Mora da se sudac ozbiljno zabrinuo za sudbinu vlastitog tijela kada je čuo Krešimira Vinaja, umirovljenog direktora Ukopa, tvrtke iz Osijeka koja se bavi ukapanjem, kada mu je rekao da je svaki zlatni zub koji su njegovi radnici uzeli pored kostiju davno umrlih, u stvari, odbačena pa nađena stvar te ne predstavlja kazneno djelo. Riječ je o pravnom štosu koji bi mogao utjecati na sudsku odluku jer je teško, nakon niza takvih zubi i raznog nakita koji su optuženi grobari, kako navodi optužnica, preprodali, ustanoviti kome točno pripada pojedini zub ili nakit. Jednostavno, ako su u grobu dva ili više kostura i jedan zlatni zub koji uzme neki grobar prilikom prekopavanja grobova, teško je bez DNK analize utvrditi kome je ispao taj zub. Grobova je oko 40 tisuća, svaka analiza košta oko dvije tisuće kuna... Riječ je o nekih osam milijuna kuna koje bi trebalo potrošiti da se točno utvrdi kome je ukraden nakit. Sud se neće upustiti u takvu vrstu dokazivanja jer bi to bilo preskupo, a formalno, ne zna se ni tko je oštećen.
- Rodbina se tih predmeta dobrovoljno odrekla i to za mene nije krađa - rekao je Vinaj svjedočeći na jednom od bizarnijih sudskih postupaka u kojem se sudi grupi bivših grobara i nosača optuženima da su od 1993. pa do 2013. iz grobnica, u stvari, s pokojnika uzimali zlatni nakit, zube, navlake i satove da bi ih kasnije preprodavali. - To nisu bile krađe, a oni nisu bili mafija. To se radi svugdje - rekao je bivši direktor, a ustanovio da je krađa, ako se vrijednosti uzimaju s tijela pokojnika prije pogreba. Direktor je znao da je svaki grobar u Osijeku imao i svog numizmatičara i zlatara kojem je nosio ono što je pokupio iz grobova, ali mu je to bila sasvim normalna stvar.
Da, grozna je pomisao da netko prekopava po bakinom kosturu kako bi našao njene naušnice, ali je još gore što ekipa stvarno ima šanse biti oslobođena zbog onog pravnog štosa. No, to će se znati tek na jesen jer je sud u ovom postupku koji je započet prije dvije godine odlučio da slijedeću raspravu zakaže nakon ljeta, zbog godišnjih odmora.
Isto kao što će cijeloj zemlji najednom biti grozno ako se odlukom Ustavnog suda ispostavi da Sanaderu nisu dokazali da je ratni profiter koji je od Hypo banke uzeo 3,6 milijuna kuna jer ga s ratnim profiterstvom povezuje tek to što je riječ o događaju iz ratnog doba, ali ne i vezanim uz pojmove ratnog profiterstva kada se drsko zarađuje na obrani zemlje. I pritom se ustanovi da ako nije u pitanju ratno profiterstvo, tada je cijeli događaj bio u debeloj zastari već na samom početku suđenja.
Ili da je s deset milijuna eura naplatio izmjenu dioničarskog ugovora Ine i MOL-a kojim je upravljačka prava dao MOL-u, a izdvojio plinski biznis iz Ine. A sve to se temelji na iskazu svjedoka, Roberta Ježića, koji se pojavio na sudu, ali nije odgovarao na pitanja Ive Sanadera, a nije ni uplatio novac za koji je tvrdio da je na računu njegove tvrtke iako mu je sudac Turudić dao vrlo kratak rok da uplati pet milijuna eura, pola iznosa za koji se tvrdi da je bio mito. I tek onda nastane gužva jer se na tim pretpostavkama temelje i arbitražni postupci koje Hrvatska vodi protiv MOL-a, a koji nas mogu koštati i više od 15 milijardi kuna pokaže li se da se Sanaderu sudilo samo zato jer ga je trebalo staviti u pritvor, pa makar i s tankim dokazima.
Za famozno farbanje tunela, akciju Nesklad, još uvijek nema sudskog postupka. Božidara Kalmetu cijelo su vrijeme, otkako su krenule antikorupcijske istrage na kraju mandata Jadranke Kosor, pratile javne spekulacije da će biti optužen zbog suspektnih financijskih aranžmana pri gradnji autocesta, a optužnica protiv Kalmete i čak dvanaest osoba je podignuta tek sada. O tome koliko bi godina moglo trajati eventualno suđenje u kojem bi trebalo dokazati, pojednostavljeno, da su poslovi na gradnji autocesta preplaćivani i da je novac izvlačen kako bi se dijelio među optuženima, neozbiljno je uopće i spekulirati.
Josip Protega, nekadašnji čelnik HPB-a, sjeo je na optuženičku klupu 2014., četiri godine nakon što je počela istraga protiv njega, a prvostupanjski postupak protiv bivših menadžera Podravke privodi se kraju, nakon četiri godine suđenja. I prilično je neizvjesno kako će sve na kraju završiti, jesu li optuženi pokušavali zaštititi ili svoja imena upisati u popis vlasničke strukture Podravke.
Ono što ne valja u svim ovim pričama jest to što se ni na jedan od ovih predmeta ne treba kladiti jer su svi ishodi mogući, jer smo zemlja genijalnih zakona koji nikako ne uspijevaju funkcionirati u osnovnoj ideji, spriječiti vađenje zlatnih zuba, čak i nakon smrti. Onako, iz poštovanju prema pokojniku.
Hrvatska je davno došla u situaciju Grčke, i nije pritom zaslužila da bude žrtvom grobara, i da netko mirno kaže kako je normalna stvar uzeti nakit koji pripada nekome, ali ne osobi koja ga uzima. I za to uspijeva tvrditi kako nije riječ o kaznenom djelu, kako je možda nešto nemoralno, jer se i to čulo na suđenju optuženim grobarima, ali ipak nije krađa jer zakon to tako ne tretira. Zakon, jednostavno krađu tretira krađom, ali je možda pitanje da li oni koji ga čitaju, donose sudske odluke na temelju propisa imaju, osim pravde, neku drugu ideju.