Bog se nudi u liku kruha

A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan” (Iv 13,3-5; iz cijelog čitanja 1-15).

Pranje nogu evanđelist Ivan ističe na početku svog prikaza Posljednje večere na kojoj će Isus ustanoviti euharistijsku gozbu.

Važno je da se Isus prigiba prati noge svakome napose i da to čini svjestan da ima svu božansku vlast nad svom sudbinom svijeta i svakoga čovjeka. Samo se najviši može najdublje za svakoga prignuti. Samo onaj tko ne sumnja u svoju veličinu nema straha od ponižavanja. Samo on može osobno znakovito poručiti da je svaki čovjek toliko važan da se i sam Bog mora na svoj način pred njime poniziti.

Ovo znakovito poniženje Bogočovjeka baš na početku Posljednje večere kad će se kao kruh svima darovati, nezaboravna je poruka svakome - osobito svakome u zajednici Crkve - da je toliko velik koliko se pred svakim i za svakoga može poniziti. Sve oznake i svi naslovi crkvenih služba i časti moraju se tom mjerom mjeriti - inače su Isusu protivni. Tko se od dostojanstvenika boji pred ljudima poniziti, očito nije u svoje dostojanstvo siguran. To onda može dovesti u pitanje svaki njegov, inače po sebi dobar, crkveni pothvat i napor.

Zapravo je sudbonosno što ljudi tu razliku prepoznaju! I što zapravo o toj sposobnosti ponižavanja pred ljudima i za ljude ovisi uspjeh naviještanja Evanđelja. I sama prepoznatljiva znakovitost mise. Jer Bog se nudi u liku kruha - što znači da svaki tko se za ljude zauzima mora znakovito poput zrnja pšenice spreman biti samliven, prosijan, miješen, pečen i rezan, odnosno lomljen, da bi se ljudi mogli njime hraniti. Tko od toga odustaje - odriče se svoje sličnosti s Isusom i svoga spasenjskog poslanja.