Do koje dobi liječnici mogu raditi u javnom zdravstvenom sustavu? Pitanje je to koje se aktualizira svaki put kad neko zvučno liječničko ime odlazi u mirovinu svojom ili, pak, voljom bolnice.
Posljednja dva dana u središtu interesa javnosti je bez sumnje veliko ime hrvatske neurokirurgije - prof. dr. Josip Paladino koji nakon tri produžetka rada odlazi s KBC-a Zagreb, odnosno Klinike za neurokirurgiju. Velik dio javnosti drži da bi Paladino ipak trebao ostati i dalje operirati, premda je na pragu sedmog desetljeća. No, kako je riječ o tzv. kirurškoj struci, dio se javnosti ipak pita je li to “pametno” i za kirurga i za neke buduće pacijente.
Naime, pitanje je bi li ta ista javnost koja poziva na prosvjed podrške Paladinu jednako reagirala i stala uz njega da mu se, ne daj Bože, tijekom operacije dogodi pogreška inače moguća i kod znatno mlađeg operatera. Gotovo sigurno na red bi bio pozvan ravnatelj “koji je dopustio da mu u operacijskoj dvorani radi sedamdesetogodišnjak”. Vjerojatno bi iz svih medija vrištale prozivke i osude sustava koji to, eto, dopušta. Ne bi pomogla ni čvrsta statistika koja govori da su pogreške uvijek moguće, pa i u četrdesetoj ili pedesetoj, a ni Paladinov dobar “skor” uspješnosti ne bi bio dovoljno čvrst argument da ga se ne “razapne”. I na individualnoj razini, odnosno kad se radi o vlastitoj glavi, pitanje “imate li što protiv da vas operira specijalist u sedamdesetoj” vjerojatno bi završilo protupitanjem - zar nema mlađih?
Sve to govori da je nužno naći pravu mjeru i uvesti više reda u javni zdravstveni sustav. Naime, činjenica je da se zdravstvo u Hrvatskoj konačno treba zbrojiti i odlučiti tko i do koje godine, bez iznimke, može raditi u javnom sustavu i u kojem poslu. Jednako tako sve one koji veliko iskustvo žele prenijeti na mlađe kolege treba “iskoristiti”. No, pravila moraju biti jasno postavljena. Bez njih se mnogi osjećaju zakinuti, čak i kad to objektivno ne drži vodu kao što je to i u ovom najnovijem slučaju.