Tko zna koliko bi trajao Vijetnamski rat da 1971. New York Times na naslovnici nije objavio priču o “papirima iz Pentagona”, koji su razotkrili pravi karakter rata i pridonijeli tome da se američka javnost sve više počne protiviti vojnim akcijama svoje vlade.
Afera Watergate prvi je put u povijesti dovela do ostavke jednog američkog predsjednika nakon što je otkrivena umiješanost Richarda Nixona u pokušaj prikrivanja skandala u kojem je uhvaćen da pokušava ilegalnim prisluškivanjem doznati otkud cure dokumenti.
Jutarnji list 1998. otkrio je aferu u koju je bio umiješan sam tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, kada je bankarska službenica Ankica Lepej medijima otkrila račune Ankice Tuđman na kojima je bio iznos od 210.000 tadašnjih njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara, što nije bilo prijavljeno u imovinskoj kartici.
Sve ove afere, koje su uzdrmale politički sustav, mediji su otkrili tako da im je “duboko grlo”, osoba unutar sustava, nešto dojavila i dostavila povjerljive dokumente u interesu javnosti. Sloboda govora i medija u SAD-u je svetinja, još je George Orwell rekao da je “novinarstvo pisanje o onome što je zabranjeno - sve ostalo je PR”, a tako bi, prema zakonskim propisima, trebalo biti i u Hrvatskoj. Ali, posljednjih dana svjedoci smo bjesomučnih napada pojedinih političkih stranaka, točnije SDP-a, na činjenicu da su procurili neki povjerljivi dokumenti.
Konkretno, riječ je o dokumentima koje je objavio Večernji list, a vezani su uz nabavu borbenih aviona i zapravo ne idu u prilog ministru Krstičeviću, iako je to tako bilo prikazano i vjerojatno plasirano iz MORH-a. I umjesto da se mediji i oporba bave konkretnim sadržajem tih dokumenata i analizom propasti “posla stoljeća”, predsjednik SDP-a Davor Bernardić danima nas bombardira pitanjima tko je pustio dokumente, kako su iscurili, traže se istrage DORH-a i pet godina zatvora za krivce. Bi li Bernardić i za Ankicu Lepej tražio te ‘98. pet godina zatvora?