Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam - čitamo riječi uskrsloga Isusa učenicima među koje je takav došao (Lk 24,35-48).
Danas čitamo i Petrove riječi narodu (Dj3,11-26) nakon onog čuda pred Hramom: “Začetnika života ubiste, ali Boga uskrisi od mrtvih čemu smo mi svjedoci”. Treba upozoravati na te dijelove Svetoga pisma iz kojih je očito da se uskrsnuće dogodilo u ovoj povijesti, premda teži u natpovijest, da su ga vidjeli i prepoznali mnogi koji su godinama s njim živjeli, te imaju pravo o tome svjedočiti. Ako teolog kaže da uskrsnuće nije povijesni događaj, to se može shvatiti kao da o njemu nema dokaza. Ali za sve povijesne događaje dokaze nam donose svjedoci, odnosno njihovi zapisi. Istina je da neki nisu Uskrsloga odmah prepoznali, primjerice dvojica na putu u Emaus, ali jasno piše da su bili dovedeni u takvo stanje kako bi ga prepoznali baš i u euharistijskom činu lomljenja kruha - što je za mladu Crkvu bilo nadasve važno. Ipak ta dvojica, kad se brzo vratiše u Jeruzalem, čuju da se je uskrsli Isus već bio osobno ukazao Šimunu. Priznati da je Isus uskrsnuo nije, dakle, samo čin kreposti vjere nego uobičajen način utvrđivanja nečega što se je dogodilo i o čemu svjedoci svjedoče. Tko to prihvati ne mora odmah postati vjernik. Krepost vjere je posebni Božji dar koji čovjeka čini vjernikom, daje mu sudjelovati u Božjem znanju.
Tko sazna da se Isus i poslije golgote družio sa znancima, ali nema vjere, može to i na svoj način tumačiti kao neku prijevaru. Ali svjedoka je bilo previše i za susrete s Uskrslim i za njegov svečani odlazak u uzašašću. Natpovijest se je, eto, u povijesti dogodila i postala poziv.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....