Nije ta stvar posve nepoznata u povijesti: kad se Britanac Samuel Shenton prije pedeset godina, na vrhuncu američko-rusko-masonske svemirske histerije, usudio javno reći da je Zemlja ravna ploča, utemeljivši The Flat Earth Society, oholo mu se smijao cijeli okrugli svijet, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.
Danas, naravno, znamo da je taj svijet golema ravna ploča čije oceane orubljuje pedeset metara visoki prsten od leda na kojemu stražari hiljadu Čuvara Ledenog Zida, pazeći da koji svjetski putnik ili zalutali avion ne umakne kontroli GPS-a, čudovišnog elektronskog sustava kojega su Moćnici uspostavili za kontrolu iluzije o okrugloj Zemlji.
Kad je tako onomad skupina uglednih splitskih gnjida iznijela revolucionarnu teoriju o izvrnutosti svemira kakvoga nam tumači službena fizika, i kad su javno objavili tezu po kojoj za angažman pola hrvatskog MUP-a na Gay Prideu, i posljednično nestanak nesretne Antonije Bilić, nisu odgovorni oni što su najavljivali krvoproliće na Rivi, već organizatori Parade - da je dakle kriva žrtva koja policiju zove upomoć, a ne napadač zbog kojega se policija zove - bio je to tek hrabri istup grupe slobodnomislećih ljudi, amputiranih okova konvencionalne Fizike Okrugle Zemlje.
Ono što je tada bila tek nejasna ideja, godinu i pol kasnije u Hrvatskoj je, međutim, postala općeprihvaćena znanstvena istina.
U posljednjih mjesec dana zastupnici teorije o Hrvatskoj kao ravnoj ploči konačno su tako društveno etablirali ono što alternativna fizika naziva Aksiomom Gnjide, teoriju po kojoj je, pojednostavljeno, mirna i nenaoružana većina uvijek žrtva agresivne, krvožedne manjine.
Vrijeme je, tvrde Čuvari Ledenog Zida, da se preispita uvriježena dogma po kojoj su pripadnici manjinskih skupina žrtve: njihova prava brane predsjednik države, premijer i cijela vlada, brane ih parlament, sudovi i bogato financirane nevladine udruge, na njihovoj su strani i kordoni policijskih specijalaca i svi najveći hrvatski mediji, nacionalna televizija, internetski portali i najvažnije novine - dakako, pod kontrolom Države - najzad, na njihovoj je strani cjelokupni Novi Svjetski Poredak, od Hollywooda do Bruxellesa.
Legitimno je stoga pitanje koje postavlja nova, široka referendumska alijansa, od Markićkine Obitelji do Karamarkova HDZ-a, od Biskupske konferencije do Nina Raspudića, od Stožera za obranu hrvatskog Vukovara do Dnevno.hr-a: tko je tu, zapravo, ugrožen?
Jesu li, pojednostavljeno, ugroženi pederi na splitskoj Rivi, odnosno Srbi ćiriličari, Romi, Židovi, ateisti ili, štajaznam, “medicinski potpomognute” trudnice - iza kojih, kako vidimo, stoje Država, Europska unija, mediji, policija i američki nosači aviona - ili su možda ipak ugroženi oni s druge strane policijskog kordona?
Ono što može zavarati, u fizici se kolokvijalno naziva “očinjim vidom”: neupućen netko u stvarnom bi, fizičkom svijetu mogao stoga pomisliti kako je manjina ta koja je ugrožena. Samo u posljednjih mjesec dana, otkako je teorija izvrnutog svemira ustanovljena kao službeni diskurs paralelne Hrvatske, zaredali su brojni fizički napadi na drugačijemisleće: u Zagrebu su na Trgu bana Jelačića napadnuti aktivisti Građanske akcije s transparentom “Bolje smak svijeta nego HDZ”, na Cvjetnom trgu napadnuti su volonteri HNS-a koji su pozivali na referendumski odgovor “Protiv”, a jedna aktivistica Građanske akcije brutalno je pretučena i ispred hotela Sheraton, gdje se održavao seminar “Franjo Tuđman - vizionar i državnik”.
Konferenciju za novinare kojom se hrvatski PEN svrstao “protiv” nasilno je, suzavcem u spreju, prekinuo književnik Predrag Raos, zaposlenici Spomen parka Jasenovac dobili su anonimna prijeteća pisma sa sugestivnom slikom metka, ravnateljica Spomen parka i prilično neanonimno prijeteće pismo čelnika Hrvatske čiste stranka prava Josipa Miljka, a o jeziku mržnje i prijetnje u javnom društvenom prostoru, od stadiona do interneta, ne treba pak trošiti riječi: sve su tamo već potrošene.
“Očinjim vidom” ravna se Republika Hrvatska ispostavlja tako kao prostor očite disproporcije snaga - pripadnike manjine u fizičkom napadu na većinu nemoguće je vidjeti, pa ih preostaje samo zamisliti.
Tako zamišljen, prizor je prilično, hm, nezamisliv. Recimo: aktivist Građanske akcije brutalno nogama mlati sudionicu HDZ-ovog skupa o Tuđmanu. Recimo: volonteri HNS-a fizički napadaju građane na Cvjetnom trgu što demonstriraju za brak kao životnu zajednicu žene i muškarca.
Recimo: Nikica Petković suzavcem rastjeruje skup u Hrvatskom društvu književnika. Recimo, ravnateljica Spomen parka Jasenovac piše prijeteće pismo lideru HČSP-a. Recimo: homoseksualci na splitskoj Rivi bacaju kamenje i boce na one s druge strane policijskog kordona.
Prilično je to zbunjujuća stvar, jer na njihovoj strani - na strani homoseksualaca, građanskih aktivista, liberalnih pisaca ili zaposlenika Spomen parka Jasenovac - u kordonu su predsjednik države, premijer i cijela vlada, parlament, sudovi, nevladine udruge, policija, nacionalna televizija, internetski portali, najvažnije novine i cjelokupni Novi Svjetski Poredak, od Hollywooda do Bruxellesa.
Pa ipak, nije zabilježeno da je netko s tako moćnim zaleđem makar ošamario nekog pripadnika ugrožene hrvatske većine. Kao što, zanimljivo, nije zabilježeno da je netko od onih što su fizički napadali i zlostavljali branitelje manjinskih prava iole najebao.
Ili barem to nitko nije vidio.
To je stoga što se u percepciji Hrvatske slijepo oslanjate na “očinji vid”.
Ono što nazivamo “stvarnim svijetom” - u kojemu većinske društvene vrijednosti brane agresivni siledžije što žene mlate nogama, drugačije gađaju kamenjem, a radnicima spomen-parka jednog koncentracionog logora prijete nacističkim rukopisom - zapravo je optička varka: Hrvatska je ravna ploča i sa takozvanim stvarnim svijetom nema dodirnih točaka.
Da nije, zar bi hrvatski manjinci s druge strane, zaštićeni Državom, Europskom unijom, medijima, policijom i američkim bespilotnim letjelicama, trpjeli da ih “kabadahije” mlate? Razmislite malo glavinjom pameću, a ne očinjim vidom: da je Zemlja okrugla, ne bi li oni s druge strane popadali u Svemir?