Srpski se kulturni centar u Parizu nalazi uz sam famozni Beaubourg; bolje je mjesto za takvu instituciju teško moguće zamisliti. Beaubourg je, pak, u Maraisu, starom kvartu izrazito židovskoga povijesnog štiha: gotovo na svakoj drugoj zgradi nalazi se spomen-ploča na kojoj su navedena imena židovskih stanara - mahom čitavih obitelji - odatle odvedenih u konclogor i uopće u nepovrat.
No, kako se razni manjinski i opresirani identiteti ponekad umiju sasvim lijepo uzajamno slagati i nadopunjavati, tako je jedan dio Maraisa danas poznat po gay barovima, knjižarama, klubovima. U blizini je i jedna zgodna mala pekarnica, koja isto voli zabrijati na queer: u njezinu smo izlogu ugledali lijepo razvijeno i pohotno propeto muško spolovilo od peciva kako se ponosno kočoperi iza stakla, a kako i ne bi kada se zove baguette magique; razumije se da nismo mogli odoljeti, nego smo ga kupili i pojeli.
E, od toga je jestivoga uda, pa kroz splet ulica s bistroima gdje se brkati tipovi romantično drže za ruke i preko futurističke skalamerije centra Georges Pompidou pa sve do izloga Srpskoga kulturnog centra jedva nekoliko stotina metara. U prostoru. U vremenu, pak, udaljenost bi mogla biti znatno veća.
Val moralne panike
U centru, naime, upravo traje kolektivna izložba “Kraj i početak” beogradske umjetničke grupe Dimenzija, čiji su članovi i članice mladi, no već afirmirani i dokazani akteri žive i propulzivne art scene glavnoga grada Srbije. Možda i najpoznatiji među njima, skulptor Milorad Mića Stajčić priložio je rad Over the Rainbow, izvorno nastao još 2010., i od tada više puta javno izlagan u Beogradu i drugdje, bez bilo kakvoga skandala. Rad se sastoji od živopisnog luka duginih boja, ispod kojega vidimo Mikija Mausa u bliskome kontaktu s Pajom Patkom, koji u tom kontaktu vidno uživa. Gledano sprijeda, možda i može biti neke nedoumice, no iz drugoga kuta, nema sumnje da se radi o seksualnom činu. To jest da, pardon my French, Miki onako momački guzi Paju.
Činjenica da i Mikija i Paju, kao i sve druge diznijevske junake znamo kao neku vrstu bespolnih bića (dobro, svi znamo tko je tu “on”, a tko “ona”, ali je fakat da su to bića bez vidljivih spolnih obilježja) tome prizoru pridodaje notu humornosti, ili još prije ironijske bizarnosti, u koju će svaki gledatelj učitati one konotacije koje su mu bliske, ali će mu ovaj dobro zamišljen i izveden rad svakako dati misliti. Uzgred, rad je nastao u godini prve “uspjele” Parade ponosa u Beogradu, praćene vrlo intenzivnim nasiljem. Izvorno, dakle, osmišljen kao umjetnički komentar traumatičnoga lokalnog trenutka, skoro deset godina kasnije rad se seli u posve drugačije i neusporedivo permisivnije okruženje, što mu oduzima na subverzivnosti, ali ga na izvjestan način kanonizira kao reprezentativno djelo suvremene srpske skulpture, potencijalno zanimljivo i pariškoj publici - bar onoj koja iz bilo kojega razloga obrati pozornost na zbivanja u malenom izlogu preko puta grandioznoga Beaubourga.
A takve publike, kažu, nije falilo, izložba je bila natprosječno posjećena i vrlo fino primljena, sve dok se na tzv. društvenim mrežama nije nadigao val moralne panike: neki su ljudi iz “srpske dijaspore” (zanimljivo je kako je “dijaspora” gotovo uvijek najkonzervativniji dio neke društveno-kulturne zajednice) slikali Mikija i Paju “u nedostojnoj pozi” uz komentar da ovakav prizor prikazuje srpsku umjetnost, pa valjda i Srbiju samu, u nedostojnom i sramnom kontekstu, utoliko prije što svega nekoliko metara dijagonalno iznad, u drugom dijelu izloga, stoji fragment reprodukcije freske čuvenog “Belog anđela” iz Mileševe, za kojeg će vam svaki novokomponirani pravoslavac prisegnuti da je “vrhunac srpske duhovnosti”, ili kako se to već naziva u tom slengu.
I sad, zamislite, pod pogledom Belog anđela imperijalističke se humanoidne crtane životinje bez vidljivih spolovila nađu strasno natezati, a “mi” to stavimo u sam izlog našega jedinog kulturnog centra u inozemstvu, umjesto da tu fino postavimo portret Svetoga Save, vladike Nikolaja Velimitrovića, ili barem kakvu zgodnu mrtvu prirodu, pejzaž ili autoportret iz bogate zaklade našega građanskog slikarstva, ionako začetog mahom od pariških đaka...
S društvenih se mreža hajka brzo preselila u mainstream medije, prednjačile su notorne Večernje novosti (u radikalnije se tabloide nisam ni usudio zaviriti), a onda i u političku močvaru vrlo razgranatoga biodiverziteta. Ministar vanjskih poslova bio je zgađen i zgrožen, a ako znamo da je u pitanju Ivica Dačić, pomalo je zaumna spoznaja da bi njega nešto, bilo što, moglo uistinu zgaditi i zgroziti; ministar kulture je pažljivije birao riječi, ali se također založio da se Tu Stvar, zaboga, makne iz izloga (na koncu je preseljena na prvi kat galerije, pa ako je nekome baš stalo da je vidi, neka mu bude) i da se ustvrdi otkud ona uopće tamo, kad nije bila “vizualno prezentirana komisiji koja je izložbu odobrila” (okej, barem se komisija, sastavljena od kompetentnih ljudi, nije naknadno ogradila od vlastite odluke), za ministrima je uslijedila i razna politička stoka sitnijega zuba koja je također ispustila prikladne zvuke ritualnoga padanja u nesvijest uslijed posvemašnje skandaliziranosti.
Pooštreni kriteriji
Što će biti epilog ovoga nepotrebnog cirkusa? Direktna će “cenzura” biti elegantno izbjegnuta, direktor centra će možda biti najuren (iz drugih razloga, a ovo će biti zgodan povod-pokrivalica), talentiranom vajaru Stajčiću će porasti cijena na umjetničkom tržištu (već je najavio da bi svoj rad rado prodao ozbiljnome kupcu), ali će ubuduće po svoj prilici biti “pooštreni kriteriji” za izlaganje na tom mjestu, da se ne bi desio još kakav skandal. Jer, kome trebaju skandali kada možemo lijepo sveudilj i u nedogled prikazivati svoju sakralnu umjetnost, pa naivnu umjetnost, pa građansku umjetnost, pa apstraktnu umjetnost... I još toliko toga što ama baš nikoga (više) neće zanimati, ali to valjda i nije važno.
Ne pravi se kanon “podobne nacionalne umjetnosti” zato da bi ona nekoga (izvan kruga provjereno “naših”) uistinu zanimala, a još manje da bi sudjelovala u živoj, iskričavoj, kontroverznoj i dinamičnoj razmjeni s ostatkom svijeta, nego zato da bi provincijalni akademizam samorođene elite tzv. maloga naroda s ruba kontinenta imao nekakav izlog u kojem će “velikom svijetu” prikazivati ono što se njemu samome kod njega samoga najviše dopada. Ako to nikoga drugog ne zanima, nikome ništa, provincijalni je akademizam ionako sasvim zadovoljan u svom autoreferentnom svijetu, u kojem se desetljećima - prije će biti stoljećima - uspješno samooplođuje. Miki i Pajo su, dakle, u bludnoj interakciji (i to usred toga bludnoga Maraisa), no ovima to nije potrebno, oni sve to rade solo, i ne vole kad ih se ometa.