onoj službenoj kineskih vlasti. To, kao i činjenica što je Bertolucci bio komunist, smekšali su Peking koji je Bertolucciju dopustio da bude prvi strani filmaš koji će snimati u carskom Zabranjenom gradu. Nastao u produkciji Jeremyja Thomasa i uz scenarističku suradnju s Bertoluccijevim šogorom Markom Peploeom, "Posljednji kineski car" nominiran je za devet Oscara i svih je devet osvojio: to je najveći oskarovski uspjeh koji je ikad ostvario jedan europski film.
STRATEGIJA PAUKA (1970.)Zvijezda je rođena |
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....