Ako uopće želiš raditi, bit ćeš u kutu, nikome na putu. Ako ne želiš biti u kutu, nikome na putu - nećeš uopće raditi. Tako je definirao svoju poziciju početkom 1979. rezignirani Zoran Tadić u zadnjem broju časopisa Film, u svojoj stalnoj kolumni, tom prigodom primjereno nazvanoj "U kutu, nikome na putu". Vrsni kritičar, esejist i nekadašnja velika nada hrvatske kinematografije, dobitnik međunarodnih priznanja za dokumentarce "Druge" i "Pletenice", bio je sveden na kreativnu nišu - država bi mu putem fondova udijelila poneki kratki film i uporno odbijala njegove projekte za cjelovečernje filmove. Razlog za taj autsajderski status?
Možda taj što je s Brankom Ivandom 1971. snimao dokumentarac o studentskom štrajku: materijal je policija zaplijenila i na osnovi njega vjerojatno teško kompromitirala neke od sudionika burnih gibanja. No opet, dinamični Ivanda usprkos tom političkom gafu vrlo je brzo uspio šarmirati dramske prvake Televizije Zagreb te kasnije dobiti i režiju prestižne mini serije "Bombaški proces", u kojoj je mlađahni Šerbedžija glumio Tita. Zoran nije bio tako prodoran, pa su njegovi vrhunci bili jedna televizijska drama ("Slučaj Filipa Franjića") i asistentura Ivandi na "Bombaškom procesu". Valjda je stvar ipak bila i u karakteru. U kutu, nikome na putu.
S cjelovečernjim filmom nikako mu nije išlo. Godine 1976. najmoćniji čovjek Jadran filma Sulejman Kapić htio je dokazati da mu za produkciju dobrih filmova ne trebaju sredstva republičkog fonda i osobno odobrio tri projekta - "Mećavu" Antuna Vrdoljaka, "Lude dane" Nikole Babića i "Proljeće bu naše" Zorana Tadića. Prva dva filma su snimljena, a treći ne. Zapravo, realizirani su samo neki kadrovi na Dinamovu stadionu, jer se priča bavila nogometnim kibicom, koji se svake godine nada da će na proljeće njegov klub biti prvak.
Možda se nekome nije svidjela riječ "proljeće" u naslovu (Hrvatsko proljeće tada se zastrašujuće nazivalo "maspok"), možda nešto drugo, no u svakom slučaju projekt je storniran. Nakon toga je uslijedio scenarij "Ubojstvo za London", koji je ponuđen Zagreb filmu, poduzeću koje je željelo konkurirati Jadran filmu u realizaciji cjelovečernjih igranih filmova. Dušan Vukotić, najmoćniji čovjek Zagreb filma, nije imao ništa protiv projekta, unatoč tomu što ga je Zoran svojedobno ironično spomenuo u svojoj kolumni u Filmu, komentirajući kako redatelj Oscarom nagrađenog "Surogata" u vitrini ima više festivalskih priznanja od Johna Forda, što ne znači da je i značajniji umjetnik. "Ubojstvo za London" prošlo je kroz nekoliko faza prerada scenarija, ali od filma ništa.
Tadić s Goranom Trbuljakom u Berlinu gdje je birao lokacije za film 'Drvo života'
Zoran je naposljetku pomogao samome sebi. Godinu dana nakon žalopojke u Filmu, 1980., ponudio je Nenadu Pati, uredniku filmske redakcije Televizije Zagreb, da za njegovu emisiju "3-2-1 kreni", koja je ugošćavala svjetski relevantne filmaše i pritom emitirala njihova značajna ostvarenja, snimi "no budget" film. Tema emisije bila bi - kako snimiti film sa što manje novca. Televizija se - za razliku od danas - tada nije petljala u kinematografsku produkciju, međutim, Zoranova ideja imala je nepretenciozni edukativni podtekst: među ostalim, prije i poslije emitiranja upravo snimljenog filma gledateljima bi se objasnile tajne filmskog zanata.
Scenarij Pavla Pavličića "Dobri duh Zagreba" mogao se realizirati u takvim uvjetima, jer je predviđao samo tri glavne uloge i uglavnom jednu lokaciju. Honorari su bili mizerni (Ivica Vidović šalio se da je više zaradio na snimanju jednog reklamnog spota nego na tom filmu), rokovi ograničeni (16-mm kamera pod upravom Gorana Trbuljaka prestala je s radom nakon samo 13 dana), ali je film završen prema dogovoru.
Kada sam ga prvi put gledao u projekcijskoj dvorani Televizije Zagreb u Dežmanovoj 10 (tada sam bio član Patinog tima), nisam imao prevelikih očekivanja, pa me "Dobri duh Zagreba" poprilično zatekao: spretno orkestriran metafizički triler, sa sjajnim glumcima i ugođajem, vizualno impresivan. Rekao sam Zoranu da mislim da je napravio "nešto veliko", a dojam se potvrdio kada je u Zagreb navratio Čedomir Kolar, u to vrijeme "skaut" retrospektive jugoslavenskog filma na talijanskom festivalu u Pesaru i odmah uvrstio "Dobri duh Zagreba" u program.
Gordana Gadžić i Zoran Tadić na snimanju filma 'Čovjek koji je volio sprovode' (1989.)
Alma Prica, Zoran Tadić i Ena Begović na snimanju 'Treće žene' iz 1997. godine
Zagrebački distributeri nisu smatrali da je "Dobri duh Zagreba" "nešto veliko". Croatia film i Kinematografi glatko su odbili ponudu da prebace "Dobri duh Zagreba" na 35-mm vrpcu i distribuiraju ga u kinima, pa je film završio u beogradskom Centar filmu. Ni tamo možda ne bi bio prihvaćen, ali je njihova nova redateljska zvijezda Slobodan Šijan, čiji je prvijenac "Ko to tamo peva" posvuda imao rekordnu gledanost i koji je Zorana iznimno cijenio, ustvrdio da je to dragulj koji obvezatno treba uzeti.
Centar film nije imao što izgubiti, dobio je zabadava gotov film, platio prebacivanje na 35-mm vrpcu i kopije te zadržao prava na međunarodnu eksploataciju filma. Preimenovan u "Ritam zločina" (to je zvučalo komercijalnije), Zoranov je film preskočio emisiju "3-2-1 kreni" i umjesto toga otišao u Pulu, gdje nije prikazan u Areni nego u puno primjerenijem ambijentu, kinu Beograd (danas ne postoji). Pa dok je laureat "Pad Italije" Lordana Zafranovića ispraćen podsmjehom, pravim se pobjednicima smatralo "Sjećaš li se Dolly Bell", "Samo jednom se ljubi" i "Ritam zločina".
Je li hrvatska javnost bila oduševljena time što je 40-godišnji debitant napravio tako dobar film? Ne bi se reklo. Zoran je s Patom počeo pripremati još jedan "no budget" projekt, "Treći ključ", pa su počela govorkanja da će takvi jeftini filmovi upropastiti "visoke standarde" hrvatske kinematografije. Osim toga, Pata se počeo suviše isticati na Televiziji Zagreb i tek ustanovljeni odjel filmske produkcije pri filmskoj redakciji bio je ukinut.
Vjeran svom minimalističkom stilu, zamjetnom u njegovim najboljim dokumentarcima, Zoran je svodio svoje filmove na najnužniju dramsku premisu, ne želeći podlijegati izazovu intelektualističke pirotehnike, kojom se često oblažu tako svedene priče. U "Trećem ključu" friški bračni par iz čista mira počne primati kuverte s koncem i njihova se veza raspada. Samo to i ništa drugo.
Kada sam prvi put gledao "Skriveno" Michaela Hanekea, dobitnika specijalne nagrade žirija prije dvije godine u Cannesu, bio sam zgranut kako pokretač radnje - videokaseta ostavljena ispred vrata bračnog para - podsjeća na dosjetku iz "Trećeg ključa". No Haneke se nije ustručavao osnovnu premisu natrpati socijalnim i filozofskim slojevima.
Da ste tako nešto predložili Zoranu (i sam sam bio pomalo osupnut dramskom svedenošću scenarija), smatrao bi da ga gurate u krivotvorinu. Valjda zbog toga i nema reputaciju jednog Hanekea ili Bele Tarra, iako po mnogočemu za njima uopće ne zaostaje.
Osamdesetih godina Zoran je postao najproduktivniji hrvatski redatelj i u razdoblju od jednog desetljeća snimio šest filmova. Drugi su ga filmaši optuživali da je miljenik komisija koje dodjeljuju sredstva za filmove, mlada kritika iz čitave Jugoslavije ga je favorizirala, a filmovi mu u kinima nisu prolazili bog zna kako, jer su predstavljali čudan hibrid art trilera. Akcije u njima jedva da je bilo, naglasak je bio na posebnom ugođaju i napetosti, a raspleti su teško mogli zadovoljiti gledatelja željnog zabave.
Nagrade u Puli uporno su ga mimoilazile: najbliži im je bio 1986., kada je u petak uvečer procurila vijest da se njegovu filmu "San o ruži" smiješi Velika zlatna arena ili bar Zlatna arena za režiju. Sjednica žirija se nastavila i trajala sve do ujutro, kada se Zoranov film morao zadovoljiti nagradom za kameru: spomenute nagrade pobrali su "Srećna nova 49." prema politiziranom tekstu Gordana Mihića i Zafranovićeva "Večernja zvona". "San o ruži" dobio je nagradu kritike: taj njegov po mom sudu najbolji i najslojevitiji film kasnije je otkupljen za njemačko tržište i u nekoliko tamošnjih filmskih vodiča dobio izvrsne recenzije.
'Ritam zločina' u Puli nije prikazan u Areni nego u kinu Beograd. Na slici Fabijan Šovagović, Božidarka Frajt i redatelj Tadić
Osamostaljenjem Hrvatske Zoran je ponovno gurnut na marginu, možda i stoga što je očekivao da bi bio red da ovaj put kinematografija izađe njemu u susret. Jedini pravi film snimio je 1997., no i njega ne bi bilo da u pomoć nije priskočio Zlatko Vitez, tada blizak HDZ-ovoj vlasti. "Treća žena" - hrvatska verzija "Trećeg čovjeka" - Zoranova omiljenog filma, s obratom među spolovima - dočekana je ravnodušno (meni je samo žao što Ena Begović i Alma Prica nisu zamijenile uloge), iako sumnjam da će biti zaboravljena.
U nemogućnosti da radi nešto drugo, Zoran se poigrao svojom dječjom serijom "Ne daj se Floki" iz 1985. i nakrcao je radovima Škole animiranog filma iz Čakovca: to više govori o odnosu sredine prema njemu, nego o njegovim kreativnim izborima.
I zadnji projekt "Drvo života" na izvjestan mu je način sabotiran. Komisija Ministarstva rangirala je scenarij na treće mjesto, ali se po dodijeljenom novcu našao na sedmome mjestu. Zašto? Ocijenjeno je da bi to trebala biti koprodukcija s Nijemcima, pa su ga poslali da traži sredstva u inozemstvu.
Pritom, neki su drugi projekti također bili koprodukcije, pa su financijski ipak bolje prošli. Da je "Drvo života" snažnije podržano, film bi možda danas bio završen (trebao se snimati ove jeseni), a hrvatska bi kinematografija bio bogatija za još jedno - po svim izgledima - izuzetno ostvarenje. Dan nakon njegove smrti po tko zna koji put pokazali su nam na televiziji "Ritam zločina". Koje li duhovne lijenosti! Mogli su posegnuti u svoj bunker i iskopati dvije epizode "partizanske" serije "Nepokoreni grad", "72-96" i "Čovjek u sjeni", koje je on režirao.
Zoran je možda preferirao minimalističke komorne drame, ali je pritom bio izvrstan redatelj, koji je znao sjajno inscenirati prizore krcate zbivanjima. Imao je taj talent, međutim, njime se nije htio razmetati. Šteta. Ali bar se može ustvrditi da nije ostao u kutu, a samom činjenicom što su mu filmovi bili tako dobri, mnogima je stao na put.
Nenad Polimac
Možda taj što je s Brankom Ivandom 1971. snimao dokumentarac o studentskom štrajku: materijal je policija zaplijenila i na osnovi njega vjerojatno teško kompromitirala neke od sudionika burnih gibanja. No opet, dinamični Ivanda usprkos tom političkom gafu vrlo je brzo uspio šarmirati dramske prvake Televizije Zagreb te kasnije dobiti i režiju prestižne mini serije "Bombaški proces", u kojoj je mlađahni Šerbedžija glumio Tita. Zoran nije bio tako prodoran, pa su njegovi vrhunci bili jedna televizijska drama ("Slučaj Filipa Franjića") i asistentura Ivandi na "Bombaškom procesu". Valjda je stvar ipak bila i u karakteru. U kutu, nikome na putu.
| Dan nakon njegove smrti po tko zna koji put pokazali su nam na televiziji 'Ritam zločina'. Koje li duhovne lijenosti! |
Možda se nekome nije svidjela riječ "proljeće" u naslovu (Hrvatsko proljeće tada se zastrašujuće nazivalo "maspok"), možda nešto drugo, no u svakom slučaju projekt je storniran. Nakon toga je uslijedio scenarij "Ubojstvo za London", koji je ponuđen Zagreb filmu, poduzeću koje je željelo konkurirati Jadran filmu u realizaciji cjelovečernjih igranih filmova. Dušan Vukotić, najmoćniji čovjek Zagreb filma, nije imao ništa protiv projekta, unatoč tomu što ga je Zoran svojedobno ironično spomenuo u svojoj kolumni u Filmu, komentirajući kako redatelj Oscarom nagrađenog "Surogata" u vitrini ima više festivalskih priznanja od Johna Forda, što ne znači da je i značajniji umjetnik. "Ubojstvo za London" prošlo je kroz nekoliko faza prerada scenarija, ali od filma ništa.
Tadić s Goranom Trbuljakom u Berlinu gdje je birao lokacije za film 'Drvo života'
Zoran je naposljetku pomogao samome sebi. Godinu dana nakon žalopojke u Filmu, 1980., ponudio je Nenadu Pati, uredniku filmske redakcije Televizije Zagreb, da za njegovu emisiju "3-2-1 kreni", koja je ugošćavala svjetski relevantne filmaše i pritom emitirala njihova značajna ostvarenja, snimi "no budget" film. Tema emisije bila bi - kako snimiti film sa što manje novca. Televizija se - za razliku od danas - tada nije petljala u kinematografsku produkciju, međutim, Zoranova ideja imala je nepretenciozni edukativni podtekst: među ostalim, prije i poslije emitiranja upravo snimljenog filma gledateljima bi se objasnile tajne filmskog zanata.
Scenarij Pavla Pavličića "Dobri duh Zagreba" mogao se realizirati u takvim uvjetima, jer je predviđao samo tri glavne uloge i uglavnom jednu lokaciju. Honorari su bili mizerni (Ivica Vidović šalio se da je više zaradio na snimanju jednog reklamnog spota nego na tom filmu), rokovi ograničeni (16-mm kamera pod upravom Gorana Trbuljaka prestala je s radom nakon samo 13 dana), ali je film završen prema dogovoru.
Kada sam ga prvi put gledao u projekcijskoj dvorani Televizije Zagreb u Dežmanovoj 10 (tada sam bio član Patinog tima), nisam imao prevelikih očekivanja, pa me "Dobri duh Zagreba" poprilično zatekao: spretno orkestriran metafizički triler, sa sjajnim glumcima i ugođajem, vizualno impresivan. Rekao sam Zoranu da mislim da je napravio "nešto veliko", a dojam se potvrdio kada je u Zagreb navratio Čedomir Kolar, u to vrijeme "skaut" retrospektive jugoslavenskog filma na talijanskom festivalu u Pesaru i odmah uvrstio "Dobri duh Zagreba" u program.
Gordana Gadžić i Zoran Tadić na snimanju filma 'Čovjek koji je volio sprovode' (1989.)
Alma Prica, Zoran Tadić i Ena Begović na snimanju 'Treće žene' iz 1997. godine
|
 |
Zagrebački distributeri nisu smatrali da je "Dobri duh Zagreba" "nešto veliko". Croatia film i Kinematografi glatko su odbili ponudu da prebace "Dobri duh Zagreba" na 35-mm vrpcu i distribuiraju ga u kinima, pa je film završio u beogradskom Centar filmu. Ni tamo možda ne bi bio prihvaćen, ali je njihova nova redateljska zvijezda Slobodan Šijan, čiji je prvijenac "Ko to tamo peva" posvuda imao rekordnu gledanost i koji je Zorana iznimno cijenio, ustvrdio da je to dragulj koji obvezatno treba uzeti.
Centar film nije imao što izgubiti, dobio je zabadava gotov film, platio prebacivanje na 35-mm vrpcu i kopije te zadržao prava na međunarodnu eksploataciju filma. Preimenovan u "Ritam zločina" (to je zvučalo komercijalnije), Zoranov je film preskočio emisiju "3-2-1 kreni" i umjesto toga otišao u Pulu, gdje nije prikazan u Areni nego u puno primjerenijem ambijentu, kinu Beograd (danas ne postoji). Pa dok je laureat "Pad Italije" Lordana Zafranovića ispraćen podsmjehom, pravim se pobjednicima smatralo "Sjećaš li se Dolly Bell", "Samo jednom se ljubi" i "Ritam zločina".
Je li hrvatska javnost bila oduševljena time što je 40-godišnji debitant napravio tako dobar film? Ne bi se reklo. Zoran je s Patom počeo pripremati još jedan "no budget" projekt, "Treći ključ", pa su počela govorkanja da će takvi jeftini filmovi upropastiti "visoke standarde" hrvatske kinematografije. Osim toga, Pata se počeo suviše isticati na Televiziji Zagreb i tek ustanovljeni odjel filmske produkcije pri filmskoj redakciji bio je ukinut.
| 80-e su mu bile najproduktivnije godine. U 90-ima snimio je samo 'Treću ženu'. Ni tog filma ne bi bilo da mu Vitez nije pomogao |
Kada sam prvi put gledao "Skriveno" Michaela Hanekea, dobitnika specijalne nagrade žirija prije dvije godine u Cannesu, bio sam zgranut kako pokretač radnje - videokaseta ostavljena ispred vrata bračnog para - podsjeća na dosjetku iz "Trećeg ključa". No Haneke se nije ustručavao osnovnu premisu natrpati socijalnim i filozofskim slojevima.
Da ste tako nešto predložili Zoranu (i sam sam bio pomalo osupnut dramskom svedenošću scenarija), smatrao bi da ga gurate u krivotvorinu. Valjda zbog toga i nema reputaciju jednog Hanekea ili Bele Tarra, iako po mnogočemu za njima uopće ne zaostaje.
Osamdesetih godina Zoran je postao najproduktivniji hrvatski redatelj i u razdoblju od jednog desetljeća snimio šest filmova. Drugi su ga filmaši optuživali da je miljenik komisija koje dodjeljuju sredstva za filmove, mlada kritika iz čitave Jugoslavije ga je favorizirala, a filmovi mu u kinima nisu prolazili bog zna kako, jer su predstavljali čudan hibrid art trilera. Akcije u njima jedva da je bilo, naglasak je bio na posebnom ugođaju i napetosti, a raspleti su teško mogli zadovoljiti gledatelja željnog zabave.
Nagrade u Puli uporno su ga mimoilazile: najbliži im je bio 1986., kada je u petak uvečer procurila vijest da se njegovu filmu "San o ruži" smiješi Velika zlatna arena ili bar Zlatna arena za režiju. Sjednica žirija se nastavila i trajala sve do ujutro, kada se Zoranov film morao zadovoljiti nagradom za kameru: spomenute nagrade pobrali su "Srećna nova 49." prema politiziranom tekstu Gordana Mihića i Zafranovićeva "Večernja zvona". "San o ruži" dobio je nagradu kritike: taj njegov po mom sudu najbolji i najslojevitiji film kasnije je otkupljen za njemačko tržište i u nekoliko tamošnjih filmskih vodiča dobio izvrsne recenzije.
'Ritam zločina' u Puli nije prikazan u Areni nego u kinu Beograd. Na slici Fabijan Šovagović, Božidarka Frajt i redatelj Tadić
Osamostaljenjem Hrvatske Zoran je ponovno gurnut na marginu, možda i stoga što je očekivao da bi bio red da ovaj put kinematografija izađe njemu u susret. Jedini pravi film snimio je 1997., no i njega ne bi bilo da u pomoć nije priskočio Zlatko Vitez, tada blizak HDZ-ovoj vlasti. "Treća žena" - hrvatska verzija "Trećeg čovjeka" - Zoranova omiljenog filma, s obratom među spolovima - dočekana je ravnodušno (meni je samo žao što Ena Begović i Alma Prica nisu zamijenile uloge), iako sumnjam da će biti zaboravljena.
| Zoran je možda preferirao minimalističke komorne drame, ali je pritom bio izvrstan redatelj, koji je znao sjajno inscenirati prizore krcate zbivanjima. Imao je taj talent, međutim, njime se nije htio razmetati. Šteta. |
I zadnji projekt "Drvo života" na izvjestan mu je način sabotiran. Komisija Ministarstva rangirala je scenarij na treće mjesto, ali se po dodijeljenom novcu našao na sedmome mjestu. Zašto? Ocijenjeno je da bi to trebala biti koprodukcija s Nijemcima, pa su ga poslali da traži sredstva u inozemstvu.
Pritom, neki su drugi projekti također bili koprodukcije, pa su financijski ipak bolje prošli. Da je "Drvo života" snažnije podržano, film bi možda danas bio završen (trebao se snimati ove jeseni), a hrvatska bi kinematografija bio bogatija za još jedno - po svim izgledima - izuzetno ostvarenje. Dan nakon njegove smrti po tko zna koji put pokazali su nam na televiziji "Ritam zločina". Koje li duhovne lijenosti! Mogli su posegnuti u svoj bunker i iskopati dvije epizode "partizanske" serije "Nepokoreni grad", "72-96" i "Čovjek u sjeni", koje je on režirao.
Zoran je možda preferirao minimalističke komorne drame, ali je pritom bio izvrstan redatelj, koji je znao sjajno inscenirati prizore krcate zbivanjima. Imao je taj talent, međutim, njime se nije htio razmetati. Šteta. Ali bar se može ustvrditi da nije ostao u kutu, a samom činjenicom što su mu filmovi bili tako dobri, mnogima je stao na put.
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....